Uvod

Posthladnoratovska Evropa pripada istoriji. Za manje od deset godina, osnažen rastućom cenom nafte, predsednik Vladimir Putin je od Rusije načinio moćnog međunarodnog igrača. Rusko oslanjanje na zapadne kredite pretvorilo se u evropsko oslanjanje na ruski gas. Ruski vojni budžet povećan je šest puta od početka veka, a ruska obaveštajna mreža se probila do svih krajeva Evrope. Rusija je povratila uticaj na Srednju Aziju i ostvarila stratešku saradnju sa Kinom u okviru Šangajske organizacije za saradnju. Opšte raspoloženje u Moskvi ovih dana glasi: „Rusija je gore, Amerika dole, a Evropa ispada. Rusija, koja je ranije bila Pluton u Sunčevom sistemu Zapada, iskočila je iz svoje orbite, gonjena rešenošću da pronađe sopstveni sistem.“1

Retorika saradnje i partnerstva između Evropske Unije i Rusije ne može da sakrije činjenicu da uzajamna sumnjičavost, pogrešno percipiranje, frustracija i paranoja počinju da određuju dinamiku odnosa Rusije i Evropske Unije. Rusko protivljenje kosovskoj nezavisnosti, koju podržava Zapad, i predlogu za postavljanje antiraketnog odbrambenog sistema u Poljskoj i Češkoj s jedne strane, a sa druge sve veća zabrinutost Brisela oko agresivne energetske politike Rusije, kvare odnose i bude sećanja na Hladni rat. „Lakše je bilo nositi se sa Sovjetskim Savezom nego sa današnjom Rusijom,“ primećuje jedan iskusni francuski diplomata. „Sovjeti su ponekad bili teški, ali znao si da opstruišu kako bi postigli neki cilj. Sada Rusija pokušava da blokira Zapad sistematski na svakom pitanju, naizgled bez ikakvog cilja.“2 U očima Zapada, Rusija se iz potencijalnog partnera pretvorila u potencijalnog neprijatelja. Kombinacija merkantilizma i mesijanizma, koja je u srcu nove spoljne politike Kremlja, plaši Evropu.

Putinova nova nametljiva spoljna politika, najbolje izražena u govoru ruskog predsednika održanom u februaru na konferenciji o bezbednosti u Minhenu, počiva na dvema ključnim pretpostavkama i jednom strateškom proračunu. Prva pretpostavka je da je globalna hegemonija Sjedinjenih Država neodrživa i da je opadanje američke snage nezaustavljivo. Rusi su skloni da u trenutnoj krizi globalne snage Amerike vide analogiju sa krizom sovjetske snage kasnih osamdesetih. Sukobi Vašingtona i njegovih evropskih saveznika nakon američke invazije na Irak su konceptualizovani kao raspad neformalne američke imperije u Evropi. Nedavna kreditna i bankarska kriza u Americi doživljavaju se kao fundamentalne slabosti američke privrede.

Druga pretpostavka je da je Evropska Unija pretnja ruskim interesima zbog samog svog postojanja kao postmoderne imperije. Iz ruske perspektive, Evropska Unija predstavlja privremeni fenomen upravo zbog svoje postmoderne prirode. Ruska evropska strategija je zasnovana na očekivanju da će suverene nacionalne države odrediti budućnost Evrope. Ovo objašnjava moskovsko naglašavanje važnosti bilateralnih odnosa sa velikim evropskim državama članicama (suverenim državama) i zaziranje od odnosa sa Evropskom Unijom. Prvih godina svog mandata, Vladimir Putin je Evropsku Uniju doživljavao kao benevolentnog takmaca i strateškog saveznika u težnji Moskve da oformi multipolarni svet. Ali Narandžasta revolucija u Ukrajini postala je ruski jedanaesti septembar – imala je revolucionarni uticaj na pravac ruske spoljne politike. Moskva je shvatila da je Evropska Unija jedina velika sila sa neutvrđenim granicama i da je poriv za proširenjem principa i institucija sastavni deo evropskog projekta. Kao odgovor na eksploziju „obojenih revolucija“ u Gruziji i Ukrajini i na američko prihvatanje promene režima kao legitimnog političkog cilja, Putin je usvojio koncept suverene demokratije – gde se bezbednost shvata kao apsolutna suverenost – što manje spoljnog uplitanja, to si bezbedniji.

