U Splitu je, od posljedica gušenja plinom, umrla sedamnaestomjesečna beba, majka i otac spašeni su u posljednji čas. Tragedija se dogodila zato jer kola hitne pomoći nisu stigla na vrijeme do centra grada, samo kilometar daleko od splitske bolnice. A nisu stigla zbog desetak centimetara debelog leda kojima su sve javne površine i ulice Splita bile okovane danima.
Ipak, tragično preminulu djevojčicu danas više nitko ne spominje, još manje se netko od pripadnika gradske vlasti osjeća odgovornim za njenu smrt. A i zašto bi. Ta riječ je tek o nekoj maloj Kineskinji. Iako su članovi njene obitelji zapravo građani Splita s uredno prijavljenim boravištem i radnim dozvolama, oni za splitskog gradonačelnika, fašistu Željka Keruma, nikako ne predstavljaju ljudska bića, pa je i tu tragičnu, besmislenu smrt vjerojatno ispod glasa, lakonski komentirao: „A što su uopće dolazili u Split?“
Priča o Splitu koji je danima bio okovan ledom, mada je snježno nevrijeme najavljivano tjednima unaprijed, o gradu čije ulice i trgove nitko nije čistio, ni od leda ni od smeća, zapravo je još jedna storija o političkoj pohlepi, o mafiji koja vlast koristi isključivo u svrhu stjecanja materijalne koristi, s ogromnim prezirom prema javnom dobru, prema građanima. Samo jedna nepogoda posve je razotkrila karakter svih političkih struktura, i doista nitko u priči o skoro tisuću Splićana koji su završili u bolnici s polomljenim rukama, nogama, kukovima, čak i kičmama, naprosto nije nevin. Jer brzo je bilo jasno da se drugi po veličini grad u Hrvatskoj nipošto ne može osloniti samo na gradsku vlast, čija je bezdušnost eskalirala proporcionalno broju polomljenih građana. Svjedočile su o tome izjave gradonačelnika i njegove sestre, predsjednice Gradskog vijeća, koji su danima bahato obasipali građane, čak i za hrvatske prilike, nevjerojatnim uvredama. I dok je splitska bolnica bila u potpunom kolapsu primajući dnevno stotinjak ozlijeđenih građana, Kerum je iz zagrebačkog hotela Esplanada, u kojemu redovito kocka, poručio: „Ma meni je to sve smiješno!“ I još: „Kome nije prohodno, neka ne izlazi!“ Na koncu, Splićani su preuzeli grad, sami ga očistili, a potom započeli potpisivati peticiju za smjenu gradonačelnika.
Ali, nažalost, storija o jednom lokalnom fašistu i njegovoj široj familiji koja doslovce pljačka grad i ponižava građane nikako nije dovoljna da se od posljedica „ratnog stanja“ u Splitu i u cijeloj Dalmaciji ekskulpira i onu višu, državnu razinu vlasti. Paraliza Splita, desetodnevna odsječenost od svijeta ostarjelih stanovnika dalmatinskih sela, nestanak struje, namirnica, vode… ukazuju, naime, na mnogo širi društveni problem.
Na ozbiljan problem posvemašnje infrastrukturne, administrativne devastacije države kao „servisa građana“, ali još gore, potpune dehumaniziranosti državne političke vlasti. Kojoj nijednog trenutka nije palo na pamet „spustiti“ se na teren, organizirati funkcioniranje Splita i ostatka Dalmacije, makar su po svim mogućim zakonima to bili dužni. Jednako ili čak i više od onoga lokalnog idiota Keruma koji je za lomove tisuću građana optužio „visoke poreze“, nemogućnost da „kupe dobre čizme, zimske gume, lance…“.
Ali, predsjednik Vlade, ljudski indolentan i politički ciničan, samo je nešto mrmljao o onima „tamo dole“, posve nezainteresiran za činjenicu da se iz Dalmacije danima nije moglo putovati jer je autocesta zatvorena sa svakim malo jačim vjetrom, pa je preostala jedino željeznica, koja se međutim pokazala kao po život opasno prijevozno sredstvo. Svjedočili smo iskakanju vlaka iz tračnica, potom crkavanju dotrajalih lokomotiva, vožnji u vagonima bez grijanja, putovanju od Splita do Zagreba koje je, ako bi se uopće stiglo do cilja, trajalo više od 12 sati…
Tako je jedno snježno nevrijeme s nekoliko mrtvih i tisuću ranjenih uspješno razotkrilo sve tragove samodostatnosti političke elite i njene potpune bešćutnosti prema vlastitim građanima. Sada Državno tužilaštvo istražuje moguću kaznenu odgovornost lokalnih i državnih vlasti zbog izlaganja opasnosti građana Splita i smrti male kineske djevojčice.
Naravno, to je još jedan politički trik koji će se zaboraviti već s prvim suncem, baš kao što će u zaborav pasti i građanska inicijativa za pokretanje referenduma o smjeni splitskoga gradonačelnika. Zato jer je i zakon o referendumu sastavljen isključivo po mjeri političara, a nipošto ne građana, pa ga je praktički nemoguće raspisati.
No, Željko Kerum – čiji rođaci, kumovi i prijatelji, temeljem plemenskog, običajnog prava, a ne pisanih zakona, rukovode gradskim komunalnim poduzećima – samo je do ekstrema dovedeni uzorak suvremene političke klase. Pa ga je, umjesto kao karikaturu, mudrije promatrati kao avangardu novog tipa vladavine, gdje će biti izbrisana i zadnja razlika između politike i biznisa. Karakteristika te klase nikako nije nesposobnost, nego sistemska beskrupuloznost. Vidljiva u profitabilnoj privatnoj eksploataciji javnih resursa uz trajno odsustvo čak i minimalne brige za javno dobro. Stoga se interes građana – makar on bio sveden tek na to da mogu izaći na ulicu bez opasnosti po život ili dočekati kola hitne pomoći prije nego umru od starosti – šturo zavodi pod stavkom „lanjski snijeg“.
Mladina, 17.02.2012.
Peščanik.net, 18.02.2012.
