Prošloga utorka obilježena je desetgodišnjica ubojstva, atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije i predsjednika Demokratske stranke. Začudo, prvi put su se u koloni građana susreli Demokratska stranka (DS) i Liberalno demokratska partija (LDP) koja se kao frakcija odcijepila od nje na osnovi temeljnih neslaganja oko doktrine i programa. Tako su oni bratski prodefilirali na čelu nekoliko desetina tisuća građana sve do Novoga groblja i Đinđićeva groba.
Prije i nakon te šetnje, naravno, bilo je mnogo riječi o sudbini Demokratske stranke i njezinim transformacijama u ovih deset godina. Ovako sažeto gledano, te su se promjene zgusnule u ne baš laskave zaključke. Sasvim prirodno za ovo naše tužno povijesno vrijeme koje neki zovu ‘postpolitičkim’ i u pravu su, nažalost, Demokratska stranka izgubila je profil, program (a da li ga je ikada i imala?) i ideologiju (to nije imala nakon Đinđića). DS je postala menadžerska korporacija pod upravom marketingaša, prevaranata i power brokera, puki banalni poduhvat za vlast bez smjera i ideje, za profit i popularnost bez odgovornosti. Poznato? Ta ista Demokratska stranka članica je Socijalističke internacionale. A i oni svakoga primaju: Miloševićeva i Dačićeva Socijalistička partija Srbije (SPS) također je postala članica u međuvremenu, kao i još neke stranke iz regije koje nećemo spominjati. Za razliku od SPS koja je barem tu i tamo puštala zabrinute zvuke zbog položaja najamne radne snage i sirotinje, DS se držala ‘pragmatizma’, tj. neoliberalnih copranja.
Samoubojstvo dugo deset godina
Što je sve sebi Demokratska stranka priuštila u ovih deset godina? Kao prvo, postavši oporbenom strankom nije taj udobni položaj iskoristila koliko je trebala, već je gledala da se po svaku cijenu ulakta u vlast. Boris Tadić, skromnih sposobnosti i velikih ambicija, poželio je da ga svi vole, pak se udvarao i upucavao i ljevici i desnici, i Crkvi i Akademiji, nacionalistima i svojim protivnicima koji – to se znalo odmah – nikada za njega ne bi glasali; e, to ne ide skupa. Udvarao se svima – osim vlastitim biračima; smatrao je da su oni tu svakako, što je bila kobna greška. Tako je izgubio ono što logičari zovu differentia specifica, posebna razlika kak bi rekli, genus proximus, najbliži rod, izgubili su oni davno, smrću Zorana Đinđića koji je barem znao da gdje spadaju – u stranke socijalističkih ideja.
Vrhunac te samoubilačke politike bilo je čuveno ‘povijesno pomirenje’ Borisa Tadića iIvice Dačića 2008. kad su ‘skinuli gaće i izljubili se’, kako kažu beogradska djeca: ta blesava rezolucija tipa mir nichts, dir nichts, povijest nije važna, imali smo svi gubitke – mi Zorana, vi Slobu – pa smo jednaki u boli i žalosti, upropastila je Demokratsku stranku. Zoran i Slobo izjednačeni su bili u ‘zajedničkoj boli’, je li; nakon toga Ivica Dačić za tren oka postao je ministar unutarnjih poslova, kao takav trudio se i stranku podigao do zavidnih petnaestak postotaka glasova i onda, nakon bolnog i nemilog cjenjkanja, prešao novokomponiranim turbo naprednim Šešeljevim najboljim učenicima – Tomi Nikoliću i Aleksandru Vučiću. Ucijenio ih je ‘koalicijskim potencijalom’ i postao premijer, zbog čega se će gorko pokajati, ali to je druga priča.
Demokratska je stranka, gladna vlasti bez ideje i programa, prije skoro godinu dana dobila odgovor birača: izgubila je prvo predsjedničke izbore, brzopleto i glupo prijevremeno izazvane, u korist Tomislava Nikolića. Zatim je – prirodno – izgubila i parlamentarne izbore; tko im je kriv? Ivica ih je Dačić lijepo tražio premijersko mjesto; nisu mu ga dali i tu nema mjesta indignacijama i čuđenjima. Lijepo ih je molio i što sad? Nije tu bila riječ o ideološkim ili programskim razlikama: njih nema već godinama, jer svi hoće samo jedno – puku vlast. Riječ je bila o nečemu drugome: Demokratska stranka, užasnuta porazom na predsjedničkim izborima, htjela je Borisa Tadića izgurati za premijera pod svaku cijenu, kao utješnu nagradu. To što je Ivica Dačić i tu pobijedio, samo je znak koliko se DS udaljio od političke stvarnosti, vođen i zaveden svojim marketinškim guruima i genijima poput Srđana Šapera i Nebojše Krstića iz VIS Idola. A onda su se krojači carevog novog ajncuga izgubili negdje, bez osvrtanja.
