„Želatinozna riba mrzovoljna izgleda, psychrolutes marcidus, izabrana je za najružniju životinju na svijetu u izboru Društva za očuvanje ružnih životinja. Društvo je pokrenulo kampanju kako bi privuklo pažnju na ‘estetički upitne’ ugrožene životinjske vrste. Psychrolutes marcidus pobijedila je u konkurenciji velikonosatih majmuna, ‘izgužvanih’ žaba, stidnih ušiju i drugih“. Agencijska vijest, ukrašena slikom „najružnijega bića na svijetu“, objavljena prije nekoliko tjedana, bila je dan-dva marginalno interesantna svjetskim medijima i, logikom koja pogađa stare vijesti, ubrzo spremljena u arhive. Ostalo je, kao možda dalekosežnija implikacija, pitanje o samoj naravi vrhunaravne ružnoće; prema svemu sudeći, tajna se ne krije u specifično ružnim crtama koje karakteriziraju ovu ribu, nego, zapravo, u njihovu nedostatku. U konstitutivnoj mlitavosti (kako to i naglašava njezin latinski naziv), dakle: bezobličnosti ove dubokomorske kreature.

Forma i sadržaj

Nastojeći skrenuti pozornost „opće javnosti“ na egzistenciju ružne (tj. politički korektno: „estetički zakinute“) dječice majčice prirode i „ozbiljni“ znanstvenici/e kao da još uvijek trebaju Hegela. § 133 (dodatak) „Enciklopedije filozofijskih znanosti“ davno je još utvrdio bitno: „bezoblični sadržaj ne postoji jednako tako kao ni bezoblična tvar“, jer sadržaj bez forme ne može egzistirati (obrat pak većina drži samorazumljivim, pa valjda – u tradicionalnim kategorijama – i ne treba dokazivati da besadržajni oblik nema smisla). Hegel primjere navodi, doduše, iz svijeta umjetnosti i „posebnih znanosti“, no već dulje od stoljeća ova su područja naseljena djelovanjima posve ograničeno podatnima hegelovskoj dijalektici. Pravne i, posebice, političke zgode u svojoj su temeljnoj strukturi ostale mnogo bližima dijalektičkoj logici, pa, sukladno tomu, i sustavski manje otporne na kritiku s takva polazišta.

U teorijskim se raščlambama, primjerice, kao i u praktičkim sudskim postupcima  svakodnevno jasno razlikuje materijalna i procesna (odnosno sadržajna i formalna) strana niza pravnih instituta.Demokraciju se, pak, katkada tumači (tek naoko paradoksalnom) odredbom: forma je bit. Podudarnost odnosno: međuuvjetovanost oblika i sadržaja karakterizira stabilne, dobro ustrojene zajednice, one su druge naprosto (samo)osuđene na želatinoznu bezobličnost u kojoj se i sadržaj gubi. Ali, za razliku od stvorenja iz uvoda, pritom ne postaju tek ružne, nego, prije svega, otužno disfunkcionalne. Konsekventno tomu, njihove su institucije razlivene, bez jasnih međusobnih razgraničenja, a politički procesi zbog toga su naprosto neuredni, tj. neuređeni (jer se i pravni okvir doživljava kao obala koju visoka plima ili poplava mogu, s vremena na vrijeme barem, preplaviti, tj. dokinuti).

To pak da i Hrvatska u mnogome pripada ovakvim, bezobličnim zajednicama jedna je od rijetkih točaka (dakako neosviještene) suglasnosti među trajno sukobljenim stranama u domaćoj politici, što naročito dospijeva do izražaja u sadašnjem operetno-referendumskome ratu. Jer, obje strane baš od te bezobličnosti i žive – barem na način na koji su danas javno nazočne.

