Čitanje Bećkovića

 
Sedmični dodatak Politike, Kultura-Umetnost-Nauka (dalje: Kulturni dodatak), izlazio je od 1957. godine kao podlistak u kom su objavljivani prilozi posvećeni naučnoj, kulturnoj i umetničkoj produkciji na domaćoj i međunarodnoj sceni. Pored informativne dimenzije, saradnici Kulturnog dodatka su odabirom tema i distribucijom verbalnih i neverbalnih kodova, nužno formulisali i političku, odnosno ideološku ravan novinskog podliska budući da su i dnevnopolitička događanja uvek nalazila odjeka i u prilozima o kulturi. Tako Kulturni dodatak postaje medijski format koji disperzivno integriše dinamičnu mrežu informativnih, publicističkih, populističkih, književnih i ideoloških diskursa čiji odnos postaje posebno napet u trenutku dramatičnih društvenih potresa, kao u slučaju raspada SFRJ početkom 90-ih godina XX veka.

Sa slabljenjem zajedničke države i jačanjem nacionalističkih programa, kulturne elite su se na prostorima jugoslovenskih republika sve više orijentisale ka afirmisanju „zaboravljenih“ modela nacionalne kulture, sa jasnom namerom da se konstituiše novo kulturno i kolektivno pamćenje. Istorijski revizionizam u publicistici, odsustvo društvenog dijaloga, ideološke tenzije u novom višestranačkom prostoru, kao i sve glasnije ideje o neminovnosti ratnog konflikta, predstavljaju samo neke od činilaca etničke homogenizacije na heterogenom prostoru tadašnje SFRJ.

 
Šta dodaje dodatak

Kada govorimo o Kulturnom dodatku tokom 1990-1991, najveći broj priloga čine kritički osvrti, recenzije knjiga i intervjui posvećeni pitanjima identiteta nacionalne kulture, jezika i novog kulturnog „preporoda“. Što se tiče književnih tekstova, prozni oblici nisu zastupljeni u značajnijoj meri dok je poezija jedini stalno prisutan književni rod, mada nema fizički odvojenu rubriku. I mada se na prvi pogled čini da su pesme Kulturnog dodatka imale privilegovan status, one su se, ipak, zbog Politikine medijske logike, stavljale u ulogu modernističkih jezičkih vinjeta na perifernim stranicama Dodatka ili poetsko propagandnih tekstova koji su pozivali čitaoce na nove oblike kolektivizma.

Kulturni dodatak je donosio pesme iz već objavljenih autorskih zbirki kao i pesme koje se po prvi put štampaju. Ova razlika, istaknuta iznad naslova pesme (Iz rukopisa, Iz novih zbirki…) predstavlja važno interpretativno ograničenje: ukoliko se preštampava pesma poznatog i popularnog autora (autorki je bilo veoma malo), tada se njena značenja, nastala u interakciji sa novinskim prilozima, mogu smatrati i proizvodom medijske manipulacije. Književni tekst se podređuje novom sistemu kodova u kom paratekstualni signali (ime autora) bitno utiču na kreiranje umetničkog ili političkog smisla pesme, kao na primeru Matije Bećkovića čije ime je moglo (trebalo) da priziva kod čitalaca Kulturnog dodatka niz asocijacija na autora koji je svojim „performansima“ aktivno afirmisao monološki govor na javnoj sceni Srbije, tražeći načina da virtuoznošću političara „ugodi kolektivnu žicu nacionalne uspaljenosti“. Sa druge strane, ukoliko se pesma po prvi put objavi u Kulturnom dodatku, njeno značenje, proizvedeno u sadejstvu drugih novinskih kodova, treba da postane integralni deo kasnijih čitanja mada se to često prenebregava u proučavanjima savremene srpske poezije, zbog čega pokušaji (de)konstruisanja pesničkog kanona imaju trivijalno svečarski karakter ili karakter samodovoljne ideološke kritike.

Međutim, ne treba zaboraviti da, bez obzira na moć ideološkog pritiska u podlisku, poezija može da se prilikom objavljivanja ili preštampavanja odupre medijskoj i poetičkoj monologizaciji. Ali tada govorimo o poeziji razlike koja, prema rečima Damira Arsenijevića, osigurava jedan novi jezik: „to je jezik postajanja subjektom kritike, a ne puka mimetička refleksija unaprijed određenog političkog stava“. I stoga, ukoliko bi se u Kulturnom dodatku pojavili pesnički tekstovi koji bi dijaloški i uvek-već autoironično dramatizovali proces postajanja subjektom nacije, etniciteta, roda, klase ili veroispovesti, tada bi postupak ideološkog kolažiranja i montiranja na stranicama dnevnog lista bio značajno destabilizovan ili doveden u pitanje.

 
Pesnici i odjeci

Polazeći od tematskomotivskog sloja, žanrovskih aspekata, jezičkostilskih postupaka i širokog dijapazona pesničkih slika kao osnovnih kriterijuma poetičke klasifikacije, iz obimnog pesničkog materijala Kulturnog dodatka nedvosmisleno se izdvaja i u prvi plan ističe (što se vidi po njenoj učestalosti na naslovnim stranicama Dodatka) „poezija pesničke rekuperacije“ (Tihomir Brajović Kratka istorija preobilja). Ona podrazumeva „dominantno tematizovanje i poetičko evociranje pretežno kolektivne i nacionalne tradicije, u relativno širokom značenju te reči i u podrazumevanom dosluhu sa zahtevima vremena, dakako, ma šta to značilo u neposrednim okolnostima” (Brajović, 2009: 13). Istina, poezija pesničke rekuperacije nije bila jedina poetička struja u Kulturnom dodatku budući da su se u njemu štampale i pesme modernistički intimističke orijentacije, poetski iskazi u kojima su lirski subjekti bili zagledni u probleme jezika, umetničkog stvaralaštva i malih narativa ili kratkih crtica iz života. Međutim, kritički potencijal ovog korpusa tekstova nije iskorišćen iz nekoliko razloga: pesme ovog usmerenja su retko kad štampane na naslovnim stranicama Dodatka tako da su se uglavnom nalazile na obodima drugih stranica, a pošto u ovim pesmama nije konstituisan novi jezik, jezik razlike, onda su se i njihovi modernistički impulsi, na stranicama podliska gde je sve grmelo od nacije, identiteta i pamćenja, slavnih heroja i podviga, često pretvarali u specifičan vid eskapizma. Dakle, drugačija poezija jeste postojala na stranicama Dodatka, ali ona nije mogla da govori iz svoje periferije.

Kada je u pitanju Politika, neposredne tekstualne okolnosti i „dosluh sa zahtevima vremena“ predstavlja uticajna i zastrašujuća rubrika „Odjeci i reagovanja” koja je, fizički štampana posle Kulturnog dodatka, kontinuirano proizvodila „(srpski) narod kao besprizivnu političku instancu“, institucionalizujući „populizam kao novu legitimacijsku osnovu poretka“ (Vreme kada je narod govorio, 2008: 16). Na pozadini populistički fundiranih ili pseudoistoriografskih feljtona, značajan deo savremene srpske pesničke produkcije u Kulturnom dodatku veoma zgodno se uklapao u delovanje preovlađujućih diskursa nacije, njene ugroženosti, kao i potrebe za novom obnovom.

S tim u vezi, veliki broj pesama iz perioda 1990-1991. tematizuje martirološki kompleks (Kosovo i ustaški logori) i hiperbolizovane predstave srpske prošlosti pre državotvornih jugoslovenskih integracija; peva se o lutalačkom usudu srpskog naroda, o njegovoj istorijskoj razjedinjenosti, a na umetnički prozaičan način često se evociraju arhetipske slike organskog jedinstva, dok lirski subjekti patetično progovaraju jezikom „komunitarnog sopstva“ (mešajući ti, ja, mi do nerazaznatljivosti), ili se obraćaju „ocima nacije“ – Stefanu Nemanji, Sv. Savi, knezu Lazaru, despotu Stefanu Lazareviću, Njegošu, i naravno, Jovanu Dučiću – tražeći savet kako da potisnuto kulturno pamćenje ponovo oživi (jer ono, izgleda, samostalno i nezavisno od subjekta „čeka“ da mu se on obrati), pri čemu se, ni u pesmama ni u novinskim člancima, pojam pamćenja ne tretira kritički ili konstruktivistički.

