“Propustili ste velike bitke? Još uvijek ih možete proživjeti!” – poziva rijetko kretenski reklamni slogan VP-a, Večernjakovog Magazina za vojnu povijest. “Uživajte u velikim bitkama po najpovoljnijim cijenama!”, poziva marketing te militarističke revije, Starta našeg doba, hrvatske mužjake što su nekad “po najpovoljnijim cijenama uživali” u velikim sisama, a danas u velikim bitkama, masturbirajući na slike stamenih mladića u uniformama NATO-a ili Waffen SS-a.

Za samo 19,99 kuna naš Hrvat, koji je kurčeve historijske sreće propustio i boj na Krbavi, i boj na Mohaču, i boj za Siget, i boj za Sisak, i sve ostale velike bitke, može tako “ponovo proživjeti” i “uživati” i na Krbavi i na Mohaču i u Sigetu, i u svim najvećim vojnim operacijama u povijesti. Nikad zapravo uživanje u velikim bitkama Hrvatu nije bilo jeftinije: još donedavno to ga je koštalo gubitka golemih teritorija, nerijetko i glave na ramenima, a sada i u najvećim historijskim bojevima Hrvat uživa za svega 19,99 kuna, koliko košta novi broj Vojne povijesti. U broj, u broj, za narod svoj!

Nema više poziva, mobilizacija i čekanja pred uredima vojnih odsjeka, nema više konspirativnog traženja veze, lutanja po šumama i šaputanja lozinki: umjesto u šumu, ili u najbliži vojni odsjek, dragovoljci što su “propustili velike bitke”, za “uživanje u njima po najpovoljnijim cijenama” od sada se prijavljuju na najbližoj trafici.

– Ja bih na Peštu, s carskom vojskom – kaže tako hrvatski dragovoljac, pružajući šefici vojnog odsjeka u trafici na uglu vojni poziv od dvadeset kuna, s likom feldmaršal-lajtnanta Josipa Jelačića. – Ako može u topništvo.

– Ne može – kratko će šefica. – Austrijsko topništvo na Pešti bilo je u šesnaestom broju, to vam je rasprodano.

– Prodano?! Pfu, mamu im jebem veleizdajničku!

– Ali možete u Ustašku vojnicu – izvadi onda gospođa novi broj Vojne povijesti, s velikim portretom zapovjednika Crne legije pukovnika Jure Francetića, i najavom glavne teme, “Ustaška vojnica, oružana sila Ustaškog pokreta u NDH 1941-45”.

– Dobro – pomalo razočarano nesuđeni Jelačićev artiljerac lista magazin. – A jel Ustaška vojnica ide na Peštu?

– Jok. Vojnica vam ide… koji je ovo mjesec?

– Lipanj.

– Onda požurite, oni su vam već na Sutjesci. I sretno – nasmiješi se na kraju šefica, ispraćajući našeg dragovoljca na uživanje u velikim bitkama Ustaške vojnice po Bosni i Hercegovini. – Sljedeći!

Tako je od jedne plemenite ideje – da čitatelj koji je “propustio velike bitke”, te propuštene bitke “ponovo proživi” i “uživa u njima po najpovoljnijim cijenama” – ispao lijep komad skandala. Na trafikama osvanuo Jure Francetić, a uredništvo Vojne povijesti mobiliziralo čitatelje za uživanje u pohodu na Drinu. “Bitka koja se ne propušta!”, mogao je glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo više domoljubno, a malo manje, kako ćemo vidjeti, ideološki i historiografski nepristrano.

“Bio sam prilično siguran da će biti burnih reakcija na temu ovoga broja i sliku Jure Francetića”, objasnit će glavni urednik Zvonimir Despot svoju odluku da naslovnicu VP-a ukrasi “povijesnom osobom” komandanta hrvatskog SS-a. “No i na ovaj način, otvaranjem teme o Ustaškoj vojnici, VP svima pokazuje kako se treba odnositi prema proučavanju povijesti: nema više ideologizacije, nema tabua, nema skrivanja, nema navijanja.”

Reč da bi rekel, rekel bi čovjek. I bilo je vrijeme da se o povijesti počne pisati bez romantičnih strasti. Ima o tome – o hladnom, dakle, nepristranom odnosu prema povijesti, “bez ideologizacije i navijanja” – jedan upravo prekrasan detalj na spornoj naslovnici Vojne povijesti.

Zgodna ideja pala je, naime, na pamet uredništvu VP-a, pa naručili od redakcijskog ilustratora portret “povijesne osobe” Jure Francetića, faksimilnu kopiju one njegove znamenite crno-bijele fotografije, pod šljemom s golemim slovom “U”, što već više od dvadeset godina resi mnoge vojničke ormariće, građanske regale i Facebook-profile. S jednom sitnom i naoko nevažnom, ali sitničavom oku upravo ključnom razlikom: dok na originalnoj fotografiji Francetiću oko vrata visi bezazleni foto-aparat u kožnoj futroli, na faksimilnom crtežu odjednom mu se foto-aparat pretvorio u moćni njemački “šmajser”!

Uredniku, ilustratoru, ili obojici, svejedno, nije se, izgoleda, svidjelo što slavna hrvatska “povijesna osoba” izgleda kao neki ustaško što je s foto-aparatom krenuo na Thompsonov koncert. Kao da je vitez Francetić, jebiga, fotoreporter Večernjakove Revije za vrt, a ne zapovjednik Legije za smrt. Nije to očito odgovaralo VP-ovom “odnosu prema povijesti”, bez – kako ono – ideologizacije i navijanja. I može Despot palamuditi koliko hoće o dezideologiziranom magazinu – povijesnoj se osobi šmajser u ruke ne montira bez potrebe da se njegov lik i djelo ne romantiziraju.

Zato je taj detalj nevažan na oko, a važan na vojnički ormarić, građanski regal ili Facebook-profil: jedina namjera Večernjakovih publicista, jedina njihova zamisao i ambicija – da se međusobno ne zajebavamo – bila je da nekako na naslovnica bude poster za neizdrkane male ustaše, i da na tom posteru vitez Francetić bude što muževniji, što herojskiji, što opasniji i što zajebaniji. Ukratko, što uzbudljiviji.

Pa da zajedno s njim “prožive” propuštene bitke Ustaške vojnice i “uživaju u njima po najpovoljnijim cijenama”.

“Propustili ste masakr u Gornjem Malovanu 1942?”, mogao bi glasiti reklamni slogan, samo da su u redakciji orijentirani malo manje historiografski nepristrano, a malo više tržišno. “Još uvijek ga možete preživjeti!”

 
Globus, 20.06.2013.

Peščanik.net,