Strah od jasnog iskaza

Desnica (već gotovo četvrt stoljeća, uostalom) živi od genijalne, ne samo promičbene lozinke: „zna se“. Ništa se, zapravo, ne zna kada se tako što kaže, ali „naši“ (ili, možda: „domaći“) potom uvijek nekako znaju gdje im je mjesto. To pak, nadalje, znači da je najveći dio političkoga, a posebice ideologijskog javnog djelovanja u biti redundantan, da, dakle, politički govor ima smisao određen mnogo prije kontekstom, no samim izrečenim (ili napisanim) tekstom. Bitni su politički procesi tako zapravo klandestine naravi, a u javnosti se postupa nerijetko neovisno o faktičkim političkim ciljevima, naime na površini vladaju posebna pravila – fenomenalnost, rekao bi već spomenuti Hegel (premda je kod njega sustavno jasna veza biti i pojavnosti, za razliku od složaja o kojemu je ovdje riječ). Zbog svega je toga desnica u neprestanome škripcu koji proizlazi iz (u mnogome autoinduciranoga) straha od jasnoga (komunikacijski: iskrenog) iskaza vlastitih temeljnih stajališta (dakako, decenije ranijih zabrana da se takva stajališta uopće i spominju ostavila su svoj trag čak i na mlađim naraštajima).

Borba ustaša i partizana

Okrenutost prošlostikao odlikovanome uporištu logičan je posljedak ovakva, takorekuć dvokatnog postava – nipošto karakteristična samo za lokalnu desnicu, ali u kontekstu poplavljenoga političkog prostora u Hrvatskoj ova okrenutost dobiva funkciju temelja koji ne podliježe kritici (gotovo poput onoga što se kod Descartesa zove fundamentum inconcussum). U domaćim okvirima na toj se poziciji već desetljećima nalazi predpolitički konstituens (gotovo) svake politike – borba ustaša i partizana. Baš se zato – dijelom i s nadom – svagda iznova postavlja pitanje jesu li recentne razmirice o naravi braka ovu opreku doista potisnule (što je, s obzirom na raspored političkih snaga ipak malo vjerojatno), ili se, opet, radi o njihovu transponiranju na razinu trenutno aktualnoga igrokaza.

Ljevica se u Hrvatskoj – zapravo tradicionalno – nalazi u reaktivnoj, defanzivnoj poziciji. Ne pomaže joj ni to što je desna opcija – kako je to u ovome slijedu tekstova već navedeno – globalno u načelno težoj situaciji, jer stalno traži intervenciju državne sile radi očuvanja moralnih postava. Tomu je tako zato što:

  • je ljevica pola stoljeća bila vezana uz (nimalo prihvatljivu) državnu intervenciju u društvo i privatnost;
  • je ljevica (ma koliko formalno, ali u ideologijskome srazu višestruko iskoristivo) i sada na vlasti;
  • je ljevica u hrvatsku situaciju pompozno uvela koncepte od kojih trenutno živi desnica – i referendumsko nadopunjavanje (pa i nadomještanje) parlamentarne demokracije, kao i promicanje važnosti samopostavljenih civilno-društvenih udruga (bila je to, doduše, druga ljevica, ne ona na vlasti, ali, ponovno, u ideologiziranome sporenju to gubi na važnosti);
  • je ljevica prihvatila igru zabašurivanja pravih motivacijskih struktura u javnome djelovanju, pa se nerijetko zaklanjala za liberalnim, demokratskim ili nacionalnim paravanima i time zapravo gubila svjetonazorsku specifičnost (a malo dobivala na drugoj strani).

Pozitivni efekti

Ipak, sadašnja je podjela – za razliku od obostranoga vajkanja zbog „produbljivanja sukoba u društvu“ –  izazvala i pozitivne efekte:

  • postupno osvještavanje neizbježnosti podjela u životu društva;
  • makar i površinsko osuvremenjivanje tih podjela (koja, iako tek djelomice, pomalo liče na one u znatno razvijenijim sredinama);
  • nastojanje desnice da se legitimira u civilnome društvu (što ju tjera na promjenu nekih tipova djelovanja);
  • javno profiliranje novih aktera koje je, nedvojbeno, podržavala rimo-katolička logistika, ali su oni, kako se čini, u nekim aspektima i nadrasli svoje mentore (no pitanje je hoće li pokazati političku umješnost da to iskoriste i nakon referenduma);
  • jasnije okretanje ljevice dijelu društva (LGBT populacija) kojim se do sada uglavnom stidljivo bavila;
  • „liberaliziranje“ dijela „radikalno lijevo“ orijentiranih aktivist(ic)a koji su ipak shvatili da se i raspravama o ustavnim sadržajima mogu rješavati neki od društvenih problema.

