Nemački parlamentarci imaju izreku – Srbija nikada ne propušta priliku da propusti priliku. Da je to tačno potvrđuju izjave političara da će Srbija, u slučaju da bude prinuđena da bira između Kosova i EU, izabrati – Kosovo. Takve izjave mogu samo da raduju izolacioniste i nacionaliste, a takvih u ovoj zemlji nije malo. Nije jasno ni kako će se odustajanjem od EU pomoći Srbima na Kosovu. Tako što ih se gura u nove sukobe?

Na posredan način reč je, zapravo, o priznanju da je politika „I EU, i Kosovo“ doživela kolaps. Umesto da se sa tim kolapsom suoči, javnosti se nudi nova iluzija – treba insistirati na ulasku u NATO, a ne u EU. Notorna je glupost verovati da bi ulaskom u NATO Srbija povratila suverenitet nad Kosovom.

Kosovo je prisutno u naslovima i medijima, ali opada njegova mobilizacijska moć. S druge strane, ne raste spremnost političke klase da redefiniše politiku. Umesto dosadašnjeg insistiranja na Kosovu, naglasak bi trebalo staviti na što povoljniji aranžman za Srbe na Kosovu. Umesto isčekivanja da nam EU učini ustupke, treba odlučnije sprovoditi reforme. Umesto na državu, treba se osloniti na inovativne i produktivne pojedince i slojeve. Dosadašnje oslanjanje na državu građanima je u potpunosti izvrnulo džepove.

Srbija može da preživi gubitak Kosova, ali mnogi od ovdašnjih „preduzetnika“ (i njihovih političkih patrona) ne bi mogli preživeti takmičenje sa onima iz EU. Među najvećim dobitnicima srbijanske tranzicije kriju se najveći protivnici eu-integracija. Izborom Kosova se štite njihovi, a ne interesi građana i Srba na Kosovu.

Srbija je nedovršena država, ali sve čini da postane i nepoželjna država. Kosovo dobro dođe i kao tema predizborne retorike. Ali, izbori se ne odvijaju jednom u četiri godine, nego svaki dan. Svaki dan neko bira da ode. Svaki odlazak je poruka da Srbija nije dobro mesto za život. Za razliku od Kosova, odlazak mladih ljudi ne skraćuje Srbiju, pa ga političari ignorišu. Bez obzira na ideološke iskaznice, oni su još uvek opčinjeni granicama. Ne granicama vlasti u kreiranju dobrog poretka, nego granicama teritorije. Eto, zbog čega se slobode i ustanove u Srbiji tako lako razaraju i poništavaju.

Ma koliko sjajan, nacionalni identitet ne može ulepšati bedu svakodnevice. Kada pojedinac postoji kroz kolektiv on je uvek na dispoziciji onima koji su unutar nacije jači, moćniji i beskrupolozniji od njega. Ljude možete naterati da se žrtvuju i umiru za naciju, ali ih ne možete naterati da misle. Nije tragičan odlazak Kosova, nego nesposobnost da se misli. Svaki izbor, to je notorna stvar, ima svoju cenu. Ako će izabrati Kosovo, zašto politička klasa ne predoči građanima i cenu tog izbora? Hoće li taj izbor dovesti do rasta investicija? Uspona privrede? Do blagostanja građana? Koliko će novih radnih mesta biti otvoreno? Hoće li se time doprineti iskorenjivanju korupcije i kriminala? Boljoj i efikasnijoj zaštiti ljudskih prava i sloboda? Većoj sigurnosti? Vladavini prava? Hoće li zaustaviti užasno raslojavanje i socijalni očaj?

Govoriti da Kosovo nema cenu, da nikad nećemo priznati njegovu nezavisnot, treba da stvori utisak ozbiljnosti i odlučnosti. Umesto toga, ono izaziva samo podsmeh. U politici nikad obično kratko traje. A odluke sadašnjih političara ne sprečavaju one buduće da ih preispitaju i s lakoćom odbace. Sa istom onom lakoćom sa kojom je u ovoj zemlji odbačen pojedinac i njegovo pravo na život, slobodu, imovinu i sreću.

 
Peščanik.net, 10.08.2011.