Predsednik Saveza ekonomista Srbije Aleksandar Vlahović i prilikom najave i prilikom zaključivanja prošlonedeljnog Kopaonik biznis foruma (koji je održan od 4. do 6. marta) istakao je „potrebu za izgradnjom društvenog konsenzusa za implementaciju reformskih projekata“.

Najavljujući ovaj skup on je naglasio da „nije dovoljan konsenzus političkih stranaka, već i svih drugih učesnika u društvenom životu: sindikata, poslodavaca, intelektualne elite“. Na završetku Kopaonik biznis foruma Vlahović je ponovio „potrebu za konsenzusom“ jer „moramo prevazići uskogrude interese pojedinih društvenih grupa i biti spremni da uz odricanje dođemo do boljitka“.

Mada se Vlahoviću mora odati priznanje za političku veštinu, što je u ovom teškom političkom i ekonomskom trenutku zavapio za konsenzusom koji prikriveno u sebi nosi stari srpski mit o „potrebi za jedinstvom“ (kako ono beše – „Ne daj Bože da se Srbi slože“), ne verujem da će njegova poruka biti produktivna sama po sebi, ukoliko „konsenzus“ ne nametne neka mnogo jača snaga od Saveza ekonomista.

Naime konsenzus, odnosno jedinstvo između zaposlenih i nezaposlenih, bogatih i siromašnih, politički podobnih i nepodobnih, državnih činovnika i seljaka i radnika, kolektivista i individualista, obrazovanih i neobrazovanih, zdravih i bolesnih, mladih i starih itd., obično se postiže dominacijom jedne grupe nad drugom, pa i svima ostalima ili onda kada pripreti propast svima zajedno – ako se ne preduzme ono što predlažu najjači. To, dakako, ne mora biti najpametnije, ali je funkcionalno.

Kako ovoga puta nisam prisustvovao Kopaonik biznis forumu (ne iz političkih, nego iz nekih prizemnijih razloga), ne usuđujem se ovde da na osnovu medijskih izveštaja o toku debate na ovom skupu iznesem utisak da li je ekonomska struka ovom prilikom udarila bar temelje nekom „konsenzusu“ oko pravca i dinamike državnih i ekonomskih reformi koje bi trebalo preduzeti da se srpski društveni čamac ne sunovrati u brzacima sve dublje krize. Ipak, čini mi se da je uspostavljena bar načelna saglasnost da je nama potrebna „i štednja i investiciona potrošnja“. Pri tome se, nažalost, obično misli na štednju svih, a na investicionu potrošnju u režiji države.

Vlahović je ovu pomalo kontradiktornu dilemu između štednje i investicija nazvao „lažnom“, kao neki stari dijalektičar, ali to nije dovoljno da bi se ispeglale duboke suprotnosti interesa koja ona u suštini krije. Istina, on tačno objašnjava da u politiku štednje spada i efikasnija državna administracija, i profitabilan rad javnih preduzeća nakon departizacije i restrukturiranja, i reforma politike subvencija, i eliminisanje sistemskih problema u državnim bankama.

Nešto konkretniji u objašnjenju zašto je potrebna „štednja“, bolje reći finansijska konsolidacija javne potrošnje, da bi se pokrenule i investicije, naročito u privatnom sektoru, bio je Goran Pitić koji je jednostavno rekao da je „za privatni sektor ključno da mu država ne preotima deo finansijskog tržišta“, te da „država mora da se povlači sa finansijskog tržišta da bi više sredstava ostajalo za privatni sektor“. Pitić je pri tome izneo da mu je „fascinantna lakoća akumuliranja deficita na nivou države, što podrazumeva potrebu da se građanima objasni da će se teret lošeg poslovanja banaka i preduzeća velikim delom svaliti na njih, kroz povećanje javnog duga“.

Ja, na primer, smatram da narod niko iz vrhova vlasti i javnog života ne upozorava jasnim i direktnim rečima da je ubrzani rast javnog duga zapravo znak naknadne „socijalizacije“ svih promašaja tekuće ekonomske politike, pa čak i znak da se u državi vodi preskupa „socijalna politika“ u korist određenih grupa neefikasnih proizvođača ili privilegovanih potrošača. Jer, znatan deo gubitaka javnog sektora, koji „zidaju“ javni dug, potiču iz domena državnog „subvencionisanja“ određenih firmi i institucija, pod izgovorom spasavanja radnih mesta, održanja „socijalnog mira“ ili jednostavno „zbog nacionalnog interesa“ (ma šta to značilo). A naša javnost je suviše bolećiva, više no što je solidarna, kada treba sanirati nečiju nesreću, makar ko je proizveo.

Uskoro ćemo videti rezultate političkih izbora u Srbiji, pa ćemo moći da procenimo ko će i kako „nametnuti“ neki „konsenzus“ oko pravaca buduće ekonomske politike. Ovoga puta bilo bi veoma dobro da vodeće političke snage ne održe predizborna obećanja, već preduzmu nešto pametno.

 
Novi magazin, 14.03.2014.

Peščanik.net, 14.03.2014.