Iznos koji dobivamo je više nego zanemariv, ako uzmemo u obzir da nevladine udruge dobivaju milijardu i šesto milijuna kuna godišnje! – izjavio je glavni urednik Glasa koncila Ivan Miklenić komentirajući proračunsku stavku od dvjesto osamdeset milijuna kuna, koliko je ove fiskalne godine predviđeno za potrebe Crkve u Hrvata.

Valja ponoviti, za one koji su – poput mene – mislili da su krivo pročitali. Dvije stotine osamdeset milijuna kuna od poreznih obveznika – dakle kolokvijalnih skoro četrdeset milijuna eura – Crkvi u Hrvata je „više nego zanemariv iznos“.

Ima naš narod nekoliko zgodnih poslovica za ovakve prilike, znate već, kad prosjaku date kunu, a on vas prezirno pogleda, pa prepredeno, da svi čuju, za vama podvikne kako ste ovaj mjesec preplatili. Ili, štajaznam, svake sekunde u lemozinu ubacite po jedan euro, pa tako bez prestanka tristo šezdeset i pet dana – dvanaest jutenih vreća eura ministranti iznesu iz crkve – a velečasni nakon godinu dana zbroji trideset sedam milijuna eura, pa javno, da svi čuju, podvikne za vama kako je iznos koji ste dali „više nego zanemariv“.

U takvim prigodama naš narod obično kaže, recimo, „pomozi sirotu na svoju sramotu“. Ili – još običnije i preciznije – „budi dobar, izij govno“.

Tako otprilike – kao da je pojeo govno – osjeća se prosječni zaposleni hrvatski porezni obveznik: izdvojio je tri stotine kuna za biskupe, župnike, fratre i časne sestre, tri stotine kuna oteo je od usta djeci – cijeli jedan mjesec nije siromah kupovao kruh i mlijeko da bi odvojio za Crkvu tristo kuna – a velečasni Miklenić uzeo pare, bahato zatakao čačkalicu u kut usana, polizao kažiprst i izbrojao tristo kuna, s vidnim gađenjem pogledao najprije obveznika, pa onaj svežanj zgužvanih novčanica s likom biskupa dobrotvora Jurja Dobrile, i na kraju prezrivo pljunuo pod noge.

– Kako mislite, ispalo je više? – zbunjeno ga onda upita naš porezni obveznik.

– Nego zanemarivo! – glasno velečasni procijedi preko čačkalice, pa ponovi: – Više nego zanemarivo.

– Budi dobar, izij govno – obično u to iz kuhinje ispod glasa dometne žena, gledajući kako velečasni Miklenić gura njihovih tri stotine kuna u nabrekli džep košulje, pa bez pozdrava odlazi kod susjeda po još tristo.

Iznos koji je naš porezni obveznik, recimo vi, dao za Crkvu u Hrvata, i od kojega velečasni Miklenić dobija svoju mjesečnu plaću, „više je nego zanemariv“, ali – primijetili ste – Crkva ga iz nekog razloga ipak nije zanemarila. Nisu biskupi, župnici i velečasni Miklenić izbrojali tih vaših bijednih dvjesto osamdeset milijuna kuna, pa pljunuli u pod i prezrivo vam bacili te pare pod noge. Ne: strpali su ih u džep, naručili ploče od oniksa za biskupske dvore, a onda vam se popišali na prazni novčanik.

Za potrebe ovog malog ogleda o moralu i etici naših svećenih glava uopće nije važno je li dvjesto osamdeset milijuna kuna malo, mnogo ili taman, kao što – uostalom – nije važno ni koliko još dodatnih milijuna svećene glave dobijaju iz budžeta pojedinih ministarstava i lokalne samouprave, a koliko od povrata golemih feuda iz svog krvavog srednjevjekovnog naslijeđa.

Riječ je, naime, o donaciji, dakle poklonu, nečemu na što se u pristojnom društvu kaže jednostavno – „hvala“. A ponekad i doda ono „niste trebali“. Jer, ne znam kako bih to drugačije rekao, zaista nismo trebali. Mogli smo dati za neku bolnicu, starački dom, dječji vrtić ili školu.

– Nema na čemu, nije to ništa – pristojno bismo stoga odgovorili mi, kao da se pravdamo. – Kriza je, pa nismo mogli skupiti još… Više nego zanemarivo.

– Aaa, nemojte tako, nije to zanemarivo – zahvalno bi dodao velečasni Miklenić, da na njegovanom licu umjesto ona dva debela kožna potplata ima obraze. – Dvjesto osamdeset milijuna kuna nisu mali novci.

Ili bi napisao uvodnik pod naslovom, štajaznam, „Vrijeme solidarnosti i skromnosti“. Završavao bi otprilike ovako:

„Budući da uvođenje zdravog, demokratskog, pluralnog i odgovornog političkog sustava zahtijeva duže vrijeme, sadašnje i sutrašnje vrijeme u Hrvatskoj sve više jest i sve će više postajati vrijeme solidarnosti i vrijeme skromnosti. Vjernici – kojima je sam Bog objavio da je ljubav prema Bogu i bližnjemu prva i glavna zapovijed Božja – već sada, a još više sutra, prvi su pozvani ostvarivati solidarnost prema obiteljima i onih pedeset tisuća ljudi koji će do kraja godine ostati bez posla i plaće. Krizno vrijeme također je dragocjeno vrijeme da se ljudi očiste i obrane od nametnutog duha potrošaštva kao stila života, i prepoznaju skromnost kao preduvjet elementarnoga ljudskog zadovoljstva.“

Gornje redove, naime – baš pod naslovom „Vrijeme solidarnosti i skromnosti“ – napisao je isti Ivan Miklenić u Glasu koncila, samo četiri dana prije nego što je dvjesto osamdeset milijuna kuna od svoje solidarne pastve neviđenom skromnošću nazvao „više nego zanemarivim“ iznosom!

Svaki od onih Miklenićevih „pedeset tisuća ljudi koji će do kraja godine ostati bez posla i plaće“ od toga je novca mogao podijeliti po šest hiljada kuna, a Miklenić im se svejedno popišao na prazni novčanik. Na solidarnost i skromnost, shvatili ste, Crkva poziva samo dok se i njoj ne otima od halapljivih usta.

Crkva, eto, poziva Hrvate da „prepoznaju skromnost kao preduvjet elementarnog ljudskog zadovoljstva“, ali je sama baš i ne prepoznaje: davno je bilo kad su se posljednji put vidjeli.

– Pomozi sirotu na svoju sramotu – kaže onda naš narod, a netko obično dometne: – Budi dobar, izij govno.

– Ako nemate kruha, jedite govna – odgovori im na to glavni urednik Glasa koncila, brojeći zgužvane novčanice i premještajući čačkalicu s jednog kuta usana u drugi.

Dok je nama Miklenića i pohlepnih biskupa, shvatili ste, nitko neće umrijeti od gladi.

Vrijeme je solidarnosti i skromnosti.

 
Slobodna Dalmacija, 17.09.2012.

Peščanik.net, 18.09.2012.