Strateški proračun Moskve je da „Zapad gubi monopol nad procesom globalizacije“3 i da naredna decenija predstavlja priliku za ponovno uspostavljanje globalnog uticaja Rusije. U suprotnom, Kina će je nadjačati i Moskva će ostati velika sila „ekonomske klase“. U tom smislu, nova inklinacija Rusije za sukobljavanje sa Zapadom nije prejaka emocionalna reakcija niti teatralno busanje u prsa – to je strateški izbor. Nova spoljna politika Kremlja nije proizvoljna. Ona je izraz spoljnopolitičkog konsenzusa u ruskoj eliti i ruskom društvu uopšte. Promena ljudstva u Kremlju verovatno neće izmeniti ovaj konsenzus.

Izuzetnost Evropske Unije

„To što se završilo 1989,“ napisao je britanski diplomata Robert Kuper, sumirajući konsenzus Evrope, „nije samo Hladni rat, pa čak ni Drugi svetski rat. U Evropi (ali možda samo u Evropi) nastupio je kraj trovekovnih političkih sistema: ravnoteže snaga i imperijalnog poriva.“4

Evropska politička elita je pretpostavljala da će kraj Hladnog rata označiti rađanje novog evropskog pokreta. Ključni element ovog postmodernog poretka trebalo je da bude dobro razvijen sistem međusobnog uplitanja u unutrašnje poslove drugih država i bezbednost zasnovana na otvorenosti i transparentnosti. Postmoderni sistem se ne oslanja na ravnotežu snaga niti naglašava suverenost ili razliku između unutrašnjih i spoljnih poslova. On odbacuje upotrebu sile kao sredstva za rešavanje konflikata i promoviše sve veću uzajamnu zavisnost evropskih država. Stvaranje zajedničkog evropskog pravnog prostora, zasnovanog na prioritetima ljudskih prava, institucionalizovanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, jeste otelotvorenje posthladnoratovske Evrope. Suština ovog poretka je postepena transformacija tradicionalne nacionalne države u državu članicu Evropske Unije ili državu kompatibilnu sa Evropskom Unijom.

Pogled Brisela na interakciju postmodernog evropskog poretka i američke globalne hegemonije uvek je bio kombinacija dvosmislenosti i licemerja. Politička elita Evrope se otvoreno protivila američkom unipolarnom svetu, promovišući multilateralizam i ravnopravnu multipolarost. Istovremeno, evropski projekat je bio zasnovan na bezbednosnom kišobranu Sjedinjenih Država u Evropi i na američkoj globalnoj hegemoniji. Napetost između postmodernizma Evropske Unije i prosvećenog modernizma Sjedinjenh Država jedan je od razloga transatlantske krize iz 2003. godine. Bez obzira na to, Sjedinjene Države su tolerisale izuzetnost Evropske Unije. U svom izveštaju Power Audit of EU-Russia Relations, Savet Evrope je nervozno primetio da je „rusko pitanje postalo glavno pitanje deoba u Evropskoj Uniji.“ Moskva je uspela da podeli zemlje članice EU u „trojanske konje,“ „nove hladnoratovske borce,“ „strateške partnere“ i prijateljske i hladne pragmatičare. Takođe je isprovocirala sukob između evropske poslovne elite (prijateljski nastrojene prema Rusiji) i političke i bezbednosne elite (nervozne zbog Rusije). Poremetila je evropski konsenzus. Savet Evrope smatra da se Rusija „postavlja kao ideološka alternativa Evropskoj Uniji, sa drugačijim pristupom suverenosti, moći i svetskom poretku.“

Tri su odluke Rusije označile kraj posthladnoratovskog evropskog poretka: povlačenje iz Sporazuma o konvencionalnim oružanim snagama, smišljeni trud da se blokira rad Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) na polju nadgledanja izbora i odbijanje ratifikacije reforme Evropskog suda za ljudska prava, protokola 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jasno je da Rusija i Evropska unija imaju suprotstavljene poglede na prirodu posthladnoratovskog evropskog pokreta i na izvore nestabilnosti u Evroaziji.

