Čudan se i mračan slijed događaja zbio u Novoj Engleskoj, u koloniji Massachusetts, krajem sedamnaestog vijeka. U to vrijeme, u mjestašcetu Groton, živjela je tiha i nepismena djevojka iz čestite kuće, imenom Elisabeth Knopp. Kako je detaljno opisao njen lokalni sveštenik, velečasni Samuel Willard, a u jednom od svojih nebrojenih pamfleta svijetu razglasio Cotton Mather, nadaleko čuveni pastor iz obližnjeg Bostona, problemi sa ćerkom Johna Knoppa počeli su iznenada, ljeta Gospodnjeg 1671., u obliku nekontrolisanih trzaja nalik disharmoničnom plesu, kojima su se uskoro pridružile psovke i najprljavije halucinacije. Na osnovu ponuđenog, velečasni Willard i Mather izvukli su obazrivi zaključak da je nesrećna Elisabeth posrnula pred naletima Nečastivog; javnost je morala biti obaviještena. Ovaj i još nekoliko sličnih događaja učinili su da dobri ljudi Massachusettsa spremno dočekaju februar 1692., kad je nekoliko djevojaka uzrasta od 9 do 16 godina počelo da se ponaša krajnje zabrinjavajuće. Prilikom propitivanja, sumnje su se obistinile: djevojke su bile potpale pod vlast vještica, i spremno su potkazale svoje mučiteljke. Bilo je to, može se slobodno reći, doba iskušenja: nije se znalo šta donosi sjutra, a smjerni i vrijedni ljudi su umirali od gladi. Osim vjere u svemogućeg Boga, izvjesno je još jedino bilo nedvosmisleno Đavolovo prisustvo. Nečastivi je bio podmukao i zajedljiv, naslutiv u svakom nekontrolisanom kikotu, mahanju rukama i pentranju po krovu, te krajnje neosjetljiv na molitve i post. Dobri ljudi Massachusettsa morali su nešto da preduzmu. Za svega godinu i po dana, od zime 1692. do ljeta 1693., sudsko-crkvena vijeća u Salemu i okolnim gradovima optužila su preko dvije stotine žena (i ponekog muškarca) za vještičarenje, od pamtivijeka đavolsku aktivnost; dvadesetak njih, zajedno sa još dva psa, završilo je na vješalima.

Ubrzo poslije prvog talasa pogubljenja, pritisci sa raznih strana – od civilnih vlasti, ali i od samog Cottona Mathera, koji je shvatio da je vrag, uz sve ostalo, odnio i šalu – učinili su svoje: preostali osuđenici brzo su oslobođeni, dok su se djevojke-optužiteljke i sveštenici-sudije pokajali javno, izjavivši kako im nije bila namjera da klevetaju nevine, već da su sami bili zavedeni od strane poslovično nepredvidljivog Sotone. Tokom slijedećih trista godina, ponuđena su mnoga razložna tumačenja ovih događaja, ali je čudnovati slučaj Elisabeth Knopp, zahvaljujući veoma detaljnom opisu velečasnog Willarda, zadobio tumačenje koje daleko nadmašuje maštu bogobojažljivih kolonista. Istoričarima medicine, naime, nije promaklo da su simptomi nesrećne djevojke bili veoma slični onima koje je krajem devetnaestog vijeka (1872.) opisao američki ljekar George Huntington, u svom zapaženom radu pod nazivom „O korei”. Njemu u čast, skup tih simptoma se danas naziva Huntingtonova bolest ili Huntingtonova korea (zbog nevoljnih trzaja nalik plesu: riječ ima isti etimološki korijen kao “koreografija”), i predstavlja jednu od velikih preostalih misterija neurologije. Ukratko, bolest je nasljedna, još uvijek neizlječiva, i pogađa jednu na svakih 15 hiljada do milion osoba (zavisno od dijela svijeta). Tačan uzrok bolesti je poznat već punih petnaest godina: mutacija u okviru gena za protein imenom huntingtin (Htt) dovodi do toga da se na kraju Htt-ovog amino-kiselinskog lanca ugradi mnogo više primjeraka amino-kiseline glutamina nego što je to normalno slučaj; težina bolesti pritom direktno zavisi od dužine ovog poliglutaminskog repa. Kod osobe koja je imala lošu sreću da naslijedi mutirani gen, naizgled savršeno zdravlje počinje da biva narušeno između 35. i 45. godine, najčešće pojavom nevoljnih pokreta, nalik disharmoničnom plesu. Simptomi se vremenom pogoršavaju, nastupaju novi, poput demencije, i smrt nastupa deset do dvadeset godina nakon uočavanja prvog nekontrolisanog trzaja. Pretpostavlja se da Huntingtonova bolest u tišini traje od samog rođenja, kad mutirani Htt počinje da polako truje ćelije mozga. Posjedovanje jedne kopije mutiranog gena (od ukupno dvije, sa koliko raspolažemo) ravno je izricanju surove presude, kako za nosioca tako i za njegovu okolinu, te povezano sa 50 odsto vjerovatnoće da će dijete takve osobe naslijediti usud svog roditelja.

