Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Srbija je na zadovoljavajući način sprovela 8 od 13 preporuka Grupe država protiv korupcije (GRECO) za sprečavanje korupcije među poslanicima, sudijama i tužiocima, navodi se u danas objavljenom izveštaju tog tela Saveta Evrope.“

Ovako je Vlada Srbije, neposredno uoči izbora, predstavila javnosti još jedan svoj rezultat. U posebnim saopštenjima Agencija za sprečavanje korupcije ocenila je Izveštaj GRECO-a kao „značajan uspeh“, a Ministarstvo za evropske integracije kao „pokazatelj ozbiljnosti u sprovođenju reformi u oblasti borbe protiv korupcije“.

U kontekstu stvarnog stanja i činjenice da je Srbija ove godine na Indeksu percepcije korupcije posle kontinuiranog niza sve lošijih ocena zabeležila najlošiju u poslednjoj deceniji, „izuzetan uspeh“ i „pokazatelj ozbiljnosti“ deluju gotovo groteskno. Ali te ocene dobile su značajan publicitet, a ukazivanja kompetentnih subjekata kao što je Transparentnost Srbija da su, čak i ako se ima u vidu samo stvarna sadržina izveštaja GRECO-a, slavodobitne reakcije vlasti neprimerene i neodgovarajuće – nisu. A istina je da svih 13 preporuka GRECO-a datiraju još iz daleke 2015. sa rokom za ispunjene do kraja 2016. i da ni 7 godina kasnije 5 preporuka još nije ispunjeno u celosti. GRECO je zapravo sad samo ocenio da opšti nivo usklađenosti sa preporukama više „nije globalno nezadovoljavajući“. A čak i takva eufemistička a objektivno loša ocena evidentno izražava blagonaklonost i, verovatno, želju da se našoj vlasti pred izbore dune vetar u leđa. U izveštaju na primer kao dostignuća figuriraju donošenje Etičkog kodeksa Narodne skupštine i novog Zakona o sprečavanju korupcije, iako je opšte poznato da su oba samo formalno u primeni, bez praktičnih efekata.

Razmišljanje o (ne)objektivnosti ocena GRECO-a, načinu njihovog saopštavanja, trenutku izabranom da se to učini i izbornoj konjunkturi tog poteza podsetilo me je na zanimljiv tekst koji sam sticajem okolnosti čitao samo nekoliko dana ranije. Deo tog teksta glasi:

„Istovremeno su došla dva zla: ekonomska kriza i zavođenje diktature.

Prazan stomak i bič nad glavom istovremeno – lomili su karaktere, snižavali merila, navodili na podlost, na licemerstvo, na laž u svemu.

Režimu je malo ko prišao drukčije no uz nagradu, povlasticu, postavljenje, unapređenje, odobrenje zajma ili pomoć u gotovu. Veliki broj prišao je da se oslobodi krivice. U fijokama su hiljade obustavljenih krivičnih istraga i neizvršenih presuda držale ljude na belom hlebu.

Mobilizacija ološa vršena je na početku samo o izborima, dok zatim u gomili nisu organizovane uniformisane bande manifestanata – ako je trebalo izražavati narodno oduševljenje, ili bande razbijača – ako je trebalo kvariti tuđe zborove. Bez dovoljno sredstava za bolnice ili škole, bilo je stotine miliona za kupovinu savesti. Političari, generali, profesori univerziteta, državni savetnici, svi su se otimali o položaje, o honorare u komisijama, o luksuzne automobile, o mesta u upravnim odborima državnih preduzeća i fabrika.

Niko se nije stideo da prima, niko se nije ustezao da deli levo i desno narodni novac. Kao nagradu za izglasavanje nepopularnih zakona, poslanici su primali posebne nagrade.“

Aktuelno i realistično?

Tekst zaista verno oslikava našu aktuelnu situaciju sa korupcijom. Ali ipak nije o njoj. Autor, Milan Grol, pisac i političar, predsednik Demokratske stranke, ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije i potpredsednik privremene Vlade DF Jugoslavije, piše o stanju u vreme autokratske vladavine kralja Aleksandra, dakle o stanju od pre skoro 100 godina.

Ocena GRECO-a, kao i svaki proizvod kombinacije birokratskog formalizma i politikantskog šminkanja stvarnosti je, suštinski, gotovo bezvredna. A stari Grolov tekst na koji me je podsetila sadrži vredna upozorenja – da kad je reč o borbi protiv korupcije tapkamo u mestu na kome smo bili pre 100 godina, da autokratski način upravljanja državom i društvom za neizbežan proizvod ima korupciju i da: „ako zlo osvoji društvo, ni saveti, ni propovedi, ni paragrafi zakona ne pomažu. Nikoji lek terapije, nego samo operacija“.

Peščanik.net, 06.04.2022.


The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).

Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)