Rusija nije bila postmoderna država devedesetih, ali je bila deo postmodernog evropskog poretka. Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi, OEBS (zasnovan na nametljivim inspekcijama i aktivnom nadzoru), i članstvo Rusije u Savetu Evrope bili su značajni instrumenti za integraciju Rusije u postmoderni sistem. Zbog njih je izgledalo kao da Rusija prihvata postmoderne imperative otvorenosti i međusobne zavisnosti, dok je kao država i dalje patila od disfunkcionalnosti i krize identiteta. Slabost Rusije je stvorila iluziju da Moskva prihvata ideološki posthladnoratovski poredak u Evropi. Stvarnost se pokazala sasvim drugačijom. Čim se ukazala prilika, Moskva je izabrala da se odvoji od postmodernosti i da svoju državnost izgradi na evropskoj praksi i ideologiji devetnaestog veka, a ne na evropskim idejama dvadeset prvog veka.

Evropska iluzija da će Rusija biti partner Evropske Unije u borbi za multipolarni svet zasnovan na međunarodnom pravu je mrtva. Za Moskvu, podrška multilateralizmu i zastupanje ideje multipolarnog sveta bile su taktičko oružje u borbi protiv američke hegemonije. Realno, spoljnopolitički instinkt Rusije je pre „američki“ nego evropski. Rusija veruje u snagu, unilateralizam i nesputanu borbu za ostvarivanje nacionalnog interesa. Iz perspektive Kremlja, suverenost predstavlja kapacitet. Ona označava ekonomsku nezavisnost, vojnu snagu i kulturni identitet. U rečniku Kremlja, suverena sila je sinonim za veliku silu. Dok je Evropska Unija formirana kao odgovor na opasnost nacionalizma i katastrofalni rivalitet nacionalnih država Evrope iz prve polovine dvadesetog veka, spoljnopolitičko razmišljanje Rusije je oblikovano opasnošću od postnacionalne politike i raspadom Sovjetskog Saveza. Evropski košmar vuče korene iz iskustva tridesetih godina. Ruski košmar proizilazi iz iskustva Rusije osamdesetih i devedesetih. Evropska Unija vidi manjak demokratije kao glavni uzrok nestabilnosti u Evroaziji. Rusija vidi slabe demokratije i zapadnu politiku izvoza demokratije kao glavni uzrok nestabilnosti na postsovjetskom prostoru. Sukob ova dva suprotstavljena pogleda na evropski poredak bio je neizbežan.

Trenutno je ruska percepcija evropskog poretka kombinacija nostalgije za vremenom „evropskog koncerta“ i zavisti prema današnjoj Kini, koja uspava da izbalansira ekonomsko otvaranje prema Zapadu i odbijanje uplitanja Zapada u njene unutrašnje poslove. Ideologija suverene demokratije Kremlja bi trebalo da integriše Rusiju u svetske privredne tokove, a istovremeno da spreči strano uplitanje u ruske unutrašnje poslove.

Putinova Rusija nije obična autoritarna država niti jeftina verzija Sovjetskog Saveza. Putinova Rusija je kontroverzan projekat koji kombinuje dostignuća kapitalističke revolucije u Rusiji i strahovanje od demokratske politike koje formuliše rusku političku tradiciju. Jednopartijska komunistička država je zamenjena Putinovom „jednogasovodnom“ državom. Putin je ruskom društvu ponudio potrošačka, ali ne i politička prava, izbore, ali ne i javnu kontrolu vlasti i državni suverenitet, ali ne i individualnu autonomiju. Putinov model suverene demokratije je obezbedio političku stabilnost, ali nije stvorio stabilan politički sistem. Putin je govorio i delovao u ime Rusije na način koji se retko sreće u svetskoj istoriji. Pa ipak, kohabitacija između Putinovog izabranog naslednika Dimitrija Medvedeva (koji će biti izabran za predsednika ubrzo nakon pisanja ovog članka, u martu 2008.) i samog Vladimira Putina (u dvostrukoj ulozi premijera i nacionalnog lidera) možda će biti manje harmonična nego što stratezi očekuju. U Rusiji je preuzimanje vlasti oduvek značilo i preraspodelu vlasništva. Postojanje dvaju centara moći u srcu ruskog političkog sistema čini režim veoma nestabilnim. Kako je sam Putin rekao, „centralizovana vlast je u genima Rusije.“

Rusija je istovremeno rastuća globalna sila i slaba država sa korumpiranim i neefikasnim institucijama. Putinova Rusija je više demokratska, ali manje predvidljiva od Sovjetskog Saveza. Putinov režim deluje čvrst kao stena i istovremeno vrlo ranjiv. Privredni rast Rusije izgleda i impresivno i neodrživo. Što je Rusija više kapitalistička, to je njena politika više antizapadna.

