Mislim da je u onom ratu bilo genocidnih radnji na svim stranama, a da je najviše takvih radnji sprovela ona strana koja je bila najjača, a to je bila jugoslavenska, odnosno srpska strana. U tom pogledu, smatram da je trebalo ići na tužbu. Druga je stvar što se u Hrvatskoj to doživljava kao neka vrsta poravnanja za ratne nedaće, i upravo su jučer hrvatski funkcionari o tomu govorili u klasičnim formulacijama da rat nije bio u Novom Sadu i Beogradu već u Vukovaru i Dubrovniku, dakle na našem teritoriju, čime se unapred pokušava opravdati i mnogo toga što je hrvatska strana u tom ratu učinila. Uvjeren sam da će i ova tužba biti odbijena naprosto zbog jedne, usuđujem se reći, činjenične situacije koja se realno, ne cinički, može opisati tako da nakon 15 tisuća u Srebrenici ili stotina tisuća u Ruandi, brojke sa kojima Hrvatska može operirati, kao brojke ljudi koje su žrtve genocida su naprosto premale.
To zvuči veoma cinično, ali nastala je takva situacija u kojoj se brojke smatraju veoma važnim faktorom kod ovakvog odlučivanja, iako genocid ne znači ni više ni manje nego ubijanje ljudi zbog pripadnosti nekoj skupini što se može dokazati na niz mjesta i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Kako je situacija zbog igre velikih brojki postala takva da one brojke o kojima se u Hrvatskoj radi nisu dovoljno, neka mi bude oprošteno na ovom izrazu, atraktivne da bi izazvale motivaciju, primerice sudaca, a pogotovu ne motivaciju javnosti, čini mi se da Hrvatska tužba neće biti zadovoljena.
Mogu se konstruirati sasvim dobri razlozi za kontratužbu Srbije, jer je genocidnih radnji bilo na svim stranama. Reakcija Srbije je reakcija najnespretnijeg ministra vanjskih poslova u povjesti Srbije, čovjeka koji očito više funkcionira kao ministar unutrašnjih poslova i rešava političke zadatke za svoju stranku umjesto da se bavi diplomatijom, i koji će, bojim se, Srbiju posvađati ne toliko sa Hrvatskom koliko sa EU. Gospodin Jeremić se, naprosto, ponaša nediplomatski, što ne znači da je nužno u krivu. Međutim, građani Srbije bi trebalo da promisle o tome u koje oni to države mogu danas putovati bez viza. Jedna od njih je i Hrvatska, država u kojoj su vojnici Srbije sudjelovali u ratu i ubijali. Prema tomu, govoriti da sa Hrvatske strane nije učinjeno ništa na pomirenju je, činjenični, netačno i nefer.
Ostatak razgovora sa Žarkom Puhovskim u emisiji Peščanik, 21. novembra 2008.
Peščanik.net, 19.11.2008.