Trista godina od smrti Elisabeth Knopp i 137 godina od objavljivanja Huntingtonovog rada, konačno se, i to pretprošle nedjelje, ukazala nada da će i ova bolest dospjeti na listu izlječivih. Nada, kao što možete pretpostaviti, nije grunula kroz zapjenjena usta nekog proroka, već je tiho objavljena u obliku jedne naučne studije. Tim Solomona Snydera, slavnog neurobiologa sa Johns Hopkins univerziteta u Baltimoru, prikazao je u časopisu Science način na koji mutirani Htt može dovesti do odumiranja neurona. Ukratko, oni su otkrili da je mutirani Htt poguban po ćelije tek ukoliko stupi u kontakt sa još jednim proteinom, nazvanim Rhes; kad se ta dva proteina udruže, dolazi do hemijske reakcije koja ćeliji  onemogućava da se oslobodi smrtonosnih Htt mutanata. (Pomagač Rhes je uglavnom zastupljen u striatumu, dijelu mozga nadležnom za kontrolu pokreta, dok ga u ostalim djelovima mozga i ostatku tijela ima vrlo malo ili nimalo, što se odlično uklapa u kliničku i histološku sliku oboljenja.) Teoretski, dakle, Huntingtonova bolest bi mogla postati izlječiva pronalaženjem načina da se spriječi interakcija ova dva proteina. Ovo otkriće Snyderove grupe sigurno će pokrenuti lančanu reakciju u svijetu nauke i farmaceutske industrije, gdje će se mnogi baciti na provjeru objavljenih rezultata (jer u nauci se čak ni jednom Solomonu ne vjeruje na riječ) i krenuti u lov na mogući lijek. Konačno se, dakle, može reći da je cilj na vidiku, a kad je to slučaj, teško je izgubiti put.

Postoje najmanje tri razloga zbog kojih ovo pišem. Prvo, nauka: mislim da je popularizacija naučnih dostignuća tim važnija što je manji procenat bruto društvenog proizvoda koji se izdvaja za istraživanja (Crna Gora: 0,06%; Srbija: 0,3%). Drugo, Đavo: nadam se da ću one koji vjeruju u Boga, a pogotovo one koji vjeruju u Crkvu, podstaći da se bar na trenutak zamisle nad slijedećom istorijskom paralelom: u puritanskoj Novoj Engleskoj sedamnaestog vijeka, duboko religiozni ljudi su uspjeli da zaustave ludilo svojih sveštenika, koji su se na kraju javno pokajali zbog prolivene krvi; tri stoljeća kasnije, na sve bogougodnijem Balkanu, vjernici uglavnom ćute dok sveštenici propovijedaju mržnju, blagosiljaju zločince i oružje, prebijaju bolesnike i pipaju maloljetnike u mraku. I treće, nada: nadam se da će ovo pročitati neko radoznalo dijete, koje voli da misli svojom glavom. Nadam se da će potom otići na internet i potražiti biografiju Solomona Snydera. Nadam se da će to dijete jednog dana upisati prirodne nauke, biti neumorno i nikad zadovoljno postignutim; nadam se da će imati i sreće. Na kraju, nadam se da će uspjeti da iz zagrljaja Đavola istrgne neku buduću Elisabeth Knopp.

Vijesti, 20.06.2009.

Peščanik.net, 20.06.2009.

Leave a Reply