Fotografije čitalaca, Vladimir Vasić
Fotografije čitalaca, Vladimir Vasić

Tekst Rade Stijović Jezik ne voli stege, ali voli red, objavljen 9. maja u Politikinom kulturnom dodatku, tipičan je normativistički tekst, pa se stoga može čitati kao kratak katalog opštih mesta u normativnoj srbistici. Ovde ću se fokusirati na tri karakteristike ovog diskursa, koji koliko neopravdano toliko suvereno dominira javnim govorom o jeziku, te umnogome određuje način na koji ljudi u Srbiji razmišljaju o svom jeziku: ideja da je standardni jezik u vlasništvu etničke skupine, konstrukcija fiktivnih dijalekata prema stanju iz 19. veka i nesposobnost poimanja funkcionalnog raslojavanja jezika, naročito komične upotrebe jezika.

Čiji je jezik?

Kod ovog pitanja Stijović ne ostavlja nikakav prostor za dileme: standardni jezik uvek pripada jednom narodu:

Svi civilizovani narodi imaju uređen književni jezik, često jedinstven u svim državama u kojima žive (setimo se samo Nemaca, koji imaju jednu jezičku normu i jedan pravopis u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj.)

Stijović nažalost ne navodi primere necivilizovanih naroda, pa nas tako uskraćuje i za peripetije koje nepostojanje uređenog književnog jezika sa sobom nosi. Jedini primer civilizovanog naroda je višestruko problematičan. Prvo, mnogi građani Nemačke bi se danas suprotstavili upotrebi koncepta nemačkog naroda, a s uključivanjem Austrijanaca i Švajcaraca u nemački narod se ne bi složili ni svi neonacisti. Drugo, niko ko s bilo kakvim legitimitetom na nemačkom govornom području standardizira jezik to ne čini u ime bilo kog naroda — takvo poimanje jezika se smatra opasnim i prevaziđenim jer, ponovo, podseća na nacističku jezičnu ideologiju. Treće, čak i ako se ograničimo na Nemačku, pravopisnu praksu u ovoj zemlji karakteriše za naše uslove nezamisliv pluralizam. Većina štampanih medija ne koristi zvanični pravopis (koji se reformirao u nekoliko etapa od 1996. do 2006), već svoje interne pravopisne priručnike (jer imaju kritički odnos prema normativnim intervencijama). Iz svega ovoga sledi da po kriterijumima Rade Stijović Nemci nikako nisu civilizovan narod (ako su uopšte narod).

Nemam ni znanja ni prostora da se dam u potragu za boljim primerom civilizovanog naroda po definiciji Rade Stijović. Ipak, ne bi me iznenadilo da takva potraga, naročito ako uključi samo norme koje se eksplicitno legitimišu idejom da je jezik vlasništvo naroda, dovede do zaključka da u Evropi postoje samo četiri civilizovana naroda. Radilo bi se naravno, o ona četiri naroda koji se, svako na svom jeziku-vlasništvu, odlično razumeju, zbog čega dosta ozbiljnih lingvista misli da se radi ne samo o jednom jeziku, već i jednom narodu.

Stijović nam ne govori o tome kako njenu tezu o civilizovanim narodima treba primeniti na jezik o kojem govorimo. Iako je jasno da je jezik o kome ona govori srpski, te dakle i vlasništvo srpskog naroda, ne znamo da li taj jezik ostaje vlasništvo srpskog naroda i kada ga govore oni koji ga nazivaju drugačije. Ako tako misli, nije usamljena u srbističkim krugovima. Postoji, naime, manjinska, ali uticajna srbistička struja koja iz činjenice da su i srpski i crnogorski i bosanski i hrvatski jezik jedan jezik zaključuje da su i Srbi i Crnogorci i Bošnjaci i Hrvati – Srbi.