Ova potreba za povratkom u „zlatno doba“ i očuvanjem novog kulturnog pamćenja često je, dakle, tema intervjua i autorskih članaka na naslovnim stranicama Dodatka što se vidi i na primeru 120. broja Kulturnog dodatka, objavljenog 12. maja 1990. godine, gde su se na naslovnoj stranici paralelno, jedan uz drugi, pojavili razgovor sa akademikom Pavlom Ivićem „Zajednički ali podeljen jezik“ i pesma „Pobunjeni jezik“ Matije Bećkovića.

Dok se u razgovoru sa Pavlom Ivićem, čiji lingvistički diskurs osciluje između naučnog i popularnog govora, raspravlja o etničkim i političkim kriterijumima jezičkih granica, uz naglašenu ali nekonfliktnu zabrinutost za sudbinu srpskog jezika u Hrvatskoj, Bećkovićeva pesma nudi monologizovani poetski iskaz o dugogodišnjoj izgnaničkoj sudbini srpskog jezika. Ne treba prenebregnuti ni dramski naboj podnaslovne rečenice za intervju sa Pavlom Ivićem: „Akademik Pavle Ivić, prvi čovek srpske lingvistike, govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti srpskog jezika”. Ostaje samo da kategorija akademije, stručnosti srpskog lingviste i vremenske transverzale posudi ili u javnoj sferi dodatno pojača medijski autoritet Bećkovićevog glasa.

 
Jezik Šerloka

Ispevana u „neutralnom“ trećem licu jednine, pesma izražava ideju o „oslobađanju“ srpskog jezika. Pojedinačne pesničke slike ne mogu se dekodirati kao korelati konkretnih istorijskih događaja, ali se motivi izgnanstva, povratka kući i gmizanja mogu razumeti kao aluzije na period suživota srpskog i hrvatskog jezika, i na istorijsku borbu za očuvanje srpskog jezika u različitim (nedovoljno srpskim?) državnim i političkim sistemima. Vremenska neodređenost tog perioda – dugo izgnanstvo – konstituiše mesto neodređenosti koja se na čitalačkim horizontima može različito konkretizovati i, u skladu sa društvenim okolnostima i potrebama, mnogostruko instrumentalizovati: početak tog izgnanstva može se vezati za borbu za srpski jezik na prostoru ugarskog carstva, ali i za jugoslovenski period posle 1945. godine.

Pored toga, motiv dugog izgnanstva služi i kao motivacija promene – jezik koji je bio zajarmljen, tek se sa novim vremenom oslobađa – mada je ta promena lišena dijaloškog, u sebi protivurečnog autoironičnog kvaliteta koji bi mogao da „egzilantski“ status jezika preinači u njegov kvalitativni novi identitetski profil, fragmentiran i otvoren za različitost, a zatvoren za esencijalističke projekte. Nasuprot ideji dijaloške otvorenosti, nalazimo jezik koji „punim dahovima / podiže svoj narod i duh zazemljeni“ ili „ledenu grbu sa sebe odlama” u čemu prepoznajemo rizično anahronu asocijaciju na shvatanje poezije kao čuvara prvobitnog poetskog govora samog naroda.

