Koliko je bilo prekretnica u poslednjih dvadest i nekoliko godina? Prva velika je bila vlada Ante Markovića. On je verovao da nacionalistički pokreti i njihove vođe nemaju nikakve izglede na uspeh, jer im okolnosti nikako ne idu na ruku. Srž tog političkog optimizma je bila neka vrsta ekonomskog determinizma. Nacionalisti ne mogu da daju odgovore na ekonomsku krizu, koja je tada trajala već gotovo jednu deceniju.

U to vreme, bilo je važno biti u opoziciji takvom shvatanju zato što je bilo jasno da je narastajućem nacionalizmu bila potrebna politička alternativa. Samo privredno propadanje ne mora da bude prepreka nacionalističkim politikama, upravo obratno. Ako verujete da nacionalizam neće pobediti zato što nema šta da ponudi kao rešenje privredne krize, već ste napravili grešku. Na koju je potrebno ukazati.

Drugi primer pruža nada koju je podstakao Dragoslav Avramović monetarnim i, nameravanim, privrednim reformama. Na to se nadovezao kraj rata u Bosni i Hercegovini i Dejtonski sporazum, koji je bio veliki poraz nacionalizma. Izgledalo je da će potpuno promenjene okolnosti – vojni poraz i privredni slom – uz povoljne izglede koje je donosilo ukidanje sankcija, posle čega je trebalo da dođe do otpisa i reprogramiranja stranih dugova, a potom i do investicija i obnove zemlje, učiniti nacionalističku politiku neodrživom i da joj je stoga došao kraj.

I tada je bila potrebna opozicija, iz uglavnom istih razloga kao i u vreme propale reforme Ante Markovića: okolnosti nisu dovoljne, potrebna je politička alternativa, jer poraz nije dokaz onima koji bi da se održe na vlasti. Avramović je verovao da samo Milošević može da izvrši antinacionalistički preokret – jer se njemu ne može prigovoriti da je nekakav liberal i građanista.

Potom dolazi najveća prekretnica – petooktobarske političke promene. Sa istom idejom da su okolnosti sasvim promenjene i da će to omogućiti Koštunici da kao nacionalista okonča nacionalističku politiku. I potom je došlo više od deset godina razočaranja. I to u okolnostima kada su praktično nedostajala sva uobičajena sredstva za vođenje nacionalističke politike. I tada je, od samog početka, bila potrebna opozicija, upravo zato što se verovalo da će ona biti u najboljem položaju da donese odluke koje nameću okolnosti ekonomske propasti i vojnog poraza. Ne samo opozicija nacionalistima, već opozicija onima koji su sa njima stupili u koaliciju, koja je najpre izgledala kao privremena, a potom je postala gotovo definicija političkih okolnosti.

Ta potreba za opozicijom je opstala u čitavom poslepetooktobarskom periodu. I posebno kada su na izborima 2008. na vlast došli proevropski nacionalisti. Pa se sa njima izgubilo još četiri godine.

Zašto je potrebna opozicija? Zato da bi u nekom času, konačno, vlast preuzeli oni koji nisu nacionalisti. Dakle, da bi političko delanje bilo usklađeno sa ideologijom i interesima. Što je potrebno iz bar dva razloga.

Jedan je da nije dovoljno oslanjati se na promenjene okolnosti. Ovde možda ima smisla ukazati na ekonomsku prirodu nacionalizma. Ekonomsku zato što je to disciplina koja posebno vodi računa o ograničavajućem uticaju okolnosti. Šta je, dakle, nacionalizam, ekonomski posmatrano?1 To je skup protekcionističkih politika, što je informativna karakterizacija zato što kaže da je reč o preraspodeli dobara (bilo koje vrste, recimo: prava, dohodaka, bogatstva, poslova i izgleda) unutar određene političke zajednice ili države, dakle dokle dopire određena vlast. Što će reći da se dobra preraspodeljuju od jednih članova zajednice drugima. Sredstava za preraspodelu može biti više ili manje, kao što uostalom neće uvek biti dostupni svi načini na koje se ona može izvršiti – okolnosti će biti različite. Ali one ne mogu da odrede izbor politike, kao uostalom ni njenu proželjnost i podršku. Štaviše, nacionalizam zna da bude posebno popularan u rđava vremena, dakle u okolnostima ekonomskog i društvenog propadanja.

Razlika, naravno, postoji ako se očekuje da se osnov za preraspodelu može povećati, kao u vreme Miloševića kada se činilo izglednim da će se uzeti svakojake teritorije. Ili kada se povećava pristup novcu pa se propagira ekonomski nacionalizam (ili patriotizam), kao u vreme Koštuničinih vlada. U tim okolnostima, neko dobija više, a neko manje, dok su oni koji će to da plate ili tuđinci ili buduće generacije. Ali taj elemenat preraspodele – nejednake raspodele dobiti – uvek je prisutan. Može da izgleda da je u jednom slučaju reć o politici moći, a u drugom o onoj iz nemoći, ali u stvari uvek je reč o preraspodeli zasnovanoj na prinudi koju obezbeđuje posedovanje vlasti.

