Iz pukotina u asfaltu tužno strši davno sasušena drača, a mrtva se autocesta na trenutke potpuno gubi u golemim dinama pijeska. Teško je crveno nebo pritisnulo beživotnu zemlju gluhom tišinom, i jedino što se miče jest treperavi, vreli horizont u prašnjavom retrovizoru robusnog terenca.
Mala ekipa National Geographica grabi bijelom asfaltnom trakom, mimoilazi smeđe olupine i srušene table s izblijedjelim natpisima, pa oprezno skreće i ulazi u mračne kanjone zarđalog željeza, među sive leševe nebodera što slijepih prozora vire iz pješčanih nanosa. Terenac se tada naglo zaustavlja, a krupni muškarac s kamerom u ruci izlijeće i snima nešto na ispucalom tlu.
– Ovo je postapokaliptična Republika Hrvatska, pune tri decenije nakon poznatih događaja koji su doveli do građanskog rata i propasti te male istočnoeuropske državice – pripovijeda u kameru visoki tip u safari odijelu, pa pokazuje na dlanu crnog insekta dugačkih ticala. – Strašnu nuklearnu apokalipsu, kako vidite, preživjeli su samo – žohari.
Tako počinje “Last Rider of the Apocalypse”, National Geographicov dokumentarni film iz 2040., nevjerojatno svjedočanstvo o nestalom narodu srazmjerno razvijene kulture koji je do prije samo tridesetak godina nastanjivao ovu pustinju, i urbanoj legendi o dlakavom čudovištu, europskom Jetiju, Sasquatchu, Bigfootu ili kako su ga već nazivali kriptozoolozi i istraživači izgubljene Hrvatske, sve dok naposljetku, zbog tjeskobnih postkataklizmičnih krajolika te mrtve zemlje, nije nazvan – Mad Max.
Nakon sugestivnog uvoda, slijedi možda najjeziviji kadar ikad uhvaćen kamerom: dok ekspedicija National Geographica snima malu koloniju žohara, jedinih živih bića na cijelom području nekadašnje Republike Hrvatske, iza njihovih leđa odjednom se začuje hrapav, promukli glas.
– Ko ste vi?
“Who are you?”, piše u dnu slike engleski titl, kamera se naglo okreće, a kadar bježi gore, trese se i pada na tlo: snimatelj je upravo doživio teški srčani udar. Kamera nastavlja snimati, ali vide se samo nečije noge i čuju prestravljeni krikovi, “Jesus, he’s dead!”, “Mrtav je, mrtav je!”. Traje to dobrih pet-šest minuta, nakon čega netko konačno podiže kameru i u drhtavom kadru vidimo neobično biće cijelo obraslo u gustu dlaku.
– A tk… tko se vi? – vidljivo uzbuđen pita visoki.
– Ja sam Vladimir Šeks – odgovara biće. – Potpredsjednik hrvatskog Sabora i HDZ-a.
– To je Vladimir Šeks, posljednji Hrvat, potpredsjednik zadnjeg saziva parlamenta i Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je u ono vrijeme vladala Hrvatskom – opreznim šaptom objašnjava u sljedećem kadru tip u safari odijelu, dok hodnicima nekakve ruševine slijedi neobično dlakavo stvorenje. – Last rider of the Apocalypse.
– Evo, tu smo – uvodi uskoro gospodin Šeks snimateljsku ekipu u malenu, mračnu izbu ispunjenu treperavim svjetlom voštanice, pa sklanja velike gomile papira sa stola. – Ispričavam se na neredu, baš radim na nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru zastupnika… znate, ako se Sanader odluči vratiti u Sabor.
– A ovo – zapazi visoki u starom ormaru nekakve kosti, kao ljudske. – Šta je ovo?
– Ah to, ništa – okretno skoči stari Šeks i hitro zatvori drvene vratnice. – Samo kosturi iz ormara, bez veze.
Znanost nikada neće pronaći pouzdan odgovor na pitanje kako je vječni potpredsjednik hrvatskog Sabora Vladimir Šeks – Mad Šeks – preživio ondašnju atomsku katastrofu. Decenijama se hranio samo žoharima i pio isključivo votku – snimateljima National Geographica pokazat će kasnije na periferiji prazne metropole veliko, ruševno skladište Lidla sa desecima hiljada praznih boca – pa neki tvrde kako je vitalne organe zapravo trajno konzervirao alkoholom. Kako bilo, tajna europskog Sasquatcha konačno je razotkrivena, reći će narator na kraju senzacionalnog dokumentarca o Mad Šeksu, “posljednjem jahaču Apokalipse”, živahnom starcu od devedeset sedam godina, uz Blatta orientalis, orijentalnog žohara, jedinom živom biću koje je preživjelo onu davnu nuklearnu kataklizmu u Hrvatskoj.