Poistovetivši jezik i nacionalni kolektiv, Matija Bećković poetizuje ideju o jeziku kao autentičnom i društvenoistorijski nekonstruisanom entitetu čija je ontološka težina istaknuta nizom slika gde se jezik (glagoli, pridevi i govor) vraća samom sebi. Budući da pesma artikuliše monološki pojednostavljen stav da je jezik odraz homogenog bića naroda, a Matija Bećković propušta da unutar teksta progovori jezikom razlike kojim bi se dramatizovao sam proces postajanja subjektom bilo kog iskaza ili diskursa, onda „Pobunjeni jezik” ostaje u celini zatvoren poetski govor, bez obzira na njegovu leksičku ili melodijsku razuđenost. Takođe, ako se osvrnemo na odnos dva žanrovski različita teksta koji se „dodiruju“ na istoj stranici Dodatka, možemo reći da se oni na idejno-ideološkom, ali i na jezičkom i retoričkom planu produktivno dopunjavaju. Emotivnost, oratorski patos i teatralnost ideje o porobljenom jeziku koji su isključeni iz govora Pavla Ivića, nadomešteni su retoričkim postupcima M. Bećkovića. A u smeru od pesme ka intervjuu, ideologizovani poetski govor dobija „opravdanje“ u žanru koji pretenduje na objektivnost, što se neretko dešava i u naučnim studijama koje, umesto naučno odgovornog otklona prema Bećkovićevoj poetici, svojim deskriptivnim govorom legitimizuju Bećkovićevo shvatanje jezika kao aistorijski govor istine o jeziku. Tako se Ivićeva zabrinutost, utemeljena u realnim političkim opasnostima u Hrvatskoj, pomera ka emocionalizovanom govoru Bećkovićeve pesme: „Nepokoreno slovce kovrcnulo, / Pravda jezika se sili isprsila”, a personifikovana slika jezičkog „prkosa“ korespondira sa prizorima društvenopolitičkog nasilja čije će se tragične posledice osetiti na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U sličnom odnosu nalaze se i Bećkovićeva pesma „Vezivanje uz mrca” i članak Svetozara Stojanovića „Vek protivurečnosti”, objavljeni 20. aprila 1991. godine. Sa naznakom da je reč o tekstu Iz novih rukopisa, dakle, prvi put štampanom u Politici, Bećkovićeva narativna pesma obrađuje motiv turskog običaja kažnjavanja prestupnika, koji se sastojao u tome što su osuđenog vezivali za mrtve.

Nakon što je naglasio težinu turskog mučenja, subjekat razvija fiziološki detaljan, groteskno zastrašujući prizor srastanja živog i mrtvog čoveka, pri čemu se katalog ljudskog tela (oči, kosti, nokti, kosa, nepca, srce) ali i njegovih psiholoških i mentalnih aspekata konstituiše kroz opoziciju u kojoj se razara koncept granice, a dramatično srastanje završava slikom: „Živo i mrtvo telo / Ne mogu se ni spojiti / ni razdvojiti“. Za razliku od karnevalskog poimanja smrti i života, Bećkovićeva pesma lišena je dijalogizma, smeha i groteskne komike budući da se njegov lirski subjekat, kroz teatralni diskurs, implicitno oduševljava smrću: uprkos očiglednoj destrukciji i pervertiranju vrednosti, kult smrti u Bećkovićevoj pesmi zadržava visoku meru privlačnosti, a slika tela koja „egzistiraju“ na granicama živog i neživog sveta nisu podsticaj za kritičko preispitivanje i dekonstrukciju vrednosti već naprotiv upozorenje o pogubnim posledicama ovakvog spoja, što se i eksplicitno naglašava u završnom delu pesme, putem instruktivno interpretativnog gesta: „Kao što se za mrca / Vezuje jedan čovek / Može i ceo narod // I ne samo za mrtvog čoveka / nego i za mrtvu ideju“. I mada se ne otkriva o kom mrtvom čoveku/mrtvoj ideji je reč, upravo je tekst Svetozara Stojanovića – koji govori o krizi savremenog društva, o pogubnim posledicama totalitarnih režima i sistema mišljenja – tu da ponudi uporište za tezu da su se komunističke, marksističke i socijalističke ideje pokazale kao nosioci onog impulsa smrti o kojem Bećkovićev lirski subjekat peva.

*

Na kraju ostaje da se, u ovoj svedenoj interpretaciji, vratimo osnovnoj pretpostavci o odnosu poezije i Kulturnog dodatka: budući da pesme M. Bećkovića (a one jesu reprezentativne za rekuperativnu poeziju u Politici) nisu artikulisale jezik razlike, tj. jezik postajanja subjektom kritike, onda je i njihov fundamentalno monološki princip često aktivno sudelovao u dominantnim društvenopolitičkim diskursima nacionalizma i nacionalnog pamćenja tokom 1990-1991. Stoga pored tvrdnje da raspored verbalnih i neverbalnih kodova časopisnog dodatka može da transformiše primarna značenja pesme, treba dodati da i poetski iskaz može više ili manje prizivati političku instrumentalizaciju, posebno ukoliko njegovi poetički, tematskomotivski, jezički, stilski, idejni i drugi elementi negiraju iskustvo dijaloškog, kritičkog, u sebi protivrečnog i napetog govora.

 
Beton br. 126, 21.08.2012.

Peščanik.net, 02.09.2012.