Konji u revoluciji crkavaju, zar ne?

Lager ne sme nista znati

„Od rada konji lipsavaju. To treba shvatiti“, kaže Ivan Denisovič Šuhov, i gotovo uspeva da nas uveri da ova sentenca označava njegov odnos prema prisilnom radu. „Rad je kao batina, ima dva kraja: radiš li za ljude – daj kvalitet, radiš li za budale – daj izgled“ – još jedna zdravorazumska tautologija koja hoće da poruči kako Šuhov zna za koga radi i prema tome i normira svoj učinak. Međutim, kada ga izvedu na rad u nezavršenu termoelektranu, neočekivani radni elan obuzima ovog zidara i dovodi u pitanje navedene stavove.

Tekst daje jasno objašnjenje zašto logoraš mora da radi – ako neko zabušava, cela brigada snosi posledice. Ali, jedna tačka, zapravo potencijalni vrhunac priče, ostaje nepokrivena. Kad se sirena oglasila i pozvala logoraše da vrate alat, Ivan Denisovič nastavlja da zida. Izlažući i sebe i svoje sapatnike riziku, radni čovek nastavlja da grozničavo nabacuje malter i ređa blokove. Ostaje nejasno da li Šuhov ne prekida posao da bi dostigao normu koju je sam sebi odredio, ili da bi potrošio sav pripremljeni malter, koji će inače propasti. Oba ponuđena rešenja podjednako su, uslovno govoreći, neprimerena. Zahvaljujući gužvi pred kapijom, radenik uspeva da završi započeto i pridruži se svojoj grupi pre nego što ih patrola prebroji. Ova tačka priče formalno se ničim ne izdvaja od ostatka. „Jedan dan Ivana Denisoviča“ – u kadrovima slepljenim jedan na drugi, ili možda u jednom kadru bez ikakve montaže, dat je jedan dan, u kome se ovaj incident ničim ne ističe u odnosu na druge, možda još intenzivnije, mučnije ili opasnije. Šuhov je čak presrećan kako se cela stvar svršila.

U tekstu se potvrđuje logoraška mudrost da u radu vreme brže prolazi, ali uprkos tome, rok se ne skraćuje. Kadar u kom vidimolager prezasićen je bitnim objektima sadašnjice: čizme, kaput, kašika, hleb, cigareta. Svi objekti koje kroz ili oko Ivana Denisoviča gledamo, uključujući i ljude, misli, planove, imaju svoju specifičnu instrumentalnu vrednost koja u potpunosti iscrpljuje njihovo značenje – ti objekti tvore univerzum lagera, prostorno-vremenski kontinuum. Pored toga, nema gotovo nikakvih referenci na svet sa druge strane žice. Tek poneka reminiscencija, kada i kako je neko dospeo u logor, dakle reference na prethodno vreme. Nema ničega što bi se odnosilo na vreme posle logora.

Najviše što nam tekst pruža je razgovor u kom se komentariše kako je Šuhovu ostalo još malo da odrobija. On odgovara uzdržano, samo neutralno konstatuje da je prošlo osam godina – „nepristojno je da stari logoraš o tome govori“. Pretpostavljamo da je sloboda željeno stanje, iako se o njoj ne govori,  čak i ne razmišlja. Sloboda se pojavljuje kao lakanovski objekt malo a, kao nešto do čega se ne može stići svesnom težnjom. Stanje slobode ovde funkcioniše slično stanju zaljubljenosti, kaoslučajni proizvod. Za tu navodnu slučajnost postoji veoma dobar razlog: „Drugo ne smije ništa znati“.

Ovo je po Žižeku „definicija netotalitarnog društvenog polja“, ali pogledaćemo kako ona funkcioniše u Solženjicinovom kontekstu. Lakanovsko veliko Drugo, kao socio-simbolički poredak, kao skup pravila društvene igre, među žicama lagera počiva na jednoj temeljnoj uslovnosti.

Subjekt koji spram svog položaja u simboličko-društvenom poretku zadržava distancu tako što veruje da je svet kulisa koja sakriva Realno, otvara nepremostivi psihotički hijatus. Da li je ovako sagledan Ivan Denisovič psihotik? On je osuđen za špijunažu, tako što je zajedno sa islednikom osmislio odgovarajući scenario, po kom ga Nemci puštaju iz zarobljeništva i šalju nazad da špijunira Sovjete. Na osnovu priznanja je po važećem zakonu osuđen na deset godina. Posle osam godina, zatvorenik broj ŠČ-854 savršeno funkcioniše u datoj društvenoj strukturi, ali je teško poverovati da on nije psihotik, tj. da je prihvatio svoj status zaverenika i izdajnika.

Psihoza kao poredak

Ako pogledamo sa druge strane žice, vidimo naizgled čvrsto kodifikovanu simboličku strukturu, u kojoj se ljudi međusobno oslovljavaju sagrađanine, zauzimaju ili samo prihvataju pozicije komesara, studenta, radnika. Na oblaku, u zadobijenoj apstraktnoj nirvani sedi lakanovsko Ime oca, mermerni tata Staljin. I čini se da je mreža potpuna i korektna. Međutim, mreža je bez ostatka produkt revolucionarne promene koja nije planula, odigrala se i zatim utihnula ostavljajući strukturu da se konsoliduje u novim uslovima i pod novim pravilima, već revolucije koja traje u beskraj. Drugim rečima, socio-simbolička struktura je u konstantnom vanrednom stanju, a sovjetski lager je upravo paradigmatski prostor vanrednog stanja (B. Jakovljević: „Neliterarno čitanje Grobnice za Borisa Davidoviča“). Vanredno stanje je državi uvek milo, jer podrazumeva suspenziju zakona, odnosno prenošenje snage zakona na pojedinačno moralno načelo, recimo zatvorskog čuvara. I svima je savršeno jasno da je posredi suspenzija zakona i da se pravila igre mogu nepredviđeno menjati – i Šuhovu, i nadzornicima, i upravniku. I svakome je jasno da je onom drugom jasno i da čuvar u trenutku može postati zatvorenik, visoki oficir ražalovan i streljan, privilegovani cinkaroš zaklan, te se može zaključiti da je celokupan socio-simbolički poredak – psihotičan, jer svi njegovi činioci zadržavaju distancu spram vlastitog postojanja u okviru poretka.

Ipak, poredak surovo uzvraća kada se upravo njegove problematične osnove dovedu u pitanje. Ponositi ex-kapetan Bujnovski burno reaguje kada logorašima bude naređeno da se na mrazu skinu i vrate potkošulje. On prvo upozorava da se tim postupkom krši zakon, ali na ovakvu primedbu nema reakcija, baš zato što je već suviše dugo svima jasno da se pravila i odnosi u trenutku stvaraju i sprovode. U sledećem stepenu, pobesneli kapetan viče: „Vi niste sovjetski ljudi! Vi niste komunisti!“ To se već ne može tolerisati. Reaguje upravnik lično i određuje zatvaranje u kamenu samicu. Ovde je naročito značajno da Bujnovski prihvata socio-simboličku strukturu, dakle on jeste sovjetski čovek i komunista, on čak prihvata svoju logorašku ulogu, ali utoliko gore.

To su razlozi zbog kojih drugo ne sme ništa znati, a naročito ne sme znati da Ivan Denisovič sanja o slobodi, o životu nakon lagera. Jednostavno, veliko Drugo nije predvideločoveka nakon lagera. Lager će trajati zauvek, kao i revolucija. Pošto ne može da zamišlja čoveka nakon lagera, Šuhov radi.

Pornografija svetog čoveka

S druge strane, privilegovani robijaš Cezar radi u kancelariji. Kada uđe da mu donese ručak, Šuhov prisustvuje razgovoru o umetnosti Sergeja Ejzenštajna. Stariji Cezarov sagovornik insistira da se u Ivanu Groznom opravdava tiranija. Na osnovu Cezarove odbrane da drugačiju koncepciju ne bi propustili, sagovornik zaključuje da je umetnik onda ulizica, a ne genije. Posle lakonske izjave da umetnost nije šta nego kako, starac gubi strpljenje: „A, ne, u đavolju mater vaše ‘kako’, ako ono u meni plemenita osećanja ne pobudi!“ Žižek podseća na indikativan primer iz filma Staro i novo, koji opisuje Ejzenštajnovo šta i kako. Primer ilustruje postupak „direktne subjektivizacije“, sa konkretnim ciljem da se pokaže kako se „krave i bikovi pare još revnosnije sada kada su i oni uključeni u kolhoze“: „U brzom tracking shotu, kamera prilazi kravi otpozadi, i u sljedećem kadru postaje jasno da vizura kamere pripada biku koji zaskače kravu.“ Žižek zaključuje: „Efekt ove scene je toliko opsceno vulgaran da ona postaje i fizički mučna. Ono što ovdje imamo je neka vrsta staljinističke pornografije.“

U sceni razgovora o Ejzenštajnu, Cezar je leđima okrenut Šuhovu, ni jednom se ne okreće prema njemu, ne pokazuje da je svestan njegovog prisustva. Ivan Denisovič (i mi kroz njega) praktično gleda filmsku epizodu o Ejzenštajnovom filmu, epizodu o kojoj ne zna ništa, koja ga se ne tiče i koju zapravo gleda samo zato što se nada da će mu Cezar dati cigaretu. Pošto se to ne događa, on se tiho povlači nazad u svoju prihvaćenu rolu i u svoj film, u kom će kompulzivno zidati termoelektranu i tako prezentovati da sistem funkcioniše i da je napredak nezaustavljiv, svaljujući na nas breme fizičke mučnine. Da li ovde imamo posla sa solženjicinovskom obradomstaljinističke pornografije?

O angažovanosti Ejzenštajnovog rada može se raspravljati. Da li i rad Ivana Denisoviča možemo da posmatramo kroz prizmu angažovanosti? Vratimo se na lager kao egzemplarni prostor vanrednog stanja gde, u agambenovskoj terminologiji, srećemo Svetog čoveka (Homo Sacer), onog koji nije bios, već samo zoe, čoveka koji ne može biti politički subjekt, nego tek predmet biopolitike. Vanredno stanje kao zona nerazgovetnog razlikovanja zakona i nezakonitosti je kao takvo i prostor jednog netipičnog uklapanja pojedinca u strukturu – prostor militarizacije. Militarizam kao forma biopolitike je ovde jedini okvir u kom je moguće postojanje logoraša ŠČ-854. Odnosno, ŠČ-854 kao nusproizvod egzistira u stvarnosti paralelnoj sa velikim Drugim, jer u oficijelnom socio-simboličkom poretku za njega nije predviđeno nijedno mesto – na isti način na koji izbeglica nije definisani politički subjekt sa definisanim pravima, jer nije građanin, već egzistira tek kao čovek po sebi, Homo Sacer („Ne treba zaboraviti da su prvi logori u Evropi nastali kao centri za kontrolu izbeglica i da ima realne logike u njihovom daljem razvoju u logore za nadzor, koncentracione logore i logore za istrebljenje“, Đ. Agamben).

Poziciju Svetog čoveka Ivana Denisoviča jasno ćemo sagledati u Batajevoj dihotomiji nekoristoljubivi rad (umetnost, religija) – utilitarizam (rat). Centralni pojam utilitarističkog stava je oruđe, koje upravo ovaploćuje militarističku instrumentalizaciju, jer pored sagledavanja sveta kao skupa stvari koje se iskoriste i bace, podrazumeva da je i sam korisnik oruđa instrumentalizovan. Epizodu razgovora o filmu pratimokroz Ivana Denisoviča, ali u većem delu teksta Šuhova gledamo ravnopravno sa ostalim objektima. On je prisutan na isti način kao i njegove čizme, kašika, njegova dragocena mistrija koju tako dirljivo čuva. Dakle, pitati se o angažovanosti rada Ivana Denisoviča isto je što i pitati se o karakteru rada njegove mistrije.

Srpski akademik Solženjicin daje nam Šuhova koji je izjednačen sa predmetom i povremeno, kroz misli i komentare, kao da baca žalostivi pogled ka nama (na primer: „Sve ga u krstima i leđima do ramena probada, sav je loman – kako li će da radi?“), na isti način na koji glumac u porno filmu gleda pravo u objektiv. Žižek bi rekao: „podudarnost između narativa i neposrednog prikaza seksualnog čina strukturno je nemoguća: ako izaberemo jedno, nužno gubimo ono drugo.“ Tekst kao da se trudi da preskoči posredovanje narativa i da na čitaoca svali mučninu i depresiju kojima je izložen gledalac porno filma (ne treba smetnuti s uma da je u ovakvoj konstelaciji objekt sam gledalac, a ne glumci, koji su ovde jedini subjekti).

Šta traži pogled pravednika

Upravo taj žalostivi pogled ofira autorove karte. Pedantno konstruisani mali čovek iz naroda (ruskog), pati – za Rusiju. Pati i radi. Kao da se u dobrom Ivanu Denisoviču nazire zrno dobrog Milutina Danka Popovića. Jači intenzitet ovakvog ruskog rada nalazimo u priči „Matrjonino domaćinstvo“.

Osim satirućim radom, Šuhov i Matrjona blisko su povezani i tihom, brižljivo nanesenom idejnom pozadinom patnje. Ta fina akvarelistička religioznost ovih tekstova ne odaje se direktno kroz propovedanje svojih aktera, jer ona upravo počiva na svetosti tih aktera, te bi bilo suvišno da oni sami, budući svojim delima i patnjom sveti, deklamuju bilo kakav religiozni materijal. Iz nemušte patnje mogao bi se rekonstruisati ovakav mehanizam Šuhovljeve religioznosti: ŠČ-854, tek organski deo biomehaničke sprave čovek-mistrija, pravoslavlje doživljava isključivo kao instrument političkog definisanja Rusa, kao centralni totem u ruralno-narodskom sveruskom saboru, koji je jedini normalan, prirodan, poželjan oblik ljudske zajednice. A pre svega oblik na osnovu kog autor formira okean tihe patnje u kom likovi ne mogu da nađu uporišnu tačku za bilo kakav otpor. Čujemo samo ono stidljivo „Od rada konji lipsavaju“, jer se nema odakle povikati: „Niko više ne bi trebalo da radi. Nikada.“ Karakteri tako zadobijaju oreol svetosti – doslovno pravednici ili ne, razmere njihove bespogovorne patnje su tolike da ničim nisu mogle biti zaslužene i da čine nevidljivim svaki eventualni greh koji bi ukaljao imidž pravednika. Na pravednicima Ivanu Denisoviču i Matrjoni „počiva cela naša zemlja“. Ako je njihov rad izgledao besomučan i nepotreban, on za autora ima svoj smisao – utilitaristički, i svoju vrednost – instrumentalnu. Prosti i jurodivi, autentično hristoliki ruski narod na plećima nosi globus, a globus, to je Rusija – doduše u konstantnom vanrednom stanju („zona povećane besvesti“, rekao bi B. Jakovljević).

Sveti pilot Putin

Na to već ruski-specifično vanredno stanje otvoreno nas je podsetio i gospodin Berezovski, u BBC serijalu o ruskim tajkunima. U kadru nabijenom obećanjem više nego pretnjom, Berezovski pogleda pravo u objektiv i uz osmeh kaže: „Revolucija ima svoj početak, ali revolucija nema kraj.“ Kakva ledena i mučna pornografska scena! Gospodin Berezovski i njegove kolege koji su ili pobegli iz majčice Rusije ili ih je majčinska ruka ekspresno strpala u novu zonu nerazlikovanja zakona i nezakonitosti, svakako su pre peljevinovski karakteri nego solženjicinovski, ali tu su dve konstante koje premošćuju razliku: stabilno vanredno stanje i Ime oca, ovog puta u liku (građanina, druga ili gospodina?) predsednika Putina.

U poređenju sa prethodnikom, Putin je zaista Ime oca par exellence. Dok je prethodnik Jeljcin, naravno, Analni otac par exellence – dobri pijani meda vodi kolo zastrašujuće imućnih veseljaka koje je vrteška vanrednog stanja izbacila u orbitu, uz samMir. A onda je došao prepoznatljivi lik veći od Mira, strašniji od svih Sith lordova zajedno, Suveren-obaveštajac, onaj koji hapsi samo kada je odjek ubistva isuviše bučan i nefunkcionalan. U solženjicinovskom lageru imali smo ljudske resurse, kao materijal ili alat, i slaninu i duvan kao čvrstu valutu koja pokreće stvar, zatim službu, koja kontroliše valutu i humani resurs, i na kraju cilj službe i njenog rada – veliki SSSR, državu-simbol. U Putinovoj državi-simbolu (simbol države je tipična heraldička legura od krsta, petokrake i malčice zalomljenog krsta) imamo famozne petrodolare, najčvršću valutu koja pokreće stvar, i još famozniji gas kojim se ucenjuju problematični partneri, zatim opet službu, začuđujuće celovitu, i cilj rada službe – ponositu Rusiju, nit’ carevinu, nit’ SSSR, ali sa još uvek aktuelnim preprekama da čovek ispred imena nosi odrednicu građanin. A i zašto bi je nosio, kad ona zrači taj neprijatni imunitet, auru koja državi može zasmetati da po potrebi vrši svoje upravljanje ljudskim resursima. Država je pokazala koliko može kroz efektnu demonstraciju sile – neću te otrovati cijanidom, jer mogu da te iznutra ozračim do smrti! U tako kontaminiranoj zoni ponovo je mrtva trka za status sveca, koliko god se on razlikovao odpravedničkog statusa Matrjone i Ivana Denisoviča. Pohapšeni i proterani oligarsi postaju mučenici u borbi za demokratiju, čelični Suveren postaje sveti ratnik za Rusiju koja se saginjati neće, iako su prevashodne mete njegovog ratovanja lični politički neprijatelji, novinari, NGO sektor i manjine. Religioznost na kojoj jaše sveti ratnik je ona koju nesretni ŠČ-854 dobro razume – narodnjačko-saborni totem za postizanje mobilisane svenarodne homogenosti (iza barjaka Jedinstvene Rusije – partije predsednika Putina, koja je uputila podršku srpskim neonacistima), očišćen od svega ne-ruskog i ne-putinovskog, i ne preterano zainteresovan za hrišćansko. Zvanični verski poglavar kao prevashodni svetski problem danas vidi homoseksualnost. Dakle, vaistinu „zona povećane besvesti“. Nije ni čudo što među tolikim NKVD-svecima, naftašima, mrtvim novinarima i ugašenim medijima, otrovanim protivnicima, niko ne može da nađe Mirjanu Marković. Pitali su srpski novinari za nju, pitali su novopridošlog kubanskog diplomatu Hadži Dragana Antića, ali on sa kastrovsko-putinovskim ponosom reče da je pitanje „kretensko“.

Revolucija nema kraj, potvrđuje Hadži Če i obećava demokrata Berezovski, a neće ga imati ni mandat, nada se pilot Putin. Ah, neodoljiv je Žižek sa svojim primerima iz filmova braće Marks. Jedna parafraza se sama nameće: Ovaj čovek izgleda kao KGBovac i ponaša se kao KGB-ovac – ali ovo ne bi smelo da vas prevari:on stvarno jeste KGB-ovac

Danas, Beton br.31, 30.10.2007.

Peščanik.net, 31.10.2007.