Politička zamka

Zapadni političari trenutno osciliraju između želje da govore oštro i pokažu Rusiji zube i shvatanja da je Zapad izgubio stratešku prednost nad Rusijom. Strategija Zapada prema Rusiji je izgubljena u prepirci između onih koji žele da obuzdaju Rusiju i onih koji bi da je angažuju. Nažalost, „obuzdavanje“ i „angažovanje“ su politički slogani a ne efektivna strategija.

Šta se Zapad priprema da obuzda – rusku ideologiju, očekivanu rusku teritorijalnu ekspanziju ili rusko ekonomsko prisustvo u Evropi? Obuzdavanje ideologije će biti nezgodno jer Putin ne predstavlja koherentnu ideologiju. Suverena demokratija, iako atraktivna za neke postkomunističke elite i društva, jeste primarno defanzivno oružje. U središtu uticaja današnje Moskve ne leži primamljivost putinizma kao ideologije, već novac od nafte i korupcionaška veština ruskih kompanija. Obuzdavanje ruskih teritorijalnih pretenzija će takođe biti pogrešan cilj. Ruska spoljna politika (za razliku od sovjetske) nije opsednuta teritorijom. Moskva ne sanja o ponovnom uspostavljanju teritorijalne imperije. Kremlj je zainteresovan za kontrolu nad energetskom infrastrukturom u postsovjetskim državama i za neutralizaciju uticaja Zapada. Kada je reč o ruskom ekonomskom prisustvu u Evropi, sama pomisao o „obuzdavanju“ je u suprotnosti sa logikom slobodnog tržišta na kojoj je Zapad zasnovan. Cena antiruskog protekcionizma u Evropskoj Uniji biće usporavanje rasta u Evropi. Za razliku od Sovjetskog Saveza, koji se namerio da uništi kapitalizam, Putinov Kremlj se bavi eksploatisanjem i uživanjem u tom kapitalizmu. Rusija je postala „nesporno kapitalistička, relativno otvorena i prilično integrisana u svet“.5 Ekonomskom obuzdavanju Rusije će se žestoko usprotiviti evropska poslovna zajednica i evropski potrošači. Ukratko, obuzdavanje nije mera koja će funkcionisati. To je retorička figura ili, kako ruski ministar Sergej Lavrov voli da tvrdi – obuzdavanje Rusije je mentalitet.6

„Angažovanje“ takođe nije ništa više od političkog slogana. Lako je složiti se da rusija i Zapad dele strateški interes. Zapadu treba saradnja Rusije u rešavanju problema nuklearnih aspiracija Irana, u borbi protiv međunarodnog terorizma i u kontrolisanju uspona Azije. Rusiji treba Zapad zbog tehnološke i industrijske modernizacije. Ali politika angažovanja definisana kao središte nacionalnog interesa i radikalni zaokret od devetnaestovekovne realpolitike nije moguća opcija za današnje odnose Rusije i Zapada. Zagovornici „velike pogodbe“ Rusije i Zapada

ne uzimaju u obzir posebnu prirodu Evropske Unije kao globalnog igrača. Dok su Sjedinjene Države ideološka sila svojim izborom, Evropska Unija je ideološka sila po svojoj prirodi. Kao što je ugledni istoričar i politikolog Džordž Kenan govorio o „političkoj ličnosti“ sovjetske moći, moć Evropske Unije je takođe „proizvod ideologije i okolnosti“.7 U trenutku kad se Evropska Unija vraća tradicionalnoj devetnaestovekovnoj realpolitici, zajednička spoljna politika Evropske Unije postaje nezamisliva. Velika pogodba sa Rusijom će rezultirati u renacionalizaciji spoljnih politika velikih država članica i uništiće nadu o zajedničkoj evropskoj spoljnoj politici.

