Godine 1972. obreo sam se na okruglom stolu čija je tema bila poezija budućnosti. To je bilo na Struškim večerima poezije u Makedoniji. Nije bilo u planu da učestvujem, ali me je američki pesnik Vilijam Mervin zamolio da ga zamenim, jer je sa devojkom hteo da poseti neki manastir. Pošto je bio stariji i mnogo poznatiji od mene, i pošto sam bio njegov obožavalac, nisam mogao da odbijem i otišao sam na skup, a da nisam imao pojma šta ću da kažem. Na moje zaprepašćenje, ostali učesnici su došli dobro pripremljeni, citirajući brojne beleške ili, u slučaju jednog sovjetskog pesnika, čitajući poduži kucani tekst smelih predviđanja o zlatnom dobu poezije u tada već komunističkom svetu, koji će prvi put u istoriji živeti u slozi.

Došao je red na mene, iako sam bio u takoreći komatoznom stanju od neprekidnog pijenja, pušenja i pričanja otkad sam došao na festival, nakon 24-časovnog putovanja iz San Franciska, na kojem nisam oka sklopio. Međutim, kako su me razbudile brbljarije prethodnog govornika, rekao sam da je predviđanje budućnosti poezije potpuno gubljenje vremena, jer se poezija u suštini nije promenila za proteklih dvadeset pet vekova, pa verujem da neće ni u narednih sto godina. Budući da sam samo za toliko imao snage, zaćutao sam i do kraja nisam otvarao usta. Što se tiče mojih sagovornika, mislim da niko od njih nije odgovorio na ono što sam rekao, samo su nastavili da se prepiru o budućnosti poezije.

To što sam tada rekao iznenadilo je i mene, kao što je verovatno iznenadilo i ostale u sali, jer tada sam bio poznat kao nadrealistički pesnik, neko ko rutinski veliča avangardu. Moji prijatelji i ja bili smo kao stari marksisti, ubeđeni da razumemo istorijske zakonitosti. Bili smo sigurni da je apstraktno slikarstvo naprednije od figurativnog, da je slobodan stih superiorniji od metra i rime. Za mene je novina bila ključni preduslov umetnosti, kao što je i danas. Slagao sam se sa Volasom Stivensom, koji je napisao da čovek:

Živi u toku, ne na čvrstom kamenu.
Čvrstina je bila era, period
Sa odgovarajućim, mahom engleskim nameštajem
Kontrolisana nadanjem u Božić.

Za njega je istorija bila proces u kojem nijedna zamisao stvarnosti nije konačna, a poezija je bila deo te progresivne metamorfoze stvarnosti. Pesnik koga vredi čitati živi u sadašnjici, koja se konstantno menja u nešto drugo. Ono što je juče uspevalo u poeziji danas ne uspeva, tako da pesnik nema izbora nego da nađe načina da se suoči sa vremenom u kome živi. Međutim, ono što se ne menja jeste da smo mi još uvek isto što smo bili i vekovima ranije, umovi koji u sebi traže tragove za odgonetanje smisla svog postojanja, povremeno zaprepašćeni jer su živi, ali ipak uvek svesni sopstvene smrtnosti.

Značenje toga što sam rekao u Strugi shvatio sam mnogo godina kasnije, dok sam jednog lepog majskog popodneva stajao na uglu 5. avenije i 42. ulice u Njujorku, i čekao prijatelja koji je kasnio. Bilo je pet popodne, vreme kada se kancelarije prazne i hiljade ljudi kuljaju na ulice na putu ka železničkoj ili autobuskoj stanici. Prethodnih sat vremena proveo sam u obližnjoj knjižari, čuvenoj po tome što je držala sve najnovije književne časopise i zbirke pesama, listao sam knjige i tu i tamo čitao poneku pesmu. Stojeći na zakrčenoj raskrsnici, iznenada sam pomislio da drevna grčka pesnikinja Sapfo, kada bi videla ovo što ja sad gledam, ne bi ništa razumela, ali bi se strašno preplašila. Međutim, da može da vidi pesme koje sam upravo čitao, samo bi znalački klimnula glavom, jer poput njenih pesama, mnoge od tih novih pesama govorile su o patnjama i radostima nekog ljudskog bića. Nepoverljive prema svakoj zvaničnoj istini, one drsko proglašavaju sopstvenu istinu, nesigurne i zabrinute za osobu čiji život opisuju. Ovaj glas, koji bi Sapfo prepoznala, tiho nam se obraća u pesmama od nastanka lirske poezije.

Averzija prema utopijskom mišljenu potiče iz mog odrastanja u komunističkoj Jugoslaviji. Slike Marksa, Staljina i maršala Tita visile su nad tablom u mojoj učionici, a njih trojica su samouvereno gledali u budućnost. Učitelji su nam govorili kako imamo sreće što živimo u društvu koje će hiljadama godina biti uzor ostatku čovečanstva. Baka me je kod kuće pelcovala protiv svakog sličnog verovanja, jer je preživela dva svetska rata, austrijsku i nemačku okupaciju, i građanski rat, i ko će znati kakve još nesreće koje su snašle našu porodicu u prethodnom veku. Ona se, poput moje majke, nije nadala ničemu dobrom od budućnosti – samo većoj bedi, novim bombama i još strašnijoj patnji. Nijedna od njih nije verovala u zagrobni život, iako su poticale iz stare svešteničke porodice. Prizivale su Boga kada bi čule lošu vest, krstile se kad bi nas snašla neka sreća i palile sveće za mrtve u crkvi, ali bi vas sažaljivo pogledale ako biste ih pitali da li veruju u raj i pakao.

„Poezija živi u sopstvenoj trajnoj utopiji“, napisao je Vilijam Hazlit, veliki britanski esejista romantizma. Uprkos svemu što sam rekao, mislim da je u pravu. U odnosu na budućnost, pesma je kao poruka zatvorena u bocu i bačena u more. Pisanje pesme je čin nesagledive, skoro iracionalne nade da će neka slika, metafora, stih ili glas iz nje imati dugovečni, posthumni život. „Pesma želi da dotakne Drugog, taj Drugi joj je potreban“, govorio je Pol Selan. Što se ponekad i desi.

Mladić iz nekog gradića u Patagoniji ili Kanzasu čita starog kineskog pesnika u knjizi iz biblioteke, i zaljubljuje se u pesmu, koju neprekidno čita dok pada letnja noć. Sa svakim novim čitanjem, on oživljava glas mrtvog pesnika. U jednom nezaboravnom trenutku, on iskoračuje iz svog skučenog identiteta i ulazi u život nepoznatih ljudi, vidi svet njihovim očima, oseća to što su oni nekad osećali, i misli ono što su oni jednom mislili. Ako poezija nije najveći utopistički projekat koji su ljudi ikad smislili, stvarno ne znam šta jeste.

 
NYRBlog, 07.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.06.2012.