Multitasking nije baš jača strana sadašnje generacije evropskih lidera. Kriza evrozone, koja utiče na budućnost Evropske unije, za njih je s razlogom glavni prioritet. Ali sva druga važna pitanja, prvenstveno zajednička spoljna i bezbednosna politika, gotovo da su potpuno zapostavljena. I upravo tu, u domenu evropskih spoljnih poslova, što je pitanje koje je od vitalne važnosti za budućnost građana EU, renacionalizacija ponovo pomalja svoju ružnu glavu.

Danas možemo da prepoznamo obrise postameričkog međunarodnog (ne)reda, ne samo njegovu strukturu koja se pomalja, već i opasnosti, pretnje i konflikte koje donosi, a sve to se intenzivira. Za Evropu i ostatak sveta ispostavilo se da je finansijska kriza ubrzala nastupanje dalekosežnih promena.

U istočnoj Aziji, najdinamičnijem i najdominantnijem regionu na svetu kada je reč o budućem globalnom ekonomskom razvoju, dolazi do eskalacije konflikta između ključnih sila – Kine, Japana, Južne Koreje i Tajvana zbog pograničnih pitanja, polaganja prava na teritoriju, prestiža i nedovršenih poslova koji imaju istorijske korene. Dodajte ovome večnu krizu na Korejskom poluostrvu i konflikt oko Tajvana, koji svakog časa može ponovo da bukne.

Regionalne sile u istočnoj Aziji deluju gotovo bez ikakvog multilateralnog okvira, što je stanje stvari koje se može uporediti sa stanjem stvari u Evropi s kraja devetnaestog veka. Samo američko vojno i političko prisustvo obezbeđuje regionalnu stabilnost. Ipak, bar gledano na srednje staze, to prisustvo nagoveštava značajnu opasnost od izbijanja globalne konfrontacije između Kine i SAD. Štaviše, Rusija, koja se širi na istočnu Aziju, ali je zbog ekonomske i političke slabosti tamo igrač u pozadini, definitivno bi težila da izvuče korist od takvog sleda događaja.

Evropa, međutim, neće imati nikakvu ulogu u regionu prosto zato što bi svaki pokušaj da to učini rezultirao prevelikim pritiskom na njen domet i resurse. Ipak, s obzirom na sve veću ekonomsku zavisnost Evrope od istočne Azije, njeni interesi su prilično dotaknuti, što je kontradiktornost koja bi mogla da pričini Evropi znatnu nelagodnost gledano na srednje staze.

Isto važi, samo u različitoj meri, za odnos Evrope sa južnom Azijom; ali konflikt između Indije i Pakistana, zlokobni „postamerički“ Avganistan 2014. i neizvesnost u vezi sa Iranom i Persijskim zalivom ima direktan bezbednosni uticaj na EU. Tu se neprijatnost udružuje sa opasnošću.

Rusija, u kojoj je Vladimir Putin osvojio treći predsednički mandat, napravila je izbor. Pod zastavom „Evroazijske unije“ i oslanjajući se na ponovo nacionalizovane sektore nafte i gasa kao i na štap i na šargarepu, Kremlj želi da veže što više bivših sovjetskih teritorija za „Otadžbinu“. U centru te politike je Ukrajina, okosnica evropskog postsovjetskog poretka.

Ipak, Putin je uhvaćen u kontradiktornosti. Njegova politika Velike Rusije iziskuje ekonomsku snagu i samim tim uspešnu modernizaciju zemlje. Ali, da bi to ostvario, mora da podstakne reforme koje bi rezultirale jakom srednjom klasom, što se, kao što se već može videti u ruskim velikim gradovima, kosi sa klijentelističkom „vođenom demokratijom“ i masovnom korupcijom koja ide uz nju.

Putinova dilema predstavlja pravi izazov za EU i SAD, ali i priliku, ukoliko oni izaberu značajan dugoročni angažman. Jasno je da je ruska spoljna politika ponovo doživela provokativan i konfrontacijski obrt. Rusija i dalje nepokolebljivo podržava sirijskog predsednika Bašara al Asada i ne zazire od sukoba s Turskom ili od uspostavljanja de fakto saveza sa Iranom da bi odbranila Asadov režim.

Zajedno s ratnim oblacima koji su se nadvili nad iranskim nuklearnim programom, propalim mirovnim pregovorima između Izraela i Palestine i radikalnim političkim promenama širom Bliskog istoka, konflikt u Siriji pokazuje da će jugoistok Evrope i dalje biti glavni bezbednosni izazov. Ipak, uprkos ambiciji Rusije da preoblikuje svoje susedstvo, i uprkos sve intenzivnijem angažmanu SAD na Bliskom istoku, teško da je Evropa spremna da deluje.

Odnosu između Turske i EU očito je potrebno „resetovanje“. U suprotnom će se obe strane naći među gubitnicima. Turska se trenutno suočava s granicama svojih mogućnosti, dok EU shvata da bez Turske veoma malo može da učini za region.

A nove opasnosti po jug Evrope, širom Mediterana, javljaju se na prostranstvu severne Afrike i Sahare, uključujući opasnost od Al Kaide na severu Malija.

Ako se ovom evropskom nacrtu globalnog razvoja doda činjenica da će Amerika, kakav god bio ishod tamošnjih predsedničkih izbora, prebaciti svoj strateški fokus na istočnu Aziju (i inače pretežno voditi računa o samoj sebi), gotovo sve zahteva čvrstu spoljnu i bezbednosnu politiku EU. Nažalost, dešava se sve suprotno tome – i ovde je renacionalizacija pre svega u mislima evropskog naroda i onih koji donose odluke.

Pitanje koje se sve češće postavlja u Evropi jeste „šta to znači za Nemačku“, a ne „šta to znači za Evropu“. Isto važi za druge evropske prestonice. Ali pogrešna pitanja dovode do pogrešnih odgovora jer se bezbednosni interesi Evrope mogu odbraniti samo u kontekstu Evrope i Zapada, a ne na nacionalnom nivou.

Iz tog razloga je krajnje vreme da Evropljani odustanu od svog provincijalizma, pokrenu zajedničku spoljnu politiku koja je vredna pomena i konačno počnu da na pravi način investiraju u svoju buduću bezbednost. Evropa mora da odraste i razvije svoje kapacitete da bi odbranila svoje interese jer se sve brže bliži dan kada će drugi biti manje sposobni i voljni da to čine za nas nego što su prethodno bili.

 
Autor je bivši šef nemačke diplomatije i vicekancelar

Danas, 04.11.2012.

Peščanik.net, 06.11.2012.