Tako će naime, nema više nikakve sumnje, izgledati Hrvatska godine 2040. Sve će otići u vražju mater, pitanje je dana, urušit će se ova nesretna država podlokana tisućama kilometara podzemnih hodnika korupcije i kriminala, raspast će se i sagorjeti u nekakvoj očajničkoj revoluciji, uličnim borbama i malograđanskom ratu, pa cijela skončati u bljesku termonuklearne fuzije, i ostat će na tih pedesetak tisuća četvornih kilometara beživotne pustinje samo betonske ruševine nekadašnje države, milijarde žohara i Vladimir Šeks.
Današnji morski psi, vladari s vrha hranidbenog lanca koji se navode kao čudo prirode, preživjeli su mezozoik, nadživjeli dinosaure i opstali manje-više nepromijenjeni više od šezdeset milijuna godina, ali potpredsjednik hrvatskog Sabora opasno im se približio. Manje ili više isti, tek možda s kojom sijedom i par kilograma viška, što se tumači klimatskim promjenama u holocenu, nadživio je Vladimir Šeks i Tita i Šuvara – “Ideš Stipe? Bok, Stipe!” – ispratio i Tuđmana i Račana, preživio i Mesića i Sanadera, i evo ga kako ovih dana traži zamjenu Jadranki Kosor i zagonetno se smješka Ivi Josipoviću.
Mijenjaju se predsjednici, premijeri, saborski sazivi i cijeli svijet: kad je Mad Šeks ušao u parlament, hrvatski je Sabor – zaboravili ste, pa ćete se smijati – još bio podijeljen na Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada, a historijska konstituirajuća sjednica 30. svibnja 1990. započeta je sa “drugarice i drugovi, gospođe i gospodo”! Svijetom su vladali George Bush stariji i Mihail Gorbačov, Sovjetski Savez bio je čitav, Njemačka podijeljena, Sammy Davis Junior živ, a Nelson Mandela u zatvoru. I sve od tada do danas Vladimir Šeks nije se pomaknuo iz one klupe iza govornice.
Kad National Geographic sutra bude tražio amblematsku sliku prijelaza milenija, neće to biti ni Bill Gates s osobnim računalom, ni vatromet njemačkog ujedinjenja nad Branderburškim vratima, ni pakleni tornjevi njujorškog WTC-a, već Vladimir Šeks pod velikim prozorom glavne saborske dvorane, s naočalama na crvenom nosu i poslovnikom u ruci.
Preživio je Mad Šeks za to vrijeme tihi partijski udar u ljeto 1991. godine, skandalozne optužnice protiv novinara i još skandaloznije oprosnice ratnim zločincima 1992., frakcijske bitke uz Tuđmanov odar, demokratske promjene Trećeg siječnja, obračun sa Ivićem Pašalićem 2003., obračun sa zemljakom Branimirom Glavašem 2005., srčani udar 2006., Sanaderovu ostavku 2009., korupcijske afere 2010., sve afere sa stanovima, kreditima i alkoholom, sve pandemije kravljeg ludila i ptičje gripe, svih trinaest stranačkih konvencija i svih šest parlamentarnih izbora.
Potpredsjednik Sabora jednostavno je neuništiv, da u Tihi ocean bacite Vladimira Šeksa i žutu plastičnu vrećicu s logotipom Keruma, nakon tri stotine godina plastična bi se kesa tiho predala, a atomi ugljika rasuli bi se modrom dubinom praćeni podsmješljivim “Idete, polimeri? Bok, polimeri!”.
Bio je, doduše, još jedan bliski srodnik potpredsjednika Sabora, jedini uz Vladimira Šeksa koji je preživio svih šest saziva Sabora prije nuklearne kataklizme, ali Luka Bebić se, prema tvrdnjama britanskih znanstvenika, deset godina kasnije jednostavno razgradio – završit će visoki tip u safari prsluku pred kamerom National Geographica, ostavljajući Mad Šeksa s njegovim žoharima, voštanicama, fasciklama, papirima i saborskim poslovnikom, zamaknuvši uskoro mrtvom autocestom što se na trenutke potpuno gubi u golemim dinama pijeska.
Teško je noćno nebo pritisnulo beživotnu zemlju gluhom tišinom, i jedino što se miče jest jedva vidljivo, treperavo svjetlo u ruševinama hrvatskog Sabora.
Globus, 26.10.2010.
Peščanik.net, 26.10.2010.
