Morate priznati da čovek ima talenta. Trijumf Silvija Berluskonija na italijanskim parlamentarnim izborima, a koji mu je doneo treći premijerski mandat – u 71. godini i manje od dve godine nakon što je njegova poražena petogodišnja vlada napustila Italiju kao zemlju sa najsporijim privrednim rastom u Zapadnoj Evropi – zaista je izuzetan. To je svedočanstvo o njegovoj elastičnosti, ali i kampanji punoj šala i provokacija. Njegova bi pobeda, međutim, morala duboko da uznemiri sve one kojima je stalo do demokratije.

Kao dodatak njegovoj nesumnjivoj harizmi, Berluskoni je imao neke velike prednosti. On je daleko najbogatiji čovek u Italiji, koji gotovo da ima monopol nad komercijalnom televizijom, zatim veliko izdavačko carstvo, i štošta drugo. Takva dominacija jednog partijskog lidera na medijskoj sceni smatrala bi se neprihvatljivim kršenjem načela demokratije u bilo kojoj drugoj zapadnoevropskoj zemlji. U stvari, da je Italija kandidat za prijem u EU, takva koncentracija moći predstavljala bi prepreku. Pošto je jedan od osnivača iz 1957, ni vlade ostalih članica ni Evropska komisija ne usuđuju se da pokrenu ovu temu.

Kao opozicionom kandidatu, vlasništvo nad svim komercijalnim TV kanalima, osim neuticajnog La7 i kooperativnog desničarskog Sky Italia, neizmerno je pomoglo Berluskoniju. U vladi mu je prednost još veća, zato što može, kao što već jeste, a i hoće, da eksploatiše italijansku tradiciju mešanja politike u javni servis Rai. Značajan razlog za onako tesan poraz 2006, iako je mišljenje većine o njegovoj vladi bilo negativno, bilo je to što je potpuno kontrolisao emitovanje vesti na televiziji. Tokom kampanje takvi strahovi nisu mogli biti odsutni iz umova svakog političkog izveštača i komentatora Rai koji želi da zadrži posao.

Trebalo bi da u ovom trenutku otkrijem da smo Berluskoni i ja stari znanci.

Tokom 2001, kada sam bio urednik Ekonomista i kada su još jedni izbori u Italiji bili neizbežni, sproveli smo opsežnu istragu o njegovim finansijama i njegovim brojnim peripetijama sa zakonom. Nakon te istrage, i budući svesni sukoba interesa koji je u njegovom slučaju postojao, na naslovnoj strani smo objavili da je “nepodoban da vodi Italiju”. Pola Italije je napalo Ekonomist zbog te naslovne strane, a druga polovina nas je kovala u zvezde. Pobednik Berluskoni nas je nazvao “komunistima”, tačno ukazao na moju sličnost sa Lenjinom, i častio nas prvom od dve tužbe za klevetu, koje se još uvek vuku po italijanskim sudovima.

Zao glas na koji smo zbog toga izašli bio je veoma zabavan. Ali, iza toga su ležala neka ozbiljna pitanja. Berluskonijevi branioci kažu da na italijanskoj medijskoj sceni ima mnogo nadmetanja, tako da to što on poseduje televiziju nema značaja. Naravno da ima, budući da je televizija mnogo moćnija nego štampa, ali Berluskoni pored toga koristi i mešavinu tužbi, patronata i pretnji da zastraši italijanske novinare.

Jedan od argumenata njegovih branilaca je i to što nikada nije bio proglašen krivim na sudu. To je očigledna neistina, pošto ga je spasavao statut o ograničenjima, a njegova vlada (2001–2006) je, uzgred budi rečeno, skratila ta ograničenja i dekriminalizovala vođenje lažnih knjiga, za koje je bio optužen. Berluskoni bi svima nama trebalo da bude primer šta se događa kada dozvolite jednom čoveku da dominira medijima, i kada se isprepletu interesi krupnog biznisa i vlade.

Ali, šta će se sada dogoditi? Berluskoni je pobedio ubedljivije nego što je očekivala većina učenjaka, i vladaće u koaliciji sa Severnom ligom, antiimigrantskom i regionalnom desničarskom partijom koja je drugi veliki pobednik na ovim izborima. Može se očekivati da će njegova vlada opstati mnogo duže od vlade njegovog slabog prethodnika sa levog centra. Sastav italijanskog parlamenta drastično je pojednostavljen zahvaljujući ovim izborima, što je bez sumnje dobro. Ali, bez predstavnika komunista ili socijalista – prvi put od 1946. – postoji opasnost da će se razbuktati vanparlamentarni aktivizam kao odgovor na program nove vlade.

Italija ima sudove i predsednika koji po Ustavu kontrolišu rad vlade, tako da postoji nada da će ga neko sputavati – iako je tokom kampanje Berluskoni preteći predlagao da se ispita duševno zdravlje svih sudija i tužilaca. Njegova vlada će verovatno podržavati korporativizam, a ne slobodno tržište, ako je suditi po kampanji u kojoj je obećavao da će blokirati prodaju gotovo bankrotiranog avioprevoznika Alitalia firmi Air France-KLM. Ta intervencija i ponovna pomoć države dovešće ga u sukob sa Evropskom komisijom; a verovatni porast budžetskog deficita Italije – zahvaljujući obećanom smanjenju poreza i povećanju potrošnje – dovešće ga u sukob sa vladama ostalih članica.

U tom slučaju je važno da mu se suprotstave. Ni Gordon Braun, a ni drugi evropski lideri ne bi smeli da ponove sramotno ulizivanje Berluskoniju kakvo je ispoljio Toni Bler, što je pokazalo da ovaj navodni idealista nema nikakve principe. Moraće da se prema italijanskom premijeru ponašaju sa diplomatskom učtivošću na koju ima pravo šef vlade svake čalnice EU, ali ne bi smeli da idu dalje od toga. A Braunu bi mnogo bolje bilo da provodi odmor u Dorsetu nego na Sardiniji.

 
Bill Emmot, The Guardian, 16.04 2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 23.04.2008.