Drugi razlog je u tome što je verovanje da su nacionalisti ti koji će se obračunati sa nacionalistima verzija poznate izreke „it takes a thief to catch a thief“ /samo lopov može da uhvati lopova/. Da bi to bilo tačno potrebno je ili da se promene interesi nacionalista ili da se oni promene kao ljudi. Kada je reč o promeni interesa, to je svakako verovatno i time se zaista mogu objasniti delanja nekih nacionalista koji su znali da odustanu od nacionalističke politike. Problem je obično u tome što su retki slučajevi kada je to obezbeđivalo trajniju političku karijeru, budući da se u nekom času postavlja pitanje zašto su potrebni bivši nacionalisti na vlasti ako je konačno poražena nacionalistička politika? Ukoliko se, naravno, formira potrebna opozicija koja upravo zastupa nenacionalističku politiku. U poslednjih dvadesetak i nešto godina nacionalisti koji su se okretali protiv još većih nacionalista su obično veoma brzo uviđali da je politička podrška koja se time dobija privremena, a to se pogotovo može očekivati ukoliko se stabilizuje demokratski način odlučivanja.

Konačno je tu i argument da se ljudi menjaju i da biografija u politici ne mora da bude važna. Možda se, manje metafizički, može reći da ljudi uče i da je stoga samo važno ono što sada znaju, a ne i sve ono što nisu znali. Ovde su važne dve stvari. I jedna i druga su u vezi sa racionalnošću.

Usled čega ima smisla pozvati se na Garija Bekera[2] koji je dokazivao da su i zavisnici – od duvana, droga, alkohola – racionalni. Pod čim je mislio da i oni troše manje kada se cena substance od koje su zavisni poveća. Jer im je budžet, sa kojim raspolažu ili do kojeg na bilo koji način mogu da dođu, ograničen. Ponekad je potrebno vreme da se to nauči, ali opiranje tom znanju nema izgleda na uspeh. Okolnosti, u ovom slučaju, zaista ograničavaju, ali naravno ne leče. Zavisnost i dalje ostaje.

Sa politkom je stvar složenija, jer su mogućnosti preraspodele gotovo neograničene, ali se vremenom može doći do razumevanja da se poželjni ciljevi mogu postići i drugačijim, a ne nužno nacionalističkim politikama. Što će reći da su i nacionalisti racionalni. Mogu da sračunaju da se saradnjom i otvorenim granicama, dakle nazovimo ih liberalnim politikama, može postići više nego protekcionističkim, nacionalističkim politikama. Održivost takve političke promene, naravno, zavisi od toga da li će ta prednost liberalne nad nacionalističkom politikom biti trajna. U mnogim slučajevima, spoljašnje okolnosti, pre svega prednosti evropskih integracija, težile su da deluju pozitivno na održivost liberalnih politika. No, to kao i cena supstanci koje stvaraju zavisnost, može da se promeni, pa da nacionalističke politike ponovo postanu poželjne i racionalne. U konkretnom srpskom slučaju, problemi koje je nagomilala nacionalistička politika u poslednje dve decenije su mnogobrojni i njihovo rešavanje zadire u mnoge interese. Tako da održivo odustajanje od nacionalističkih politika nikako nije zagarantovano.

Zbog čega je potrebna opozicija koja će eventualni ponovni zaokret unazad učiniti skupljim, ako ne i neostvarivim. Tu je sada ta druga stvar. Ono što je sada jasno jeste da je narod, da su građani, glasači sagledali kosovsku realnost. Usled čega kosovska politika nije više nepresušni izvor moći i vlasti, koji je svojevremeno otkrio Milošević, a koji su pokušavali da koriste svi potonji nacionalisti. Tako da nije politički racionalno zalagati se za politiku koja više nema dovoljnu podršku, kojom se gube izbori. To je bilo vidljivo svakome ko je hteo da gleda još odmah posle proglašenja kosovske nezavisnosti, a pogotovo posle opštih izbora 2008,[3] ali naravno to se moglo reći i 2000, i 1995, i zapravo najkasnije 1992. A čini se da je shvaćeno tek sada.

Usled čega, podrška onima na vlasti nije potrebna. Oni su naučili šta je racionalno ako žele da ostanu na vlasti. Potrebna je opozicija da ne bi ponovo nacionalistička politika, kod nekog sledećeg izazova, postala racionalna. Oni koji neće samo reći „od ovoga nema boljeg“, već će se obavezati prema politici koja je dobra.

Peščanik.net, 29.04.2013.

———–    

  1. G. Becker, “Crime and Punishment: An Economic Approach”, Journal of Political Economy 76: 169’217; G. Becker, K. Murphy (1988), “A Theory of Rational Addiction”, Journal of Political Economy 96: 675-700.
  2. V. Gligorov, „Kraj i početak“.

________________

  1. Klasičan rad je A. Breton (1964), „The Economics of Nationalism“, Journal of Political Economy 72: 376-386. O homogenizaciji kao sredstvu stvaranja nacije videti A. Alesina, B. Reich, “Nation Building”, NBER Working Paper No. 18839.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija