Protekle sedmice postavilo se pitanje da li je ugovor Vlade Srbije sa emiratskom aviokompanijom Etihad dobar ili loš? Preciznije rečeno, postavilo se pitanje da li je on mogao biti bolji? Ako se pogleda pregovaračka pozicija sa koje je premijer Aleksandar Vučić ušao u ovaj aranžman, lako bi se moglo oceniti da je aranžman sa Etihadom mogao biti i gori nego što je ispao.

Vučić je u posao nudio aviokompaniju koja je već bila hronični gubitnik i koja praktično nije imala osnovnih sredstava, to jest imala je avione zrele za rashodovanje, a kumulirani neizmireni dugovi narasli su na više od 200 miliona evra. Zatim, u toj kompaniji je već 2013. godine došlo do prave eksplozije gubitaka, pošto su oni u odnosu na 2012. godinu povećani za skoro 100 odsto (tekući gubici su na kraju 2013. zvanično procenjeni na 73 miliona evra, a BIRN smatra da su bili oko 90 miliona evra).

Tada je Vučić (uz Dinkićevu pomoć), kao predstavnik jedne od najsiromašnijih evropskih država, počeo pregovore sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, jednom od najbogatijih država u svetu. Šta je tamo mogao dobiti za JAT u kojem je vredeo samo set licenci za sletanje na dvadesetak evropskih aerodroma, a koji bi se „ugasio“ ukoliko bi njihov nosilac otišao u stečaj?

Dobio je „strateški kišobran“, a sve ostalo je obećao da će platiti. Zbog toga se kao ključno postavilo pitanje da li se isplati „spasavanje“ te imovine (u raznovrsnim „pravima“ JAT-a) ili je bolje „zatvoriti boltu“ i okanuti se avionske kompanije kao „simbola državnosti“ sa ponositim imenom Er Srbija?

Po mom mišljenju Srbija ne može sebi priuštiti luksuz da ima aviokompaniju, kad i bez tog hroničnog troška ima najveći budžetski deficit u Evropi. Za Vučića zbog toga nije najopasnija akcija opozicije, to jest Demokratske stranke, da se dokaže da u Er Srbiju Vlada Srbije ulaže 660 miliona dolara (prava i negativnog kapitala), a Etihad samo 40 miliona dolara kredita, nego je za njega najopasnije to što neko može reći da se penzije i plate oko 3,5 miliona građana Srbije moraju smanjiti za 10 odsto – samo da bi Srbija zaposlila hiljadu i nešto direktora, pilota i stjuardesa i da bi se hvalila da se njeno ime raznosi i po svetskom nebu. To jest, da bi sa Etihadom letelo onih pet odsto ljudi u Srbiji koji uopšte negde lete i da bi u tim avionima bila služena bolja hrana nego u nemačkoj Lufthanzi. Sve druge priče, na primer da će Er Srbija navodno uticati na 1,5 odsto BDP-a države, indirektno upošljavati 20.000 ljudi ili da će odbacivati neki naročiti profit, trenutno deluju neozbiljno i naručeno, naročito ako te priče šire Vladini konsultanti i advokati.

Ako uzmemo za pretpostavku da su poreski obveznici Srbije ipak spremni da žrtvuju 10 odsto svojih primanja da bi Srbija u ortakluku sa Etihadom imala pristojnu aviokompaniju, te da i njeno ime bude vidljivo na svetskom nebu, onda se ugovoru sa emiratskom kompanijom može prigovoriti samo to što su zbog njega sa aerodroma „Nikola Tesla“ već razjurene jeftine konkurentske kompanije, a direktor tog aerodroma je uhapšen zato što je jednoj od tih kompanija dao popust u taksama – popust koji je sada odobren Etihadu.

Sve je, naravno, relativno, kako se ono kaže. Tako se i ugovor sa Etihadom može okvalifikovati kao mnogo bolji od međudržavnog energetskog aranžmana sa Ruskom Federacijom koji su 25. januara 2008. godine, kada je pregovaračka pozicija Srbije bila mnogo bolja, zaključili ondašnji predsednik Tadić i premijer Koštunica. Na osnovu tog aranžmana Naftna industrija Srbije je prodata za 400 miliona evra, a rudna renta na „vojvođansku naftu“ zakucana na tri odsto, što je produženo odlukom Cvetkovićevog kabineta za narednu deceniju. To nije nikakva hvala za Vučićev avioaranžman, jer nije neki naročit uspeh biti bolji od najgoreg ekonomskog ugovora koji je Srbija zaključila u svojoj istoriji.

Čak je i Čombe od belgijskog Union minijera, pre pola veka u Katangi, na kraju kolonijalizma dobio povoljniju rudnu rentu od one koju su Rusi dali Tadiću i Koštunici – verovatno i sami „veoma iznenađeni“ što ovi ekonomsko poniženje prihvataju oberučke.

Kao što se, navodno, susretna bitka srpske i austrijske vojske na Ceru 1914. godine proučava na mnogim svetskim vojnim akademijama, verovatno se isto tako širom sveta proučava i rusko-srpski energetski aranžman na seminarima pod radnim naslovom: kako se ne štite nacionalni ekonomski interesi. Taj ugovor, smatram, ne odgovara ni Rusiji, jer pretpostavljam da ga američka propaganda koristi za „plašenje“ svih Putinovih potencijalnih prijatelja, po sistemu – proći ćete kao Srbi.

Evo, na kraju, samo nekoliko podataka koje navodi novosadski Dnevnik (16. avgust), pa zaključite kako smo prošli. NIS je prošle godine u Srbiji „ispumpao“ naftu za milijardu dolara, pa je za rudnu rentu dužan samo 30 miliona dolara (u Rusiji bi renta iznosila 200 miliona dolara). Skupština NIS-a a.d. (uz saglasnost manjinskog akcionara – Srbije) donela je odluku da se od prošlogodišnjeg neto profita (od oko 580 miliona evra), akcionarima podeli samo četvrtina, pa će Srbija (sa 30 odsto udela) u budžet prihodovati samo 34 miliona evra? Da je podeljen ceo profit, srpski budžet bi prihodovao oko 136 miliona evra.

Novi magazin, 22.08.2014.

Peščanik.net, 22.08.2014.