Ukratko, pred Zapadom je nesrećan izbor. Insistiranjem na politici devedesetih rizikuje se eskalacija sukoba sa Rusijom. Odstupanjem od te politike ugrožava se status Evropske Unije kao globalnog igrača. Zapad bi trebalo da odluči kako će se odnositi prema Rusiji – kao prema globalnoj sili u usponu ili kao prema velesili koja nazaduje, a samo je u privremenom usponu, zahvaljujući visokoj ceni nafte. Tretiranje Rusije kao posustale velesile je primamljivo, ali opasno.

Pretiti Rusiji kao efektivnoj autoritarnoj državi bilo bi pogrešno. Putinov režim je manje stabilan i manje efektivan nego što mnogi posmatrači misle. Nada da revizionizam Rusije daje razlog za uvećanje NATO i pripajanje zemalja poput Gruzije i Ukrajine Zapadu, takođe je iluzorna. Dugoročno, Putinova Rusija ne može da igra ulogu koju je nekada igrao Sovjetski Savez, i učiniti proširenje EU i NATO glavnom i jedinom strategijom Zapada bi išlo na štetu jedino samom Zapadu. Takva strategija precenjuje transformacijsku snagu NATO i EU. Skorašnji događaji na Balkanu pokazuju da je uticaj EU i NATO u opadanju. Takođe je očigledno da proširenja NATO i EU nisu magično rešenje za slabe države i podeljena društva. Usvajanjem strategije daljeg proširenja NATO na postsovjetski prostor rizikuje se uvoz nestabilnosti u Evropsku Uniju i NATO, umesto izvoza stabilnosti u Evroaziju. Drugo, EU i Sjedinjene Države imaju različite poglede na Rusiju. Za Sjedinjene Države, Rusija je pre svega globalna sila i Vašington je zainteresovan za saradnju sa Moskvom radi očuvanja globalnog poretka. Za Evropsku Uniju, Rusija je pre svega evropska sila. Brisel je zainteresovan za očuvanje postmodernog karaktera evropskog poretka. Zajednička transatlatska strategija se priželjkuje i u Sjedinjenim Državama i u Evropskoj Uniji, ali biće vrlo teško ostvariva. Dok američki političari mogu da odluče da odnose sa Rusijom grade na saradnji o neširenju nuklearnog naoružanja i na borbi protiv terorizma, to nije strateška opcija za Evropsku Uniju.

Pravi uzrok trenutnog sukoba Rusije i Evropske Unije nisu suprotstavljeni interesi niti nedostatak istih vrednosti – to je politička nekompatibilnost. Ruski izazov postavljen Evropskoj Uniji se ne može svesti  na pitanje energetske zavisnosti i ambicije Moskve da dominira svojim „neposrednim susedstvom“, koje je sasvim slučajno i „novo susedstvo“ Evropske Unije. U središtu nove krize ne leži sudar između demokratije i autoritarizma – istorija pokazuje da demokratske i autoritarne države mogu lako da sarađuju – već sukob postmoderne države, koju predstavlja Evropska Unija i tradicionalne moderne države, otelotvorene u Rusiji.

Evropska Unija, sa svojim naglašavanjem ljudskih prava i otvorenosti, preti projektu „suverene demokratije“ Kremlja. Rusko insistiranje na ravnoteži snaga i čvrsta merkantilistička geopolitika stimuliše renacionalizaciju spoljnih politika država članica EU. U Moskvi, politika promovisanja demokratije Evropske Unije budi ružna sećanja na etničku i versku politiku i pretnju teritorijalnog raspada Ruske Federacije. Istovremeno, suočene sa invazijom ruskih kompanija, države članice EU su primorane da brane određene delove svoje privrede (kao što je domaće energetsko tržište), preteći time liberalnom ekonomskom poretku koji je u središtu evropskog projekta. Rusija se, s druge strane, oseća ugroženom zbog invazije nevladinih organizacija, finansiranih sa Zapada. Kremlj razmatra stvaranje nove policijske države kako bi sprečio spoljno mešanje u unutrašnju politiku. Brisel je spreman da prihvati srednjeazijske autokrate, kako bi ograničio zavisnost od ruskog gasa. Ukratko, to što danas preti Evropi nije međusobni destruktivni nuklearni rat, već međusobna destabilizacija Rusije i Evropske Unije, koja za rezultat može imati marginalizaciju Evrope u sferi globalne politike.