Maglovitost u pitanjima definicije naroda i narodnog vlasništva nad jezikom nije nikakav metodološki propust ili stilski nedostatak, već suštinska odlika žanra koji se zove normativna srbistika. Narod tu služi kao garant uzurpiranog autoriteta: normira se svojevoljno i neuko, ali uvek uz mandat vascelog srpskog naroda. Činjenica da narod mandat nikada nije dao, pa ga ne može ni oduzeti, taj mandat čini večitim i neugrozivim. U svakoj se intervenciji zato mahne referencama na nacionalnu kulturu i nacionalno biće i nikada se ništa jasno ne definiše. Tako se pitanje jezične norme dodatno zakiva u domen etničkog identiteta, u kome nema mesta ni praktičnim ni naučnim argumentima. Za taj pseudonaučni domen je srbistika smislila niz maglovitih termina kao što su negovanje jezika, jezička i nacionalna kultura i, naravno, duhovna vertikala. Sve ostalo sledi samo po sebi: pošto jezik pripada srpskom narodu, a norma taj narod čini civilizovanim, ne može se očekivati da se norma prilagođava korisnicima ili da se normiranje vrši na transparentan način. Ne može se ni zahtevati da establišment koji se bavi normatinim intervencijama ikome polaže račune ili objašnjava šta mu je zapravo smisao i uloga. (Stijović: „Svako pravilo doneto je s razlogom.”)

Ovde je vrlo značajno ne lupati glavu pitanjem šta jeste slučaj, koji narod jeste vlasnik našeg jezika ili čiji bi jezik morao biti. To je, naime, već poznato: jezik nema i ne treba vlasnika. Naslov ovog odeljka zapravo citira naslov knjige kolege Mate Kapovića. Kapović u ovoj knjizi zaključuje:

A ako pak na pitanje iz naslova treba još jednom odgovoriti, odgovor je sljedeći – jezik je naš. On pripada samo i isključivo svojim govornicima i oni su u njemu jedini relevantan autoritet. Sve ostalo je prodavanje magle na koje ne treba ni pod kakvim uvjetima pristajati.

Složiti se s ovim, naravno, ne znači insistirati da jezik ne može biti predmet standardizacije. Ta standardizacija, međutim, mora biti opravdana praktičnim razlozima i ograničena na one malobrojne domene upotrebe jezika u kojima ti razlozi postoje. Funkcionisanje državnih organa je jedan od takvih domena, privatne sms-poruke nisu.

Mit o dijalektima

Mnoštvo domena upotrebe jezika, u kome prirodno i spontano nastaju različiti jezični varijeteti, opet je nevidljivo iz devetnaestovekovne matrice koju nameću srbisti: u toj matrici postoje samo „divlji” dijalekti i oktroirani i „civilizujući” etnički standard (koji se po devetnaestovekovnom modelu zove „književni” jezik).

Naš književni jezik jeste zasnovan na dijalektima, ali nije identičan ni sa jednim, samo su mu neki bliži a neki dalji. Govori Šumadije su mu, npr., veoma bliski, ali oblici vamo, nudije, žalos, venčo se itd. ne pripadaju književnom jeziku, kao što ni iz bliskih govora Vojvodine u književni jezik nije ušlo vozim se na koli, kazo sam mu i sl., ili iz govora Hercegovine, užičkog kraja i sl. – đed, đevojka, došo, pošo.

O dijalektima se ovde govori kao o nečemu što je jasno odvojeno i ontološki različito od standarda. Poruka govorniku je: s dijalektom činite šta vam je volja, ali u standardu mora da se zna red. Stijović tako objašnjava kako je „među srpskim lingvistima, dijalektolozima posebno, zastupljeno mišljenje da nijedan dijalekat nije nepravilan, niti je iskvaren i nijedan nije čistiji od drugih”. Nažalost, među lingvistima koji imaju kontakt s realnošću zastupljeno je mišljenje da dijalektima kakve zamišljaju i opisuju dijalektolozi gotovo niko više ne govori. To ima veze s dijalektološkom metodologijom: naći najstarije i najmanje mobilne govornike iz nekog sela (ako je moguće bez dana škole) i na osnovu njihovog govora napisati monografiju o govoru tog kraja. Dijalekti su, dakle, slobodni, ali to je sloboda od koje će se malo ko ovajditi.

Savremeni govornik je uvek bar jednom nogom u standardu, u pisanom mediju, od koga su normativisti napravili minsko polje prepuno prilika da se „pogreši”. U tom smislu je davanje slobode dijalektima i samo njima isto što i ograničavanje slobode svim realnim govornicima.