Smrt Đinđićeve vizije
Trebali su sada Demokratsku stranku iznova oživjeti i ojačati. Ta reanimacija, je li, ne ide lako. Boris Posljednji postao je – na osnovi ljudskog dogovora – počasnim predsjednikom stranke, a Dragan Đilas, bistri, otresiti i nemilosrdni gradonačelnik Beograda stao je na čelo DS-a. Ni to nije lako išlo: prvo je zatražio od bivših ministara da vrate parlamentarne mandate i dobio ih je – osim od bivšeg ministra pravosuđa, pa poljoprivrede, Dušana Petrovića iz Šapca i od bivšeg ministra vanjskih poslova, svadljivog i nacionalistički nabrijanog Vuka Jeremića kojega je Boris Tadić izvukao odnekud, s Harvarda valjda, jer da mu je u Petoj beogradskoj gimnaziji bio profesor. Petrović je smjesta mobilizirao svoju šabačku izbornu bazu i sada pravi stranku; Jeremić, kome pristaše laskaju da je ‘predsjednik svijeta’ jer ga je zapalo predsjedanje Generalnom asamblejom Ujedinjenih naroda – do rujna – sada gleda da kome bi se pridružio.
Dragan Đilas našao se u neprilici: sada valja već temeljito kadrovski nataloženu Demokratsku stranku prepakirati, protresti i počistiti od Tadićevih ljudi kojima nikakve promjene ne odgovaraju. Đilas jest tehnokrat, diplomirani s odlikom inženjer aeronautike sa Strojarskoga faksa, uspješni poslovni čovjek. Inercija stranačke nomenklature, međutim, ogromna je i tu će Đilasu trebati mnogo napora i vremena da stranku dovede tamo gdje je namislio. Čovjek povremeno ima dojam da članstvo, a nomenklatura posebno, još nije svjesno gdje su zašli. Buđenje zavedenih i u blagostanju opuštenih ljudi u bolnu stvarnost posao je ozbiljan i čak opasan: probuđeni znaju biti opasni po druge i po sebe. Osam godina drijemaju i uživaju u sinekurama i vlasti bez granica; to se osililo, to radi reforme pravosuđa (boljim savjetima usprkos), to ne brine ni o čemu kao da će na vlasti biti dovijeka. Onda se ‘granitna zgrada naših ideala’ sruši, čak bez naročite buke, više kazališno-pirotehnički – i ispadne da je to sve bila marketinško-šarlatanska kulisa od smočenoga papira (papir-maše, rekao bi Krleža)… Đilas Dragan sada se trudi jako, ali tu protok vremena igra ulogu: trebaju se ljudi probuditi i shvatiti da gdje su se našli. Frakcijska cijepanja teško da su neki problem: iz Demokratske stranke, nakon osnivanja 1989. odcijepilo se putem prostačke diobe barem sedam stranaka plus Kosta Čavoški, Miloševićev i Karadžićev uporni i dosljedni branitelj. Izdržat će DS i ove sada, ako bude imao snage da ostane na okupu oko Đilasa.
A Zoran Đinđić i njegova vizija? Da, naravno, svi se ritualno svakoga 12. ožujka prisjete, polože vijenac u dvorištu Vlade gdje je Zorana pogodio odavno ispaljeni metak, odu na groblje i onda na raznim televizijama puštaju nostalgične i tužne zvuke. Paradoksalno koliko to izgledalo, ali vizija Zorana Đinđića živi i vidi se u ovoj koaliciji na vlasti: njegovi ljuti neprijatelji sada Srbiju vode Zoranovim putem – u Europu; preko volje, uz rogoborenje i gunđanje, ali drugoga im puta nema. Demokratska stranka tu je samo zakašnjeli pratilac na putu, zbunjena kakva je, ali sama si je tome kriva.
T-portal, 16.03.2013.
Peščanik.net, 16.03.2013.
