Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Predsednika Srbije Aleksandra Vučića predložili smo za počasnog građanina grada Jagodine ne samo zato što je stvorio uslove da svaki grad i opština u Srbiji mogu da dovode investitore, da grade fabrike i otvaraju nova radna mesta, već i zato što Srbija pod njegovim vođstvom čuva mir i stabilnost na Balkanu i što međunarodni odnosi naše zemlje nisu više kao što su nekada bili, nego su najbolji u istoriji.“

Ovako je Dragan Marković Palma, predsednik Skupštine Jagodine, obrazložio svoju odluku koju su njegovi odbornici jednoglasno usvojili. Ono što prvo pada u oči je činjenica da nema ni pomena o Vučićevim zaslugama za samu Jagodinu, već je obrazloženje koncipirano otprilike kao da je u pitanju Nobelova nagrada za mir. Neobavešteni čitalac bi mogao da se zapita zbog čega se predsedniku onda dodeljuje takvo priznanje, i to baš na Dan oslobođenja ovog pomoravskog grada od fašističkog okupatora – 17. oktobra. Zaista, šta je to Vučić dobro uradio za Jagodinu ili za Pomoravski okrug, pored toga što je obezbedio mir u svetu, odnosno na Balkanu? Ako se ne računaju portabl pogoni pojedinih kompanija, koji se otvaraju širom Srbije zbog subvencija koje daje država, da bi se nakon nekoliko godina spakovali i otišli dalje u potragu za još jeftinijim tržištem radne snage, reklo bi se – ništa. Jedna inspekcija na terenu mogla bi da utvrdi izrovane ulice u samom gradu kao i na prilazima, ruglo od nekadašnjeg hotela u centru, nepostojanje kanalizacije, oronule škole, bolnicu u raspadu, životni standard ispod republičkog proseka i kriminal u stalnom porastu. Na strateškim mestima Palmini ljudi, sa malo škole ili još bolje, sa kupljenim diplomama. Oni su spremni da dignu ruku kada treba glasati za njegove predloge i isto tako da se organizuju za doček predsednika, kakav je upriličen na istom onom mestu gde je u aprilu napravljen „špalir“ za Mariniku Tepić, potpredsednicu Stranke slobode i pravde.

Tako je ovaj Vučićev dolazak, drugi po redu od dolaska Tepić u Jagodinu, pored svečarskog imao i ritualni karakter čišćenja prostora ispred zagrade Skupštine grada Jagodine. Bio je ovo uistinu mali korak za Jagodince, ali veliki za samog Dragana Markovića Palmu. On pokazuje koliko je Jagodina zapravo nebitna kao društvena zajednica, koliko su irelevantne njene institucije, koliko su građanke i građani ovog grada samo partijske kulise koje se, u video prenosima kao što je onaj o Vučićevoj zahvalnosti nakon svečane sednice Skupštine grada, više i ne vide, samo se čuju kao odjek dirigovanog oduševljenja. A to oduševljenje, kao u skečevima sa montiranim smehom, ide posle svake Vučićeve fraze ili duže celine govora u kojoj on najavljuje šta će dobro učiniti za ovaj grad. I pored čitavog niza pobrojanih miliona eura što već investiranih, što onih koji će se tek sliti u skorijoj budućnosti, u fokusu njegovog govora bila je zapravo posebno dobra vest za građanke, odnosno za „dame Jagodine“, kako reče Vučić, jer im je spremio poklon od 36 miliona dinara – „64-slajsni skener“. Da li je ovo obraćanje damama bio tek slučajni ispad, ili je u pitanju deo psihopatologije, pri čemu nešto potisnuto i zabranjeno mora probiti u javni diskurs makar i u nekoj drugoj formi. Od onkoloških bolesti podjednako oboljevaju i muškarci u Jagodini, to se svakako može utvrditi u nekoj nemontiranoj statistici, ako takva uopšte postoji danas. Međutim, Vučić je posebno hteo da „obraduje“ dame koje, eto, više neće morati da putuju za Beograd „na skener“ već će to imati u lokalnoj bolnici, koju će u najskorijem roku renovirati, investirajući još dodatnih 20 do 30 miliona eura, otprilike. Ne zna to ni sam Vučić, ali se za svaki slučaj osvrće prema saradnicima ne bi li saznao o kolikom se iznosu tačno radi. I to je postalo opšte mesto njegovih najava investicija, scena u kojoj se on hvali okruglim brojevima, a onda od saradnika traži tobože pomoć u decimalama, pa kada to sazna, onda napravi štos u kome ismeje svog sagovornika. Palmu, međutim, nije ismejao, niti mu je spočitao neku njegovu manu (što je temelj predsednikovog humora), da recimo voli alkohol (kao Drobnjak), ili da je „devojčica“ (kako se obraća opoziciji) ili da je previše „slušao Mocarta i Betovena uživo“. Ništa od toga se nije desilo, osim što je damama obećao skener. Uostalom, i bolnice u Požarevcu i Valjevu dobile su nove skenere, ali se Vučić nije obratio tamošnjim damama. Jagodina je, izgleda, po tome posebna. Zbog čega?

Je li u pitanju nečista savest ovog „poniznog sluge naroda“, kako je samog sebe okarakterisao Vučić u obraćanju građanima? Iako je tužilaštvo odavno stavilo Slučaj Palma ad acta, ne treba zaboraviti činjenicu da je Vučić u roku od pola godine izvršio reviziju ovog slučaja, svojim dolaženjem u Jagodinu, pružanjem podrške svom koalicionom partneru koga je Marinika Tepić optužila za „podvođenje devojčica i maloletnica od 15 do 17 godina“. Svakako je zbog te potisnute istine o mračnoj strani jagodinske vlasti, Vučić posebnu pažnju posvetio damama, obećavajući im skener. Podrazumeva se da mlađi deo ženske populacije do novih radnih mesta dolazi preko „skeniranja“ u Hotelu Alfa, ali kada se dođe u starije godine, onda je neophodno sanirati traume, i to pre svega one društvene, neizgovorene u ovom slučaju, o kojima čitava zajednica ćuti. Ili se trudi da ućutka glasove koji se povremeno probiju do javnosti.

I ovaj 17. oktobar u Jagodini zloupotrebljen je kao i prethodnih godina. Samo, ranije su ove plakete dobijali tobožnji fabrikanti i investitori, a sada je društveno priznanje otišlo u ruke najvišem funkcioneru u Srbiji, koji je preuzeo na sebe zadatak zataškavanja kriminalnih radnji svojih koalicionih partnera (JS i SPS), koji su odavno prošli kroz trijažu kritičke javnosti ali su, budući upregnuti u Vučićev poredak, ostali neprocesuirani. Svojim nastupom u Jagodini, ovaj „ponizni sluga naroda“ zatvorio je Slučaj Palma i pozvao građanke i građane da gledaju u budućnost gde ih na horizontu čekaju 64-slajsne SNS šargarepe.

Peščanik.net, 20.10.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)