No, na zbivanja koja su (potencijalno i pozitivno) uskovitlala javnost reagiralo se:

  • nacionalističkim histeriziranjem koje ne preza ni od teško pojmljivih prostakluka (od B. Alića na dalje), ali niti od zastrašivanja „mogućom pojavom tenkova na ulicama“;
  • stranačkim ideologiziranjem, svaka je od (iole značajnih) političkih stranaka pokušala trenutni rasjed interpretirati kategorijalnim aparatom iz svojih zaliha;
  • crkvenim emocionaliziranjem (koje nastoji uvjeriti javnost da zastupa samo pravnu potporu prirodnoj ljubavi – kao postoji išta manje prirodno, a više društveno, od braka);
  • manjinskim autoviktimiziranjem, koje se ne libi pripovijedati ni o tomu da je moguće uskoro očekivati i „logore za ljude s alternativnim životnim stilom“.

Halabuka je, koja dodatno otežava realistično razumijevanje stanja, dobrim dijelom širena vlastitom inercijom („prejaka riječ“ – ako i ne ubija one koji nisu pjesnici – svakako izaziva sličnu na drugoj strani, itd.). Pritom, ovo zbivanje djelotvorno pomaže dvjema ključnim hrvatskim političkim strankama. Vladajuća je ponovno zadobila mnoge koji su se od nje udaljili svjesni njezine nesposobnosti da vlada (uopće, a posebice kao vlada ljevice), ali se – pod pritiskom „nadiruće desnice“ – vraćaju „kući“. Oporbena – notorno nesposobna čak i za parlamentarno, a kamoli za izvršno djelovanje – dobiva podršku o kojoj je još donedavno mogla samo sanjati. No, čini se da ni jedni niti drugi neće biti u stanju faktički realizirati nove potencijale.

Referendumi

Umjesto toga, čini se,  destruiraju preostale elemente svojega ugleda. Oporba (i desnica općenito) ne zna drugo do skrivati se iza novih aktera, pa su – u poplavi mogućih referenduma – čak pokušali prošvercati i doista bizaran referendum za „pokretanje izvanrednih izbora“. Bio bi to, naime, posve neobičan pokušaj (evidentno protuustavnoga) povezivanja neposredne i parlamentarne demokracije (čak i da se ne postavi pitanje o značenju sintagme „pokretanje izbora“). No, uspjeh referenduma o definiciji braka doživljen je očito (i očito pogrešno) kao znak da je lako uspjeti s ovakvim inicijativama. Oponašatelji, međutim, nemaju onu vrstu (neposredne) podrške kakvu je Crkva – za promjenu u skladu sa svojim poslanjem – mogla dati aktivisti(ca)ma pokreta „Za obitelj“, pa ni njihovu strategijsku promišljenost.

Dok je pokušaj referendumskoga raspisivanja prijevremenih izbora očito propao, ni drugome se pokušaju ne piše mnogo bolje. Riječ je, prije svega, o težnji za ukidanjem stečenih prava – što nije bio slučaj s referendumom o braku. A za to bi, u svakome pravnom poretku, trebalo podastrijeti uvjerljive argumente. Njih, naravno, nema, ali inicijatori nisu bili sretne ruke ni s formuliranjem svojega cilja. Jer, prihvati li se njihova nakana da se etničkim manjinama neka od temeljnih prava jamče samo u sredinama u kojima su u većini, dogodilo bi se barem sljedeće:

  • novi sukobi s EU, jer bi to predstavljalo povredu obveza koje je Hrvatska preuzela prigodom pristupanja (pa se je i HDZ, vjerojatno prvenstveno zbog Evropskih pučana, već počeo pomalo distancirati od nauma);
  • oduzimanje prava svim manjinama osim srpskoj (doduše u manjem broju lokalnih sredina);
  • ostavljanje Hrvat(ic)a u tim sredinama bez zaštite spram lokalne većine (jer se lokalna zaštita – doista nedomišljeno – jamči samo onima koji su u većini!?).