U trenutku kada većina govornika živi u velikim gradovima, ima pristup internetu, kada se u svakoj seoskoj kafani čuje radio, a na radiju (pevani i govoreni) standardni jezik, kada su već desetine generacija odrasle na crtaćima na standardu, ne može se naučno utemeljeno misliti o jeziku kroz devetnaestovekovnu shemu s dijalektima čiji govornici imaju učiti standard da bi postali deo civilizovanog naroda. Naravno da se ni danas ne govori svuda identično u identičnim situacijama, naravno da postoje varijeteti koji sadrže neke od tradicionalnih dijalekatskih karakteristika, ali u toku poslednjih sto godina jezične konvergencije umnogostručen je broj formi kojih su govornici iz različitih krajeva svesni, a i onih koje govornici koriste. To ne važi samo za ono što su propisali normativisti – danas gotovo svi govornici prepoznaju sve „dijalekatske” oblike koje Stijović navodi. Ja ih osobno sve i koristim (naravno, u različitim situacijama), a da pritom nikada nisam živeo ni u Šumadiji, ni u Vojvodini, ni u Hercegovini, ni u užičkom kraju. Činjenica da su ovi oblici bez ikakve potpore normativista postali opšte dobro jasno pokazuje nešto što takođe već dobro znamo: govornici koji su u kontaktu jedni s drugima spontano se prilagođavaju jedni drugima, čime se komunikacija spontano olakšava. Jezik je razumljiv i funkcionalan ne zahvaljujući normativnim intervencijama, već zato što ga koristimo. Učiti govornike kako da se prilagode sagovorniku isto je kao učiti zdrave ljude da moraju disati da ne bi umrli od gušenja. Ipak, Stijović nas upravo o tome informiše:

Pojedine reči specifične za određene sredine ne progone se, ali i ne preporučuju se za opštu upotrebu (možemo reći da su nam otpali gumbovi ili puljice s kaputa, ali hoće li nas sagovornik razumeti?).

Ima, uči nas Stijović, i reči s ozbiljnijim problemom, dakle onih reči koje „po svom fonetskom, morfološkom i dr. liku ne odgovara[ju] standardu”, pa se takve reči „ne puštaju u književni jezik, jer to ne bi bilo ni jezičko bogatstvo ni sloboda izražavanja”. Ona se zatim pita „kako bi naše izražajne mogućnosti obogatili oblici čebe, ćarapa ili čorapa, mlogo, preključe, precednik, dvanes” kao i „čime bi nas obogatila sloboda u pisanju velikog i malog slova odnosno sastavljenog i rastavljenog pisanja reči”. Paradoksalno, odgovor na sva tri pitanja dali su upravo militantni normativisti povodom mog poslednjeg teksta na Peščaniku. Na Fejsbuk stranicama sam bar pet puta pročitao kako ja mlogo (ili, kako pišu uplašeni da ne ispadnu nepismeni – mLogo) filozofiram, a pritom sam ne pismen. U svakom od ovih slučajeva je jasno zašto su korisnici upotrebili nenormirnanu reč, nenormirani razmak, pa čak i dosad nepoznato veliko slovo usred reči, baš kao što je jasno da komunikacijski cilj (u ovom slučaju, ismevanje mene nepismena) nije mogao biti ostvaren sredstvima koja dozvoljavaju Rada Stijović i drugi normativisti. Trebalo ljudima, pa upotrebili, kao što to uvek biva u jeziku. Uz to su se, za razliku od mene, i ogradili od sopstvene „nepravilnosti”, da ne bi neko pomislio da „ozbiljno” tako govore i, naročito, pišu. Različiti ljudi, različite potrebe. Ipak, stiče se utisak da i ovlašćeni popravljači jezika i velik broj njihovih sledbenika veruju da u pitanjima jezika treba biti strašno ozbiljan. Ovo naročito važi za pisani jezik, gde se ne možemo pravdati dijalektom (jer se dijalekti uvek zamišljaju kao isključivo usmeni), tako da svakim slovom rizikujemo da nas se proglasi nepismenim, pa da nam se otvori tlo pod nogama.

Nema zezanja s (pisanim) jezikom

Normativna matrica sebe shvata toliko ozbiljno da oni koje uzme pod svoje gube sposobnost da shvate ironičnu upotrebu jezika ili da zamisle da se neko svesno ne pridržava pravila koje je matrica proizvela. Tako se cela normativna srbistika tresla kada je Veljko Brborić ugledao verovatno namerno „pogrešan” natpis „Kopam bunareve”. Tek što smo se oporavili od tog udara na normu, Rada Stijović je pročitala slajs:

Teško je prihvatiti i potrebu, npr., za leksemama slajs i slajsovan (deluje gotovo komično kada vas na meniju restorana u centru Beograda sačeka „govedina sa slajsevima sira” ili „koktel sa slajsovanim limunom”).

