Mnogi su fascinirani ljubavnom aferom Fransoa Olanda – i to na dva nivoa.

Jedan nivo je fascinacija ne samo detaljima, nego i činjenicom da tako neatraktivan čovek može da ima toliko glamurozan ljubavni život.

Drugi nivo je neobičan utisak da se Francuzi izgleda ne potresaju kao mi. Izgleda da imaju čudno i staromodno uverenje da postoji granica između nečijeg privatnog života i detalja iz njegovog javnog života.

Ispod svega ovoga krije se nostalgija – čežnja za ne tako davnim vremenom kada smo i mi u Britaniji bili takvi. Za vremenom pre nego što su užasni ljudi poput Ruperta Mardoka došli i pretvorili sve – čak i najintimnije detalje života – u surovu, javnu melodramu.

Nisam siguran da je takav dojam opravdan.

Naleteo sam na jedan fascinantan film iz 1967. o razvodu – gde su pripadnici britanske više i više srednje klase govorili iskreno, uzbudljivo i ponekad strahovito potresno o najintimnijim detaljima svog privatnog života.

Film je navodno snimljen zato što je parlament trebalo da glasa o promenama zakona o razvodu. Ali zapravo se radi o istinitoj drami u kojoj osmoro ljudi iz samog središta londonskog visokog buržoaskog života sredinom 60-ih pred kamerama otkriva svoj privatni život.

Taj svet je veoma nalik svetu koji danas okružuje Fransoa Olanda i Žuli Gaje u Parizu. Svet poznatih pisaca, ljudi iz marketinga, prelepih manekenki, samozatajnih aristokrata i jednog sina poznatog istraživača.

Ono što ovaj film čini toliko zanimljivim je njegova struktura. Uporedo teku dve priče – obe se vrte oko jednog protagoniste. Prvi je poznati pisac, a druga protagonistkinja je lepa manekenka.

Oko njih ima još troje likova – i tih četvoro ljudi sudeluju u razvodu. Svi govore jedni o drugima – ponekad veoma surovo. A drugih četvoro opisuju kroz šta prolaze na tako dirljiv način da vas tera na plač.

Svi oni zajedno slikaju portret unutrašnjeg života moćne kulturne elite – sveta izokrenutog naopačke i prikazanog u emocionalnim detaljima. Dok ovo gledate, shvatate da nešto ovako danas nikada ne bi bilo prikazano na televiziji.

I pored silne priče o tome kako je današnje društvo otvorenije i transparentnije od nekadašnjeg – istina je da su današnji ljudi na vlasti daleko zaštićeniji i skriveniji nego što su bili ondašnji.

Četvoro od osmoro likova čine emocionalno središte filma – i dodao sam neke detalje o tome šta im se događalo tokom narednih četrdeset godina. Možda ćete želeti da ovo pročitate pre nego što pogledate film, a možda i nećete.

 
Elizabet Džejn Hauard

 
Elizabet Džejn Hauard je bila spisateljica. Za Pitera Skota udala se 1942, a razveli su se 1951. Zatim je 1962. upoznala Kingzlija Ejmisa, i došla na večeru u njegovu kuću sa njim i njegovom suprugom. Supruga je otišla na spavanje, oni ostali da pričaju – i započeli su vezu. Venčali su se 1965.

Do 1972. smučilo joj se pijančenje Kingzlija Ejmisa – i ostavila ga je 1980. Zatim je dosta posećivala psihoterapeuta jer je patila od depresije. Ali 1990. stanje joj se popravilo i napisala je The Cazalet Chronicles.

Godine 1995. gostovala je u emisiji Desert Island Discs. Neki obožavatelj joj je pisao da želi da se upoznaju – zatim ju je očarao, uvukao se u njen život i imali su ljubavnu aferu. Pozajmila mu je novac.

Njena ćerka je nešto posumnjala i otkrila da je čovek prevarant i lažov i da je proučio njen život kako bi je zaveo. To joj je slomilo srce – ali iz njenih memoara stiče se utisak da je sa 72 godine uživala u krevetu sa prevarantom. Mnogo više nego sa mnogim drugim svojim udvaračima. Umrla je početkom ove godine.

Kingsli je umro 1995. Nije želeo da vidi Elizabet Džejn Hauard, čak ni kada je umirao. Rekao je jednom novinaru pre nego što je umro:

Da li je viđam? Ne. Dovoljno je strašno bilo biti s njom u braku.

On je bio čovek koji je izgovarao takve stvari.

 

 
Sandra Pol

 
Sandra Pol je bila prelepa manekenka i sa 18 godina udala se za Robina Daglasa Houma. On je bio plejboj, sinovac bivšeg premijera Aleka Daglasa Houma. Imali su jednog sina – zvao se Šolto – kome je kum bio Frenk Sinatra.

Ali stvari nisu išli dobro. Alek je nastavio da odlazi na zabave bez nje. A zatim ga je ona navodno uhvatila u preljubi sa markizom od Londonerija na zadnjem sedištu auta.

Sandra i Robin Daglas Houm prošli su kroz brutalan razvod – o čemu detaljno govore u filmu. Sandra otvoreno opisuje šta je morala da uradi da izađe iz braka:

Morala sam da budem nemilosrdna kako bih se oslobodila.

Autori filma upotrebili su njen citat za naslov filma.

Zatim je upoznala ambicioznog direktora marketinške firme Dejvida Vina Morgana i venčali su se. Ali njihova veza je trajala samo četiri godine. Nakon toga se udala marketinškog direktora po imenu Najdžel. Ali to je trajalo samo dve godine.

Na kraju je 1975. upoznala mladog advokata sa političkim ambicijama po imenu Majkl Hauard. Razgovarali su o Ficdžeraldu – on joj je sutradan poslao knjigu Tender is the Night. I preselila se kod njega.

Još uvek su u braku. Napisala je nekoliko romana – uključujući i jedan pod nazivom „Bivše žene“. Evo je sa mužem na dan kada je postao lider Konzervativne partije.

 

 
Robin Daglas Houm

 
U filmu Robin Daglas Houm detaljno opisuje kako je njegov brak sa Sandrom Pol pošao naopako. To je vrlo dirljivo.

Godinu dana posle snimanja filma, izvršio je samoubistvo – nakon što ga je odbila princeza Margaret. To je učinio popivši mešavinu alkohola i amobarbitala.

Ostavio je snimljenu oproštajnu poruku u kojoj je rekao:

Dođe vreme kada čovek zaključi da bi bilo besmisleno da nastavi da živi.

Dođe.

 

 
Romen Vin Morgan

 
Romen je prva supruga Dejvida Vina Morgana – koji ju je ostavio zbog Sandre Pol.

Upoznali su se i venčali kada je bila njegova sekretarica. U vreme snimanja filma živela je sama u londonskom predgrađu sa njihovo dvoje dece.

Romen je zvezda filma. Ona je neverovatno potresna. Za razliku od svih ostalih u filmu, za koje ne znate šta da mislite, ona je stvarno simpatična. Voleo bih da znam šta se sa njom dogodilo.

(Jedan zanimljiv podatak o Dejvidu Vinu Morganu. Uprkos tome što je imao tipičnu karijeru uspešnog londonskog PR stručnjaka, početkom 2000. odlučio je da zastupa optuženog Lokerbi bombaša – Libijca Abdula Baseta al-Megrahija. Smatrao je da je Megrahi nedužan.)

 

 
Evo i filma:

 
bbc.co.uk, 19.01.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 21.01.2014.