Riječju, referendumski posao i nije tako jednostavan kako se čini, pa je lako moguće da „nadiranje desnice“ ne dospije dalje od (gotovo sigurnoga) uspjeha na referendumu 1. prosinca. Od toga će se – simbolički, dakako – moći još neko vrijeme živjeti upravo zbog hrvatske političke bezobličnosti koja će, skupa s načelnim problemima koji slijede u svakoj interpretaciji binarnih referendumskih formula, dovesti do radosnoga manipuliranja referendumskim rezultatima u narednim mjesecima. Materijal za manipuliranje nalazi se u činjenici da će se na referendumu sa „za“ izjasniti:

  • i oni koji smatraju da je to njihova vjersko-nacionalno-politička, dakle svjetonazorska zadaća;
  • i oni koji vjeruju da je njihovome shvaćanju braka mjesto u Ustavu;
  • i oni koji smatraju da je vrijeme da se „zemlja očisti od pervertita“;
  • i oni koji drže da je, zapravo, riječ o referendumu protiv (jugo-komunističke) vlasti.

Prazna puška

Nejasno političko stanje omogućit će i vladajućima (i ljevici općenito) da svoj poraz relativiraju, no njihova je pozicija mnogo teža zato što – „usput“ – moraju i funkcionirati kao vlada (a ne ide im). Zbog toga je vjerojatno nervoza vladajućih toliko naglašena da čak i pojedinačne izjave o njihovoj objektivnoj suradnji s desnicom na raspisivanju referenduma (jer su spriječili intervenciju Ustavnoga suda) smatraju podobnima za službeno demantiranje (Njegoš bi rekao: „prazne se puške obojica plaše“).

Može se, s obzirom na napetosti koje su sastavina političkoga života, nekako još i razumjeti nervozu u političkoj klasi. No, nejasno je zašto je ona dobrano zahvatila i dvomilenijsku instituciju, čiji je „vodeći teolog“ skupinu aktivista zbog pokušaja da se obrate Papi optužio za perfidia diaboli – ni više niti manje. Dobri se teolog potom – sjetivši se na tren valjda koje je stoljeće – ispravio rekavši da to „nije demonizacija“, no i manje naobraženi čitatelji Knjige znaju da je baš Sotona „knez zlih duhova“ (Mk 3,22), pa optužba za Sotonine „lukavštine, zamke, prijevare i spletke“ (2 Kor 2, 11, itd.) ne može značiti ništa drugo do li demonizaciju. A zna se da će, s konačnom pobjedom Crkve, „Sotona biti bačen u ognjeno i sumporno jezero“ (Otk 20, 9). Možda to i jest način rješavanja problema što ih aktivistički gnjavatori izazivaju, ali ne odgovara baš nekomu tko se predstavlja kao demokrat. Doduše, ovome se – u mnogome specifičnom – demokratu čini da „od podjela nitko nikada nije profitirao i ne može profitirati, a najmanje u demokratski uređenome društvu“. A demokracija (u zajednici, doduše, ne u društvu) upravo od podjela i živi, no ne i za nekoga tko bi htio – doista izvan vremena i prostora – da se „demokracija, radi dobrobiti, oslobodi od ideologija“ (to je, izvan svake sumnje, nešto što bi se sviđalo drugu Kardelju, ali ne i bilo kome komu je zaista do demokracije).

Svi su, dakle, zbog turobne političke bezobličnosti hrvatske zbilje dovedeni u situaciju da pokažu najgore strane (uz, možda optimističku, pretpostavku da imaju i druge). Postiglo se je samo to da je nacija suočena s burom u čaši vode (jer svi su realni problemi daleko izvan fokusa referendumski iritirane javnosti). No tu čašu – nolens volens – gotovo svi izgleda moraju ispiti; pomalo mađioničarski, neki bi se u njoj mogli i utopiti.

Banka, 29.11.2013.

Peščanik.net, 29.11.2013.


PODRŽITE PEŠČANIK

Author: Žarko Puhovski