Ponovno uspostavljanje evropskog poretka

Posthladnoratovska decenija je bila izuzetno doba, vredno poštovanja u istoriji Evrope. Granice slobode i demokratije su proširene i omogućena je nova unifikacija Evrope. Danas smo suočeni sa potpuno drugačijom stvarnošću. Iako je kapitalistička revolucija pobedila, demokratska revolucija se povlači. Unipolarni svet kojim dominiraju Sjedinjene Države je u krizi i Evropska Unija je delimično izgubila sposobnost da utiče na realnost na svojoj periferiji. I Sjedinjene Države i Evropska Unija prolaze kroz duboku krizu samopouzdanja. Mnoga društva u svetu preispituju demokratske revolucije i izvoženje demokratije. Proširenje EU stoji jer je javnost u državama članicama sve manje oduševljena novim proširenjima. Sjedinjene Države i NATO su izgubili dobru reputaciju i legitimitet zbog rata u Iraku i operacija u Avganistanu.

Ukratko, politika devedesetih je bila moguća devedesetih. Nastavljanje politike devedesetih u novom kontekstu stvara uslove za novo uspostavljanje politike interesnih sfera  pre nego za širenje granica demokratije. Ponovno pojavljivanje dva bloka u Evropi ne bi trebalo da bude cilje spoljne politike Evropske Unije.

Prekid politike devedesetih takođe predstavlja rizik. Danas postoji sve veći konsenzus da je Zapad napravio stratešku grešku time što je iskoristio slabost Rusije devedesetih i tretirao Rusiju kao poraženog neprijatelja umesto kao transformisanog neprijatelja.8 Ali tvrdnja da je ruska spoljna politika samo reakcija ili previše snažna reakcija na politiku Zapada iz devedesetih nije ubedljiva. Ona opravdava Putinovu politiku, ali je ne objašnjava. Ronald Amus, izvršni direktor briselske kancelarije organizacije German Marshall Fund i bivši zamenik pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove je u pravu kada kaže: „Da NATO i Evropska Unija nisu reagovale devedesetih, današnja Evropa bi bila u većem neredu, nestabilnija i više zagledana u sebe.“9 Evropsko i američko pristajanje na Putinovu Rusiju se može razumeti kao znak slabosti a ne kao znak dobre volje. Zemlje poput Ukrajine i Gruzije imaju pravo kada brinu da politika koja daje prednost Rusiji može biti štetna po njihov politički i ekonomski razvoj.

Politika Evrope prema Rusiji bi morala da počne od priznavanja činjenice da će Rusija ostati značajan globalni faktor i u narednoj deceniji. Istovremeno, male su šanse da će Rusija u tom periodu postati zrela liberalna demokratija. Evropska Unija bi takođe morala da prihvati da je za Moskvu „rezultat politike integracije sa Zapadom devedesetih bio uspostavljanje spoljne kontrole nad ruskim resursima; izgradnja evropskih i globalnih sistema zaštite, skrojenih po principu NATO i bez učešća Rusije i u sve manji uticaj Rusije na područja njenog strateškog interesa (tj. bivše sovjetske republike).10 Dakle, Rusija je legitimno zabrinuta zbog asimetričnog uticaja završetka Hladnog rata na njenu bezbednost. Rusija oseća da su njena očekivanja kako će kraj Hladnog rata doneti demilitarizaciju srednje i istočne Evrope – izneverena. I dok proširenje NATO nije predstavljalo bezbednosne pretnje Rusiji, ono je promenilo vojnu ravnotežu Rusije i Zapada i pospešilo revizionizam Moskve. Rusija ima legitimne razloge da sumnja kako je zapadno promovisanje demokratije više u cilju promovisanja ciljeva spoljne politike Zapada nego u cilju jačanja demokratskih institucija. „Blagoslov“ Zapada za granatiranje ruskog Parlamenta 1993. i zapadna podrška „slobodnog i poštenog“ reizbora Borisa Jeljcina 1996. bacili su ljagu na promovisanje demokratije.

Ono što Evropska Unija i Sjedinjene Države mogu danas da ponude Rusiji nije „velika pogodba“ već mogućnost za restruktuiranje posthladnoratovskog evropskog poretka. Razmene poput kosovske nezavisnosti za neinstaliranje antiraketnog odbrambenog sistema u Poljskoj i Češkoj neće uspeti.  Evropska Unija bi trebalo da se usredsredi na stvaranje institucionalnih temelja za koegzistenciju postmoderne imperije u izgradnji u zapadnom delu kontinenta i postimperijalne nacionalne države u izgradnji u Rusiji. Oba projekta su kontroverzna i krhka. Svet ne poznaje državnu strukturu poput današnje Evropske Unije i nikad nije poznavao rusku nacionalnu državu. Grof Sergej Vite, kancelar pod Nikolajem Drugim, rekao je da ne postoji Rusija, već da postoji samo ruska imperija.

Postmoderni evropski imperijalni poredak su iznedrile hladnoratovske institucije poput OEBS-a i Sporazuma o konvencionalnom naoružanju. Oblikovan je proširenjem Evropske Unije na istok i tumačenjem proširenja Evropske Unije kao reunifikacije Evrope. Za Brisel nije bilo neposrednog pritiska da se ponovo osmisle istorijski temelji evropskog poretka jer je proširenje EU bilo istorijski temelj novog evropskog poretka. Brisel je oblikovao novi evropski poredak transformišući ekonomiju i političke institucije na periferiji Evrope. Poruka Brisela bivšim komunističkim društvima je bila – ako se ponašate kao mi, postaćete deo nas. To više nije tako. Nova evropska stvarnost je  Evropska Unija nakon proširenja i osnažena Rusija koja se predstavlja kao alternativni model Evropskoj Uniji. Reinstitucionalizacija evropskog poretka je ključna za smirivanje sukoba Moskve i Brisela i jedina je alternativa ponovnom pojavljivanju interesnih sfera u Evropi. Zapadna politička zajednica trenutno odbija sve pokušaje Rusije da se obnove pregovori o Sporazumu o konvencionalnom naoružanju i o mandatu i ciljevima OEBS-a. Opšteprihvaćeno mišljenje je da bi rezultat takvih pregovora bilo nazadovanje od onoga što je postignuto devedesetih. Ali koliko je ta procena tačna?

Evropska Unija ne može brani posthladnoratovski status kvo bez rizika da će izazvati potpuno urušavanje institucionalne infrastrukture posthladnoratovske Evrope. U najboljem interesu Brisela jeste da preuzme inicijativu i uvede Rusiju u dijalog o institucionalnim temeljima uzdrmanog evropskog poretka. Glavni politički cilj Evropske Unije bi trebalo da bude očuvanje posebnog karaktera ovog poretka. Više nego sam svet, Evropa je danas zasnovana na ljudskim pravima i vladavini prava. Za ovo Brisel treba da se bori i to treba da očuva. Glavni institucionalni cilj Evropske Unije bi da skoncentriše institucije novog evropskog poretka na Evropsku Uniju kao glavnog činioca, a ne na države članice. Podvojeni karakter ruskog režima – kapitalistički i nedemokratski, evropski i antievropski – i zaključivanje institucionalnih reformi Evropske Unije nagoveštavaju takvu strategiju.

Kremlj ne odbacuje nijedan od osnovnih principa demokratskog Zapada. Zvanično, on ne odbacuje liberalnu demokratiju, već pokušava da definiše njen nacionalni model. Kremlj zvanično ne odbacuje ni važnost ljudskih prava i društva zasnovanog na vladavini prava, samo ih ne primenjuje. Glavna primedba Moskve nisu zapadni standardi, već dupli standardi Zapada. Evropska Unija bi trebalo da iskoristi činjenicu da je legitimitet režima u Rusiji u velikoj meri zasnovan na percepciji da je to režim koji pokušava da Rusiju vrati u evropsku civilizaciju. Istina je da Rusija više ne sanja o tome da će biti deo Evropske Unije. Ipak, stabilnost Rusije zavisi od očuvanja evropskog karaktera njenog režima.

Nije slučajno što je – za razliku od srednjeazijskih predsednika – predsednik Vladimir Putin odlučio da se povuče i prepusti moć nakon završetka drugog mandata. Režim će propasti onda kada ruska elita izgubi evropski legitimitet. Ova zavisnost od Evrope otvara mogućnost da zapad definiše principe pregovora o novom evropskom poretku sa Rusijom. Brisel bi trebalo da ponudi svoju viziju institucionalnog okvira Evrope.

Lisabonski sporazum je odblokirao reformu Evropske Unije i dao priliku Briselu da se usredsredi na stvaranje evropskog poretka, fokusiranog na Evropsku Uniju, koji bi garantovao koegzistenciju postmoderne imperije Evropske Unije i postimperijalne Rusije, bez štete po interes drugih zemalja. Transformacija šest zemalja Kontakt grupe za Kosovo (Sjedinjene Države, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nemačka i Italija) u „trojku“ koju čine Sjedinjene Države, Rusija i Evropska Unija jeste model za takvu reinstitucionalizaciju Evrope. Stvaranje institucionalnih inicijativa za jedinstvo Evropske Unije može pomoći Evropi u prevazilaženju strukturalnih suprotnosti evropskog projekta. Transformacija OEBS-a u politički forum gde će zemlje članice Evropske Unije individualno predstavljati Evropska Unija, na primer, mogla bi biti ta vrsta institucionalne inovacije. Ako je strategija Rusije da poljulja Uniju tako što će se fokusirati na bilateralne odnose sa pojedinim članicama, prioritet Brisela bi morao da bude institucionalizacija Unije kao partnera u pregovorima s Rusijom. Novo postavljanje evropskog poretka bi omogućilo Evropskoj Uniji da dostigne ovaj cilj i stvorilo bi institucionalni okvir za saradnju i konkurenciju. Rusija će onemogućiti strano mešanje u njenu unutrašnju politiku a Evropska Unija će svoriti evropski poredak zasnovan na vladavini prava i transparentnosti.

Novi evropski poredak nam je potreban ne samo da bi omogućio koegzistenciju postmoderne Evropske Unije i postimperijalne Rusije, već i da bi omogućio koegzistenciju zasnovanu na principima Saveta Evrope. Evropska Unija i Sjedinjene Države se ne mogu i dalje pretvarati da imaju legitimitet i kapacitet da transformišu Rusiju u liberalnu demokratiju tokom narednih deset godina. Ali Evropska Unija ne bi trebalo da dozvoli Rusiji da je pretvori u benevolentnog i nevažnog činioca.

(Ovaj članak je objavila organizacija German Marshall Fund of the United States u martu 2008.)

Ivan Krastev, Eurozine, 10. 9. 2008.

Original in English
Contributed by Transit
© Ivan Krastev/2008 The German Marshall Fund of the United States
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 26.11.2008.


________________

  1. Dmitri V.Trenin, “Getting Russia right”, Carnegie endowment for international peace, 2007.
  2. Charles Grant, “A new deal with Russia?”, Prospect Magazine, Novembar 2007.
  3. Sergei Karaganov, “A new epoch of confrontation”, Russia in global affairs. No. 4, oktobar-decembar 2007.
  4. Robert Cooper, “The breaking of nations: Order and chaos in the twenty-first century”, London: Atlantic Books, 2003.
  5. Dmitri V.Trenin, “Getting Russia right”, Carnegie endowment for international peace, 2007.
  6. Sergei Lavrov, “Containing Russia: Back to the future?”, Russia in global affairs. No.4, oktobar-decembar 2007.
  7. George Kennan, “The sources of Soviet conduct” (1947), “The political personality of Soviet power as we know it today is the product of ideology and circumstances.
  8. Dimitri K. Simes, “Losing Russia. The costs of renewed confrontation”, Foreign Affairs, novembar/decembar 2007.
  9. Ronald D. Asmus, “Europe’s Eastern promise. Rethinking NATO and EU enlargement”, Foreign Affairs, januar/februar 2008.
  10. Konstantin Kosachev, “Russia and the West: Where the differences lie,” Russia in global affairs. No. 4, oktobar-decembar 2007.