Zašto više niko ne veruje vlastima

 
Danas niko ne veruje nikome na vlasti.

To je jedna od glavnih odlika našeg doba. Gde god se čovek okrene, vidi lažljive političare, pokvarene bankare, korumpirane policajce, prevarantske novinare i smutljive medijske barone, opake dečije zabavljače, podle i pohlepne energetske kompanije i raspojasane bezbednosne službe.

A ova sumnja je utoliko gora jer praktično niko nikada nije krivično odgovarao zbog skandala. Svakako ne iz vrha.

U savremenoj Britaniji uvek je postojalo osećanje „Mi protiv Njih“ – ali ova atmosfera sumnje i nepoverenja je danas drugačija nego pre.

Nekada su podele išle po političkoj liniji. Levica je bila za Nas, dok je konzervativna desnica bila čvrsto za Njih. Ali sada je politika nestala – jer nijednom političaru se ne veruje. Bez obzira da li dolaze sa levice ili desnice, prema svim političarima se gaji prezir. Oni nikada neće učiniti ništa za običnog čoveka – samo za sebe i svoje korumpirane prijatelje na vlasti.

Na neki način ovo je obespokojavajuće jer to znači da nema nikoga dovoljno snažnog i pouzdanog da se suprotstavi korupciji. Ali to istovremeno predstavlja i veliku priliku – jer je današnje nepoverenje u vlast veoma jako i može se iskoristiti za stvaranje novog narodnog pokreta. To je neko poput Rasela Brenda osetio – i pokušava da uradi.

Hoću da se osvrnem na korene ovog urušavanja politike i autoriteta u modernoj Britaniji. Zato ću ispričati priču o trojici prilično čudnih ljudi, koji su na sasvim različite načine doprineli početku ovog procesa pre više od trideset godina.

Oni su samo mali deo mnogo šire istorije. Ali zanimljivi su jer njihove priče osvetljavaju skrivene korene današnje atmosfere nepoverenja. U njenoj izgradnji s jednakim poletom su učestvovale i politička levica i desnica.

A još ih zanimljivijim čini to što su sva trojica i sami prilično nepouzdani.

Prvi je čovek po imenu Stiven Najt. On je danas praktično zaboravljen, ali je krajem 1970-ih bio novinar i autor bestselera.

 

 
Najt je važan za ovu priču jer su njegove knjige razotkrivale, kako je on govorio, skrivene zavere u srcu britanskog establišmenta. Međutim, utisak o njemu kao osobi je iznenađujući i prilično žalostan.

Godine 1980. javio se na oglas u londonskom Evening Standardu. Oglas je dala naučna redakcija televizije BBC, koja je tražila ljude obolele od epilepsije koji bi učestvovali u dokumentarcu o ovoj bolesti.

Najt je više od tri godine patio od epileptičnih napada. Postajali su sve ozbiljniji – a on je želeo da sazna zašto – pa je pristao da učestvuje. Ovde je insert iz prvog dela emisije, gde ga je BBC snimio u razgovoru sa psihijatrom, specijalistom za epilepsiju.

Najt je rođen 1951. u Eseksu, napustio je školu sa šesnaest godina i zaposlio se kao prodavac u Londonskoj elektrodistribuciji u Čigvelu. Ali odlučio je da postane novinar i sa 18 godina dobio posao u lokalnim novinama The Ilford Pictorial.

Najt je bio čovek svog vremena. Dečak iz predgrađa, samouveren i nepoverljiv prema paternalizmu koji je još uvek svojim pokroviteljskim rukama stiskao veliki deo britanskog društva početkom 70-ih.

Dobar deo tog nepoverenja dolazio je iz predgrađa poput Ilforda. Ovo je dokumentarac snimljen 1969. o tome kako se jedna grupa stuštila u Ilford i preuzela niz kuća u znak protesta protiv toga što su prazne.

To je velika priča – i Stiven Najt je sigurno bio tamo kao mladi reporter. Zanimljivo je kako su skvoteri svesno odbijali da budu deo stare levičarske klasne politike. Borili su se protiv licemernog gradskog veća koje se pretvaralo da brine za ljude, a držalo je prazne kuće.

Počinje sa skvoterima koji skupljaju materijal za podizanje barikada. Zatim odlaze u indijski restoran gde vođa skvotera drži slovo. On se zove Ron Bejli i zvezda je filma. Ron je za sutradan isplanirao veliki protest podrške skvoterima.

Ovo je odličan film koji sjajno prikazuje novo raspoloženje. Pri tom je i vrlo zabavan. Tu je i sjajna scena kada se pojavljuje poštanski službenik i kaže da glavna kuća koju su skvoteri zauzeli nije kuća, nego formalno državni ured. Ovo izaziva zabunu – ali Ron se ne da zbuniti, njegova reakcija je briljantna.

Stiven Najt se dobro pokazao i prešao u Hornchurch Echo. Zatim je jedne noći gledao film na BBC-ju koji ga je zaprepastio. To je bio istraživački dokumentarac o čuvenim Trbosekovim ubistvima u istočnom Londonu 1888.

Emisiju su vodila dvojica fiktivnih detektiva – iz igrane serije Z-Cars – i dokumentarac je bio pun igranih rekonstrukcija. Ali na kraju su prikazali čudan monolog stvarne osobe po imenu Džozef Gorman. On je tvrdio da je sin čuvenog slikara Voltera Sikerta (iako će pitanje je li Gorman zaista taj za koga se izdaje tek kasnije progoniti Stivena Najta).

Gorman je rekao da Trbosek nije bio pomahnitali serijski ubica kako su svi mislili – već je tih pet žena ubijeno po nalogu vrha tadašnje vlasti u Britaniji, jer su one znale strašnu tajnu o kraljevskoj porodici.

Ovo je Gorman – a pre njega dvojica lažnih detektiva, tako da možete da steknete sliku koliko je sama emisija bila čudna.

Gorman je tvrdio da je unuk kraljice Viktorije bio u vezi sa jednom skromnom slikarskom manekenkom i da su dobili dete. Kada su za ovo saznali kraljica i premijer lord Solzberi, odlučili su da to zataškaju. Ali prostitutka po imenu Meri Keli, koja je znala tajnu, pokušala je da uceni kraljevsku porodicu.

Tako je jedna grupa iz vrha britanskog društva odlučila da se Keli ubije – zajedno sa grupom drugih prostitutki kako bi izgledalo da je ovo delo nekog manijaka. Ali, tvrdio je Gorman, dete je preživelo.

Stiven Najt je otišao da se vidi sa Džozefom Gormanom koji je živeo u jednom oronulom stanu u severnom Londonu. Zadržao se nekoliko sati slušajući Gormanovu pripovest. Bio je fasciniran – ali i vrlo skeptičan. Zatim je krenuo da detaljno istražuje priču, i neprekidno je nailazio na neobjašnjive podudarnosti koje su ga ubedile.

Godine 1975. objavio je knjigu u kojoj je obelodanio zaveru. Noslila je naslov „Džek Trbosek: konačno rešenje“. Knjiga je odmah postala bestseler. Zgrabila je pažnju javnosti ne samo zbog priče koju je iznosila, nego i zato što je Najt iskoristio ideju o zaveri na najvišem nivou da prikaže skrivenu silu za koju je tvrdio da se nalazi u samom središtu britanskog društva.

Ko je bio državna vlast a ko opozicija u datom trenutku bilo je manje važno kada je čitav politički sistem naizgled bio ugrožen.

Morala je da se očuva sveta torijevsko-liberalna vrteška – establišment – koji se, kako je tvrdio Sikert, uvek više kotirao na Solzberijevom spisku prioriteta od bilo koje grupe pojedinaca. Otuda i mere preduzete protiv ovih žena.

 

 
Najt je poručivao kako je zamisao da postoje nekakva levica i desnica koje se bore u političkoj areni samo varka. To je maska koja skriva pravu mrežu moći i kontrole u Britaniji – skrivenu grupu u vrhu establišmenta koja vodi računa samo o sebi.

Važno je imati u vidu da je ideja o „establišmentu“ u Britaniji prvi put izneta samo dvadeset godina ranije – 1955. godine – a njen tvorac je bio novinar po imenu Henri Ferli. On ga je opisao kao povezanu mrežu moćnih grupa koju niste baš mogli da vidite – ali ste znali da postoji.

Najt je iskoristio zaveru o Trboseku da transformiše ovu ideju u snažan kulturni mit. Njegova poruka je bila da se prava borba ne vodi u okviru tradicionalne politike, već protiv ove ušančene grupe čija se neformalna mreža proteže kroz sve sfere vlasti u Britaniji – bilo da je reč o političarima, policijskim zvaničnicima ili lekarskoj profesiji.

Oni su glumili kako vode računa o vama – ali zapravo bi vas ubili ako ugrozite njihovu vlast. Kao što su učinili 1888.

 

 
U vreme dok je Stiven Najt pisao svoju knjigu o Trboseku, nešto drugo se desilo u Ilfordu.

Petorica maskiranih naoružanih napadača opljačkali su prodajni salon Londonske elektrodistribucije. Pljačka je bila dramatična jer su napadači pucali u policajca, a drugog policajca pregazili – pa su se dali u beg po istočnom Londonu u kolima otetim pod pretnjom oružjem.

U januaru 1975. četvorici napadača suđeno je za pljačku. Jedan od njih je drugi čovek u ovoj priči. On se zvao Džordž Dejvis.

 

 
Ovo je reportaža o napadu.

Dvojica optuženih su oslobođeni. Porota nije mogla da donese presudu za trećeg. Samo je Dejvis osuđen i poslat u zatvor na dvadeset godina.

Dejvis nije bio simpatičan lik. Bio je sitni kriminalac iz Bova u istočnom Londonu, koji je radio i kao vozač kombija. Ali tvrdio je da je nevin. Rekao je da je policija falsifikovala njegovu izjavu ubacujući reči koje uopšte nije izgovorio.

Ali niko mu nije verovao.

Osim njegove žene Rouz i najboljeg prijatelja po imenu Piter Čepel, koji je svedočio da je video Dejvisa kako vozi svoj kombi u vreme pljačke. Ali ni njemu niko nije poverovao. Tako je Čepel pokrenuo bizarnu kampanju. Krenuo je da kombijem prolazi kroz stakla na zgradama raznih dnevnih listova – uključujući i Daily Telegraph. Takođe je probio kapiju Bakingemske palate.

Da dokaže kako je u pravu, u kombiju je prešao kanal trajektom, otišao u Pariz i probio staklo Britanske ambasade.

Zatim se novinar iz Observera po imenu Robert Češir zainteresovao. Ali morao je da ubedi svog urednika. Češir je kasnije opisao taj sastanak – to je trenutak koji dočarava početak promene razmišljanja liberalne srednje klase.

Prvo sam morao da ubedim urednika Observera, Dejvida Astora. On je formirao Observer kao inteligentnu liberalnu perjanicu posleratne štampe, ali u njegova interesovanja su spadali državni poslovi, nacionalna politika, velike teme od velikog značaja.

Da li će kupiti ovu priču o nekom probisvetu i njegovoj ženi i prijatelju koji ga brane? Astor je imao dva glavna pitanja. Da li zaista mislim da je Dejvis nepravedno osuđen? I ako mislim, da li je to od značajno, imajući u vidu pitanja kolima se list tada uglavnom bavio?

Sisajući bombonu, Astor se premišljao. To nije priča kakvu on voli, rekao je na kraju, ali razumeo je da se vremena menjaju i da ako je čovek dobio 20 godina za nešto što nije uradio, ne treba mirno da spavamo dok ga ne oslobode.

Češir je zatim krenuo da istražuje – i otkrio je nešto prilično neobično. To je opisao u dugom članku koji je Observer objavio na naslovnoj strani:

Nije bilo forenzičke veze između Dejvisa i pljačke. Policija se oslanjala na identifikacije i navodnu Dejvisovu izjavu, za koju je on tvrdio da sadrži reči koje je izmislio i umetnuo policijski službenik.

Dejvisa su tri policajca prepoznala kao počinioca, a sva trojica su bila u istim kolima. Na drugom postrojavanju održanom tri meseca posle zločina, 34 od 39 svedoka nisu uspela da identifikuju Dejvisa. A tri svedoka su prepoznala pogrešnog čoveka.

Dve „greške“ su napravljene nakon što je Dejvis zamenio košulju sa drugim čovekom, koji je zatim identifikovan kao počinilac – u najmanju ruku čudno.

Kriminalci su oduvek znali da će im policija smestiti ako joj je potrebna osuđujuća presuda. Ali izveštavanje Observera i dramatična Čepelova kampanja kristalisali su sve jaču sumnju među liberalnom klasom – da možda oni na vlasti nisu toliko dobri kao što su mislili. Da je policija možda lagala – i poslala nevine ljude u zatvor.

 

 
Čepel je nastavio sa svojim ludorijama. Preorao je teren za kriket u Hedingliju noć pred presudni test meč. A bilo je i velikih okupljanja različitih grupa koje su nastajale zbog razočarenja tradicionalnom politikom – pankera, radikalnih pravnika, revolucionara, skvotera i umetnika iz Ist Enda, i mnogih običnih ljudi šokiranih neosnovanom osudom.

 

 
Rouz Dejvis je ove grupe nazivala „izbegavači sapuna“. Rekla je – „veoma su intelektualni, ali većina njih se uopšte ne kupa“.

Ali su oni njoj – i njenom mužu – osvetlali obraz. Jedan radikalni dramski pisac je čak napisao agitpropovsku predstavu o Džordžu Dejvisu, koja je izvedena u pozorištu Half Moon u Ist Endu. Podigla je veliku prašinu, a BBC-jev umetnički program Arena izvestio je o premijeri – i razgovarao sa ljudima iz publike posle predstave.

Evo tog priloga. Ostavio sam i najavu jer nam ona dosta govori o kampanji i njenim pristalicama – kao i novinarkina haljina i njena sjajna rečenica:

Ovo je zaista pozorište na barikadama.

Pod takvim pritiskom, ministarstvo unutrašnjih poslova dovelo je nezavisne policijske stručnjake da istraže slučaj. Ono što su otkrili bilo je toliko šokantno da ministarstvo 34 godine nikome nije dopustilo uvid u izveštaj – čak ni Dejvisovim advokatima.

Ministar unutrašnjih poslova, Roj Dženkins, naložio je da se Dejvis pusti iz zatvora – i Dejvis se vratio u London u vozu punom novinara i televizijskih ekipa. Bio je to povratak heroja.

Ovo je Dejvis u vozu – dolazi na stanicu Voterlu.

Oslobađanje Džordža Dejvisa bilo je samo početak talasa otkrića o tome kako je policija ignorisala pravila, menjala i skrivala dokaze, falsifikovala izjave i priznanja. Skandala među kojima će biti Gilfordska četvorka i Birmingemska šestorka – i koji nisu samo doveli u sumnju policiju, nego i pokazali da su neki ljudi u samom vrhu pravosudnog sistema godinama znali da su presude nepouzdane.

Sve je pomalo podsećalo na ono što je govorio Stiven Najt. Da postoji umrežena grupa u vrhu britanskog društva koja samo govori da radi za opšte dobro – a zapravo vodi računa samo o sebi, čak i kada to podrazumeva da obični ljudi trunu u zatvoru.

Ali ovo iskustvo je promenilo Džordža Dejvisa. Ovo je intervju sa njegovom ženom, Rouz. Ona govori o tome kako je on postao slavna ličnost u novoj pobuni protiv struktura vlasti u Britaniji – ali i kako je ona prestala da mu veruje.

Ali nisu samo liberali i razočarana levica preispitivali vlast. Napadi su istovremeno dolazili i iz redova konzervativne desnice. Jedna od vodećih ličnosti bio je Rupert Mardok, koji je takođe bio ubeđen da su mnogi od onih na vlasti u Britaniji licemeri.

Čovek koji je omogućio Mardoku da na dramatičan način demonstrira ovo licemerje jeste treći čovek u ovoj priči. Zvao se lord Lembton. Ono što su događaji zaista otkrili o vlasti u Britaniji bilo je daleko čudnije nego što je Rupert Mardok mislio.

 

 
Lord Lembton je bio ministar odbrane u konzervativnoj vladi 1970. godine. Njegova porodica bila je jedna od najuglednijih u državi – njegov predak „Radikalni Džek“ Lembton stajao je iza Velikog reformskog zakona iz 1832, koji je zabranio korupciju i omogućio običnim ljudima da slobodno glasaju za političare po svojoj želji.

Lord Lembton je bio opsednut svojom titulom. Kada mu je otac umro 1970, želeo je da ostane poslanik – ali to je značilo da mora da se odrekne titule erla. Međutim, on je insistirao da ga i dalje oslovljavaju sa „lord Lembton“. Predsednik parlamenta je rekao da to nije moguće, ali Lembton je insistirao da jeste – usledila su beskrajna ispitivanja koja su završila u ćorsokaku.

Slobodno vreme Lembton je provodio sa prostitutkom u jednom stanu u Mejda Vejlu. Ona se zvala Norma Levi i imala je prilično čudnu kolekciju klijenata. Među njima su bili Bili Batlin i Džon Pol Geti – koji ju je terao da leži gola u kovčegu dok je on stajao u gaćama i samo je gledao.

Lembton je bio mnogo lakši – pored običnog seksa, voleo je da puši kanabis i da ćaska sa njom. Ali Norma je imala prepredenog muža po imenu Kolin, koji je odlučio da namakne malo para. Uz pomoć novinara lista News of the World, sakrio je foto aparat u plakaru i slikao Lembtona u krevetu sa Normom.

News of the World je sakrio i mikrofon u njuški Norminog mede.

U prvo vreme Rupert Mardok je oklevao – brinuo se kakve će posledice izazvati takav otvoreni napad na vladu. Ali zatim je objavio priču – iako nije štampao fotografiju, navodno zbog pritisaka iz vlade.

Mardok je ovako pravdao priču:

 

G. Mardok je rekao da
News of the World obavlja važan posao za državu istražujući Lembtonovu aferu. Ne bave se zabavom nego ozbiljnim pitanjem od javnog značaja.

 
Otkrića su izazvala pravu senzaciju. A News of the World je svetu predstavio jednu sjajnu ženu po imenu Marijela Novotni, koju je BBC intervjuisao na temu tajne mreže kol-gerli koja je kao paravan koristila modnu agenciju – i držala tajne spiskove ljudi iz najviših krugova britanskog establišmenta.

Novotni nosi fantastičnu šminku – i sviđa mi se njena konstatacija:

Primetila sam i shvatila da što je čovek na višem položaju, utoliko je uštogljeniji i nadmeniji.

Lembton je nestao – ali se nekoliko dana kasnije pojavio i pozvao najpoznatijeg televizijskog voditelja BBC-ja, Robina Deja, da dođe u Lembtonovu vilu u Nortamberlandu.

Usledio je jedan od najneverovatnijih intervjua. Tako nešto danas nikad ne bismo mogli da vidimo. Lembton potpuno iskreno i otvoreno govori o tome što je uradio. Ali to čini iz perspektive sebe i svoje klase – otkrivajući brutalno samoljubivu aroganciju – posebno u tome kako opisuje Normu Levi.

Lembtonov intervju potvrdio je stav Ruperta Mardoka da državu vodi snishodljva i licemerna elita.

Ali istina o eliti bila je mnogo čudnija i strašnija. Oni koji su vodili Britaniju zapravo su mesečarili kroz svet snova. I mnogi od njih su izgubili dodir sa stvarnošću. To je jasno pokazala naredna faza Lembtonovog skandala.

Pošto je Lembton bio ministar odbrane, MI5 se zabrinuo da je možda došlo do odavanja državnih tajni. Tako je jedan visoki oficir MI5 po imenu Čarls Elvel došao da s njim obavi razgovor. Elvel je zapisao ovaj razgovor – a Lembton ga je počeo sa neočekivanom odbranom:

On (Lembton) nikada nije iznosio nikakva dokumenta iz kancelarije. Zapravo, nije to ni morao da radi pošto je imao vrlo malo posla. Praktično je nagovestio da je besmislenost njegovog posla bila jedan od razloga zašto se odao poroku (dokolici itd).

Odlično je ovo – „dokolici itd.“

Ali iznenada – kao da mu je bilo neprijatno zbog toga što je upravo rekao, pa je hteo da promeni temu – Lembton je naveo još jedan razlog:

Rekao je da je čitavog života s vremena na vreme koristio usluge prostitutki, ali da ponašanje od jula 1972. ne liči na njega i da je uzrok bila njegova opsesija neuspehom da dobije bitku za korišćenje svoje titule u parlamentu.

Ovo se pretvorilo u opsesiju do te mere da više nije mogao da čita – a ranije je mnogo čitao – i pokušavao je da zaboravi svoju opsesiju kroz frenetičnu aktivnost. Postao je strastveni i energični baštovan. Još jedan primer ove pomahnitale aktivnosti bio je njegov razvrat.

Ali ni agent MI5 koji je sa njim razgovarao nije imao mnogo posla.

Iako je MI5 upozoravao svoje političke gospodare da je Britanija puna sovjetskih agenata – zapravo nisu mogli da pronađu nijednog. Još od 1971, kada je deportovano preko stotinu službenika ruske ambasade, ova bezbednosna služba nije uradila ništa.

Ovo je insert iz sjajnog filma u produkciji MI5 koji upozorava na opasnost za koju je MI5 bio siguran da postoji. Film je prikazivan svakom ko je imao bilo kakav pristup tajnim podacima. Dijalozi su briljantni – siguran sam da ih je pisao neki agent MI5.

Ali istina je da gde god tražili, bezbednjaci nisu mogli da nađu skrivenu opasnost.

To je izazvalo čudan efekat unutar MI5 i reakcija Čarlsa Elvela bila je tipična. Jednostavno nije mogao da poveruje – pa je sebe ubedio da su mlake, liberalne organizacije poput Nacionalnog saveta za građanske slobode, pa čak i stambena humanitarna organizacija Shelter, zapravo pod sovjetskom kontrolom (dokolica itd.)

Elvelovi šefovi u MI5 počeli su da shvataju da je u pitanju ludilo. Ili, kao što je Daily Telegraph kasnije napisao – „bio je previše sklon da vidi subverziju tamo gde je nije bilo.“ Elvela je zaobišlo unapređenje.

Što je, naravno, značilo da su i šefovi MI5 zapravo sovjetski agenti.

Krajem 70-ih Elvel i još nekoliko agenata MI5 ubedili su sebe da su šefovi agencije u stvari pod sovjetskom kontrolom – kao i visoki političari. Da biste stekli utisak o pomerenoj atmosferi u bezbednjačkom establišmentu tog doba, evo kolovođe ove grupe ludaka – Pitera Rajta – koji govori o njihovoj zaveri da sruše tadašnjeg premijera Harolda Vilsona.

Do 1980-ih strukture vlasti trpele su napade sa svih strana. Sa levice – od ljudi poput Stivena Najta, sa desnice – od Ruperta Mardoka, kao i iznutra – od paranoidne službe bezbednosti.

Gledajući iz ove perspektive, možemo to protumačiti kao neku vrstu revolucije u kojoj i levica i desnica sarađuju u rušenju stare, oronule patricijske kulture. I šireći se 80-ih i 90-ih, ova revolucija je dovela do nečega što se prelilo izvan politike – do opšte kulture sumnje i nepoverenja u svakog na vlasti.

Ali koreni te revolucije bili su pomalo krhki.

Osamnaest meseci nakon što je Džordž Dejvis izašao iz zatvora kao nevin čovek – ponovo je uhapšen zbog učešća u oružanoj pljački banke u severnom Londonu. Ovoga puta nije bilo nikakve sumnje – Dejvis je uhvaćen na delu kako sedi u kombiju za bekstvo, sa oružjem na prednjem sedištu.

Ovo je šokiralo njegove pristalice – prvenstveno njegovu ženu Rouz. Dala je vrlo upečatljiv intervju u kojem je progovorila o svojoj dubokoj izneverenosti.

U međuvremenu, Stiven Najt je odlučio da dokaže kako britanskom policijom i mnogim drugim grupama u današnjem establišmentu potajno upravlja skrivena masonska mreža. Počeo je da piše knjigu koja će, kako je rekao, to dokazati.

Ali naišao je na malu prepreku. Čovek od koga je preuzeo teoriju o Džeku Trboseku, Džozef Gorman, obratio se Sunday Timesu i rekao da je čitavu stvar izmislio. Najt je rekao da Gorman laže. On je zaista sin Volter Sikerta, samo se iznervirao jer mu se nisu dopale neke stvari iz knjige.

To je nanelo ozbiljnu štetu njegovoj teoriji.

Najt je nastavio dalje i napisao knjigu o policiji i masonima. I ova knjiga je postala bestseler – jer je oslikavala rastuće nepoverenje prema policiji, čemu je dosta doprineo Džordž Dejvis.

Knjiga je bila proizvod svog vremena. Ključna teorija o razmerama masonske penetracije bila je prilično nategnuta – i na momente potpuno sumanuta. Ali javnost je postajala sve svesnija da je policija možda ozbiljno korumpirana – i da druge grupe koje to mogu da zaustave po svemu sudeći ne rade ništa. I zaista je bilo mnogo slobodnih zidara u policiji.

Sticao se utisak da je knjiga razjasnila to novo nepoverenje i konfuziju.

Evo Najta koji promoviše svoju knjigu u emisiji Breakfast TV. U pitanju je sjajna nameštaljka, jer drugi gost je Edna Everidž koja leži u velikom krevetu u studiju. Beri Hamfriz – koji igra Ednu Everidž – vrlo je dovitljiv, i vidi se da je zainteresovan za ovu teoriju.

Na kraju segmenta Edna Everidž pokušava da progovori o tome:

Jezivo je to sa masonima, zar ne? Pomalo je intrigantno. Jer živimo, zar ne, u svetu razotkrivanja. Ako živite u savremenom svetu gde čak i mega zvezdu poput mene snimaju u krevetu kako doručkuje…

Voditelj je naglo prekida. Ali vidi se zašto je Najtova knjiga zainteresovala javnost.

Zatim je Najt pronašao još jednog obožavaoca. To je bio strip scenarista Alan Mur. On je pročitao Najtovu knjigu o Trboseku i u njoj prepoznao epski materijal.

Mur je napisao scenario za strip „Iz pakla“. Reč je o priči koju je ispričao Najt – ali je Mur pretvara u nešto daleko veće. Kraljev lekar Vilijam Gal – za koga Najt tvrdi da je izvršio ubistva – postaje centar ne samo opake zavere, nego i pomahnitali junak koji pokušava da nametne neki red u nestabilnom svetu koji samo maglovito razume.

Čak je i vreme nestabilno. Događaji iz drugih perioda neprekidno se prelamaju kroz Gala. Način na koji percipiramo vreme i pričamo priče deo je ograničenja koje nam nameće represivno društvo.

 

 
Alan Mur je u stripu „Iz pakla“ poručio da svet vidimo na uzak i ograničen način koji nam nameću oni na vlasti. Ali da se to može iskoristiti da se izvučemo iz tog stiska – i od sveta napravimo šta god želimo.

Bila je to veoma privlačna poruka generaciji koja je sve više sumnjala u autoritet – i osećala se nemoćno.

I lična priča Stivena Najta na neki čudan način nosi istu poruku.

Godine 1980. pristao je da učestvuje u BBC-jevom dokumentarcu o epilepsiji. Producent filma je želeo da pokaže rendgenski snimak epileptičnog mozga i Stiven Najt se dobrovoljno prijavio. U detinjstvu je udaren u glavu palicom za kriket – i lekari su smatrali da neko mrtvo tkivo u njegovom mozgu izaziva napade.

Snimak je pokazao nešto mnogo gore. U njegovom mozgu nalazila se izraslina veličine jajeta. Urađena je biopsija i pokazalo se da Najt ima moždani tumor. Odmah je operisan.

Ovo je deo filma koji prikazuje snimanje. Zatim Najt vrlo rečito opisuje šta se dešava kada dobije napad. Govori kako ga nešto u njegovom mozgu, nad čime nema kontrolu, odvodi daleko od sigurnosti svakodnevne percepcije na neko drugo mesto.

Najt opisuje zastrašujuće iskustvo – gde mu „To“, kako ga on naziva, prikazuje njegovu sopstvenu smrt.

Emisija pokazuje kako su takve vizije izazvane ogromnom grmljavinom koja seva po neuronskim vezama u čovekovom mozgu.

Neki ljudi – vernici u veštačku inteligenciju – u tome vide dokaz da je ljudski mozak samo složena električna mašina. Ali to je ograničeno shvatanje – kao da analizirate film gledajući samo u projektor.

To što Najt opisuje blizu je onoga o čemu Alan Mur piše u stripu „Iz pakla“. Da ljudski um ima izuzetnu moć mašte kada se oslobodi ograničenja normalne percepcije.

Današnji sistem vlasti – koji je zamenio stari pokroviteljski autoritet – predstavlja novu vrstu ograničenja. On sa ljudskim bićima postupa kao sa prostim mašinama. Umesto da im govori šta da rade, što je činio stari sistem vlasti, novi sistem sve više koristi računare za čitanje podataka o tome šta ljudi žele ili osećaju. Zatim ispunjava te potrebe.

Stiven Najt i Alan Mur ukazuju na nešto drugo. Da ljudska mašta ima moć da zamisli svetove koji nikada nisu postojali. I ako se ta mašta može integrisati u novu vrstu politike – onda se ti svetovi mogu obistiniti.

To je nemerljivo i nepouzdano. Ali je puno potencijala.

Stiven Najt je umro od tumora mozga 1985. u 33. godini.

Rouz Dejvis se razvela od Džordža. On se zatim oženio ćerkom policijskog inspektora.

Lord Lembton se preselio u vilu u Italiji – gde je sumanuto vrtlario.

 
bbc.co.uk, 02.04.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.04.2013.