Prosječni pripadnik bosanskohercegovačke dijaspore, a bogami i stanovništva, koji se sa izvjesnom dozom nostalgije sjeća perioda socijalističkog samoupravljanja, često će kao dokaz za tvrdnju da je Titin vakat bio zlatno doba rahatluka podnijeti svoja raskošna sjećanja sa nekadašnjih ljetovanja na nekadašnjem Jadranu. Mnogi će ustvrditi da se išlo svake godine, što je navodni krunski dokaz da je nekad valjda bilo bolje nego sada, sada kada se slabo, skoro nikako, ide na more: em se nema para, em te jebu na granici, em ti kelner ne donosi kafu nego kavu, a ni ta mu kava ništa ne valja, na nos mu izašla. A ni Dubrovnik nije ono što je nekad bio – nekad se nije moglo proći Stradunom, reći će hipotetični nostalgičar, a da se ne spazi pola Sarajeva.

Na stranu nostalgične fantazije, u socijalističkoj Jugoslaviji je ljetovanje na plavom Jadranu bilo skoro pa neporecivo pravo radničke klase i poštene inteligencije. Redovni odlazak na more je sve te klase, koje je socijalizam šatro prevazilazio, pretvarao u jednu jedinu: srednju, sa opekotinama na leđima i bušnim dušecima. Obala je vrvila od sindikalnih odmarališta i jeftinih kampova, bratstvo i jedinstvo se širilo čitavom dužinom obale i razbacivalo po ostrvima, a u plićacima tzv. Makarske rivijere, na potezu od Brela preko Tučepa pa sve do Gradca, brčkala su se, piškila i kakila djeca svih bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, kao i ostalih, uključujući i potpisnika ovih neurednih redova.

Dok su ljetovanja sa rajom ili ondašnjim djevojkama u mojoj glavi jasno razaznatljiva i imaju raznolike pojedinačne narativne lukove (gdje smo i kad bili, s kim smo se i kad ljubili i fatali, plus epska koškanja sa Tuzlacima ili lokalnim vaterpolistima), porodična ljetovanja su imala identičnu strukturu: doručak, kupanje, užina, kupanje, ručak, spavanje, sladoled, kupanje, večera, igranka (za djecu), spavanje. Pored povremenog magarca sa sombrerom s kojim bi se djeca iz očiglednih razloga nevoljko slikala i hotelskog orkestra kojim su dominirale električne orgulje, nikad nije bilo ama baš nikakvih turističkih sadržaja. Porodice su, drugim riječima, nisu išle na turističko oplemenjivanje nego na beslovesni odmor – išlo se da se, bez samoupravne grižnje savjesti, sedam do deset dana apsolutno ništa ne radi.

Zbog toga su se u mutnoj vodi moga sjećanja sva porodična ljetovanja stopila u jedno na kojem mi zauvijek odsjedamo u odmaralištu Elektroprenosa u Makarskoj i koje se sastoji isključivo od nasumičnih detalja: kuponi za obrok u menzi odmarališta, koje ako izgubiš, nema doručka; šlauf u obliku delfina; trolisti kornet u koji su se mogle istovremeno instalirati tri kugle sladoleda, te su se onda jednim potezom jezika mogle preći značajne osjetilne razdaljine između čokolade i banane i vanile; miris impregnirane gume od koje je bio dušek; ukus smokvi i grožđa iz čamca koji ugmiže u plićak oko jedanaest, taman u vrijeme užine; majka koja iz hotelske salvete razmotava improvizovani sendvič; otac kojem plaža dosadi prije užine i koji onda nestane, te ga kasnije moramo tražiti da se ide na ručak, jer su kuponi za obrok kod njega; supa koju ti u duboki tanjir ulivaju iz malih metalnih bokalčića, uvijek preslana ali se uvijek mora pojesti; zelene kabine za presvlačenje, iz jedne od kojih su onomad za uho izvukli nekog balavca jer je virio kroz rupu u pregradi; miris prženih badema koje na terasi, uz dalmatinske pjesme aranžirane za električne orgulje, prodaje neki čiko; a na povratku u Sarajevo, uvijek se negdje svrati na ribu na žaru.

Tih detalja, i još stotinu drugih, sjetio sam se prošle sedmice u Puerto Ricu, gdje sam bio na kratkom, neradnom odmoru sa Potomstvom i Gospođom – to nam je bio prvi put da smo na neko more išli kao porodica. Ciklično-talasna priroda ljudskog života, zbog koje uvijek na onaj ili ovaj način sa odgodom proživljavamo ono što su nekoć proživljavali naši roditelji, omogućila mi je da u jednom trenutku jasno prepoznam sličnosti između morske verzije sebe/nas i svojih roditelja: na ramenima kamarica peškira, u rukama torbe sa opremom za plažu i užinom zamotanom u hotelsku salvetu, šlauf za Potomstvo klizi niz onemoćalu mišicu, idemo da se kupamo do ručka, a poslije ručka spavanjac, pa onda sladoled itd. Ima, naravno, i značajnih razlika između Makarske i Puerto Rica, između onog i ovog života: nema socijalizma, ima hotelski bazen, nema orkestra, ima karaoke, nema kupona za obrok, ima (ako je ima) ljuta gotovina, nema ribe na žaru, jer nema žara, ali imaju tropski kokteli od kojih se bolje pluta u bazenu. Bilo kako bilo, prepoznao sam se kao roditelj, kao neko čija je neprekidna dužnost da se brine, u sprezi sa Gospođom, o svom djetetu, da nalazi načine da joj život čini boljim i shvatio sam da su to moji roditelji za mene i moju sestru uvijek činili. Roditelji, drugim riječima, nikad nisu na odmoru.

Čitavo vrijeme sam u Puerto Ricu gledao Potomstvo istovremeno se sjećajući svoje prošlosti i zamišljajući njenu budućnost: zamišljao sam čega bi se ona mogla sjećati, kako će to što ja sada proživljavam njoj izgledati za četrdesetak godina. Iako je to razmatranje bilo čisto teoretsko, (pošto joj nisu ni dvije godine, te će se slabo ičega sjećati) shvatio sam da mi se sa prisustvom Potomstva udvostručila kako prošlost, tako i budućnost, zato što počinjem da gledam sve – te tako i prošlost i budućnost – istovremeno i sa svog i sa njenog stanovišta. U tom procesu, moja prošlost polako postaje njena, dok je ona moju budućnost već odavno anektirala. To polagano nestajanje u svom djetetu, koje je prirodno koordinirano sa progresom u pravcu konačnog nestajanja, jedno je od zastrašujućih privilegija svakog roditelja.

Ničega se iz Puerto Rica, tako, Potomstvo neće sjećati, ali ću joj ja jednog dana pričati kako se ja bacam u tople atlantske talase dok ona na plaži, uz pomoć Gospođe, pravi gomilice pijeska, da bi ih onda talasi progutali, a iz hotela dopiru jecaji nekog karaoke dobrovoljca koji pjeva pjesmu meni neznanog pjevača o nečemu što ne razumijem.

 
BH Dani, 10.07.2009.

Pečanik.net, 11.07.2009.