Poslednja dva primera, kao i većina vrlo svežih anglicizama, kod govornika ili ostavljaju utisak da se radi o vrlo specifičnom terminu (ja bih zamislio da je limun slajsovan nekim specijalnim oruđem koje se verovatno zove slajser) ili postižu (gotovo) komičan efekat. I jedno i drugo su efekti koji mogu biti poželjni ako imate restoran u centru Beograda, ali obično ne vode tome da se reč raširi u jeziku. Ostaje stoga pitanje zašto bi normativni establišment osećao potrebu da reaguje na nešto što se javilo na jednom meniju, pa i zašto bi meniji uopšte morali biti pisani po istim pravilima kao ustav ili udžbenici za osnovnu školu. Ovo je još jedno pitanje po kome će normativisti ostati upečatljivo magloviti: prestaje li ikad obaveza da se piše na način koji normativistima nije „teško prihvatiti”? Ima indicija da Rada Stijović takve domene ne poznaje i teško zamišlja, čak i kad zamišlja živote pravopisnih anarhista:

Uostalom, sigurni smo da oni koji se zalažu za ovakvu slobodu pisanja ne pišu malim početnim slovom imenice u nemačkom jeziku ili sve reči u naslovu kada pišu na engleskom jeziku odnosno velikim slovom imena naroda kada pišu na ruskom (uostalom, ne bi im ni vredelo – nenormiran tekst bio bi im ili lektorisan ili vraćen).

Ako zamislimo da se ovaj navod odnosi na mene, tačno je sve za šta je autorka sigurna da nikako ne može biti. Ja i engleski i nemački u 90% slučajeva pišem svim malim slovima, jer se radi o komunikaciji na programima za četovanje. Kada pak, na primer, držim časove nemačkog, koristim samo velika štampana slova, i to u dve veličine. Razlog nije moja revolucionarna priroda ili ljubav prema „slobodi pisanja”, već činjenica da imam izrazito nečitak rukopis. Ruski ne govorim niti pišem, ali bih se pri svakom pokušaju oslonio na maternji jezik, pa bih imena etničkih skupina svakako pisao velikim slovom (tj. bio bih tako pisao pre nego što sam od Rade Stijović naučio da ne treba). I još uvek mi nijedna čet-poruka nije bila ni lekotorisana ni vraćena. Ako se za tim oseti potreba, znam koga trebam kontaktirati: Radu Stijović ili nekog iz ove već legendarne reklame. Ostatak sveta je, po mom iskustvu, u redu i bez lektorisanja.

U redu je

Naslov teksta Jezik ne voli stege, ali voli red zapravo je citat našeg normativiste Egona Feketea. Sam po sebi, ovaj citat ne znači ništa jer ostaje na svakome od nas da proceni kada prestaje težnja za redom i počinje nametanje stega, što opet stvara prostor za uzurpirane mandate i samovoljne autoritete. Ipak, treba istaći da je Fekete bio jedan od retkih normativista koji su imali sluha za uvide savremene lingvistike i razumeli da je jezik sam po sebi red i da stoga u njemu nikakav red ne treba zavoditi. Zato ovu reakciju zaključujem kontra-citatom iz Feketeovog rada Nastava gramatike i razvojni procesi savremenog srpskog jezičkog standarda iz 1999. uz zahvalnost Andreju Bjelakoviću, koji mi je na njega skrenuo pažnju:

Mislim, naime, da se opravdano možemo upitati – ne živi li naša lingvistička i gramatička svest još uvek u 19. veku. Pri tome imam u vidu utisak da ne shvatamo dovoljno jasno da je nastalo novo vreme, takvo koje zahteva nova izražajna sredstva, a time i nove ocene i odnose prema toj, savremenoj, jezičkoj stvarnosti. Dok se mi, naime, u suštini držimo starih (da ne kažem dogmatskih) kanona književnog jezika kao ideala jezičke pravilnosti[.]

Peščanik.net, 13.05.2015.

Srodni linkovi:

Alisa Mahmutović – (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku

Tanja Petrović – Srbija i njen jug

Marko Simonović – Od danas pišem neznam

Snježana Kordić – Naziv jezika

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU