Ne tako davno u Gvatemali se katolički nadbiskup te zemlje fotografirao s puščanim metkom u jednoj, a kontracepcijskom pilulom u drugoj ruci, kako bi pokazao da su te dvije stvari jednake. Sjećamo se napada pape Benedikta XVI u Kamerunu, gdje je godine 2009. optužio prezervativ da potpomaže širenje AIDS-a! A u članku od 3. januara 2009. godine, u dnevniku Osservatore Romano, službenom glasilu Vatikana, Pedro José Maria Simon Castellvi, predsjednik Međunarodne federacije katoličkih ljekara, ustvrdio je da kontracepcijska pilula već decenijama ima “uništavajuće ekološke efekte” (effeti ecologici devastanti) zbog tona hormona što su ispušteni u okoliš preko urina žena koje ih uzimaju. Pilula bi, prema dotičnom predsjedniku, trebala da bude i nezanemariv uzrok muške neplodnosti!
Uza sve ove, više-manje ekstremne i ujedno žalosne stavove, redovito se, posebno oko velikih kršćanskih praznika i prigodnog obraćanja crkvenih velikodostojnika, može čuti da bi Crkva bila jako zadovoljna ako bi u evropskim ustavima, ustavima zemalja Evropske unije, pored zabrane smrtne kazne, stajala i zabrana abortusa. Jer na taj bi način navodno “prestalo privilegiranje stvarnih zločinaca pred nedužnima”.
S ovom se tezom nipošto ne možemo složiti.
Zašto? Zato jer evropsku ustavnopravnu zabranu smrtne kazne nije moguće tretirati na istoj ravni kao zabranu abortusa. Iz više razloga.
Razgovor o tom pitanju dakako može započeti tek ukoliko polazimo iz dijaloško minimalnog zajedničkog imenitelja. A taj imenitelj je neprikosnovenost života, što ga izražava i peta zapovijest iz biblijskog dekaloga. Zapovijest ne glasi Ne ubij nedužnog! nego naređuje bezuvjetno: Ne ubijaj! To je etička zapovijest. Kao takva vrijedi apsolutno, ali je istovremeno i kontrafaktična. Bez obzira na etičku zabranu ubijanja, ljude još uvijek ubijamo. Ono što možemo učiniti na pozitivno pravnoj ravni, i što je krajem XX stoljeća Evropa odista i učinila i tako postala civilizacija u prednosti, jeste da ne ubijamo u ime države, da se oprostimo od talijanskog principa zub za zub, glavu za glavu, ubojstvo za ubojstvo, i na taj način uzdignemo na etičku ravan. I ubojstvo u ime države, svjesni smo toga danas, kao namjerno ubojstvo jeste umorstvo i zato – zločin.
Vrijedi li to i za abortus? Ne. Jer pri ustavnopravnom dopuštenju abortusa nije riječ o etičkoj dozvoli, nego o pravnoj zabrani zabranjivanja abortusa. Abortus, etički gledano, nije nešto dobro, ali po principu poštovanja manjeg zla ne treba ga zabranjivati, budući da zabrana izaziva još veće, takoreći dvostruko zlo: do abortusa u tom slučaju dolazi i dalje (kao što smrtna kazna ni u apsolutnom ni u relativnom značenju ne sprečava umorstva, tako ni zabrana abortusa ne sprečava abortuse), a istovremeno su ugroženi i životi žena/djevojaka koje se, usprkos svemu, odlučuju na abortus. No, da li iz toga proizlazi da su zločinci, koji su skrivili umorstvo drugog čovjeka, i koje usprkos tome ne čeka justifikacija (pogubljenje), s gledišta abortiranih zametaka u privilegiranom položaju? Bili bi, zacijelo, privilegirani, no samo ako bi kod zametaka-embrija bilo riječi o potpuno nemoćnom i nedužnom čovjeku. Međutim, zametak kao (još) ne rođeni (čovjek) nije isto što i (već) rođeni čovjek. Postoji razlika koju određuje granica rođenja, granica prelaska u puni živući život. Ako previdimo rođenje kao odlučni događaj, kao događaj koji čovjekov život određuje kao život između rođenja i smrti, nikada nećemo znati ni što znači doći na svijet ni što znači biti na svijetu. Time nam neće izmaći samo značenje smisla bivstvovanja, nego i značenje smisla života.
Možda se na toj tački ocrtava razlika između filozofije i teologije. No razlika na toj tački nije tako velika kao što se čini na prvi pogled. I filozofi i teolozi su saglasni, premda iz različitih ishodišta, da se čovjek rađa kao paganin. Ne tako davno upravo zbog toga umrlo a ne-kršteno dijete nije smjelo biti crkveno sahranjeno, položeno u posvećenu zemlju, u zajednicu sa drugim umrlim. Još i danas (spontano ili intencionalno) abortirane zametke Crkva ne tretira na ljudima jednako vrijedan način. Jer ni svećenici embrije kao takve ne sahranjuju. Sahranjuju samo živorođenčad, uključivši abortirane žive plodove, ali ne i mrtve plodove, odnosno mrtvorođenčad. Ne postoje groblja zametaka!
To znači da moramo barem približno razlučivati između doslovnog značenja (život novorođenčeta) i prenesenog značenja (život zvijezda, život biljaka, život zametaka) riječi “život”. Slično je i sa riječju “nedužnost”: jedno je prepoznati i priznati kao nedužnog nekoga ko je bio osumnjičen za svjesni zločin, drugo je spominjati nedužnost djece, a nešto sasma drugo govoriti o prenatalnoj nedužnosti, kad o svjesnim odlukama uopće još ne možemo raspravljati.
Čovjekom u doslovnom i/ili punom značenju riječi moguće je smatrati samo rođenog čovjeka. Preciznije: biće koje je kao ljudski zametak već toliko razvijeno da se može, možda uz ljekarsku pomoć, roditi kao čovjek. Znamo dobro da i zabrana zabranjivanja abortusa dozvoljava abortus samo do određenog razvojnog stepena zametka. Sigurno će se, vremenski gledano, taj stepen pomjerati sve više unatrag, odnosno sve više će se približavati (prirodnom ili umjetnom) začeću.
Bilo kako bilo, izvjesno je tek da o privilegiranju zločinaca u odnosu na nedužne, odnosno o privilegiranju jedne vrste ljudi u odnosu na druge, u vezi s abortusom, nije opravdano govoriti. Osim toga, to je i etički i pravno opasno. Jer ako preskočimo razliku između već rođenog čovjeka i zametka prije rođenja, nalazimo se čak u opasnosti da izbrišemo razliku između zločinskih i nedužnih, između krivih i nekrivih stvarno živih ljudi. S gledišta neprikosnovenosti života, neprikosnoven je svaki život, kako život krivih tako i život nedužnih. Zato na toj ravni nema razlike između filozofa (koji zastupaju tu etičku pravrednotu) i teologa. Jednako kao što smo svi jednaki i sa gledišta posvećenosti mrtvih, i zato svakome od nas pripada sahrana i grob. Svakome od nas rođenih. Ali ako zbog posljedica ustavnopravno dopuštenog abortusa izjavljujemo da su “pojedinačni, medijski razvikani slučajevi ubojica više podvrgnuti moralnom prosuđivanju nego milioni što ih ispuštaju u kanalizaciju iza zidova ginekoloških klinika”, tada pravrednote svjetskih religija, odnosno temeljne vrednote svjetskog etosa, poput neprikosnovenosti života, kanaliziramo u etički mutljag. Niveliziramo i degradiramo ih. Počinjemo opravdavati ubilačko obračunavanje s ubicama (justifikaciju), i tome slično. Istina, danas u Evropi samo u krajnjim okolnostima, ali ipak.
S obzirom na to da Katekizam katoličke Crkve abortus proglašava gnusnim zločinom, ali da i dalje dopušta smrtnu kaznu, i da nekadašnji vatikanski prefekt za čistoću vjere, sadašnji papa, smatra zločinom svako nepoštovanje prve od deset božjih zapovijesti, zapovijesti o vjeri u jednog jedinog boga, postoji očita razlika između klerikalne religije i evropske civilne religije. Klerikalna religija je u ovom slučaju bliža američkoj civilnoj religiji nego evropskoj civilnoj religiji. Nema sumnje da bi Crkva zato bila zadovoljnija ako bi Lisabonski ugovor Evropske unije sadržavao umjesto zabrane smrtne kazne zabranu abortusa i ako bi riječ “Bog” bila u njemu zapisana, ako bi dakle on bio zasnovan na prvoj zapovijesti dekaloga, a ne na prosvijećenim ishodištima evropejstva.
Ovog latentnog konflikta i svagda prisutne potencijalne opasnosti uvođenja državnog terora u ime ove ili one klerikalne religije moramo biti svjesni. Jer hrani evropsku krizu, drži nas takoreći stalno u njoj.
Peščanik.net, 21.01.2011.