Posle “kandidata za gradonačelnika”, Aleksandra Vučića, srpski radikali rešili su da za ministra unutrašnjih poslova u budućoj vladi kandiduju Milorada Mirčića. Desilo se to upravo nekako posle one Šešeljeve detonacije u Hagu, kada je Zvezdana Jovanovića prvo proglasio nevinim, a zatim i junakom u slučaju da je ipak kriv. Ispade Zvezdan novi Gavrilo Princip, heroj i mučenik za narodnu stvar; to u slučaju da je zaista ustrelio Zorana Đinđića, ogradio se Šešelj.

Veseljak Mirčić, ministar in spe tako se našao na meti onih što “mnogo pitaju”, kako bi rekao njegov koalicioni partner Velja Ilić. Tako to biva kad te na prečac proglase za ministra unutrašnjih poslova u budućoj vladi.

Kako se g. Mirčić poneo u toj delikatnoj situaciji? Tipično radikalski. Prvo je pokušao da objasni da Voja Šešelj nije rekao ono što smo svi čuli da je rekao. Onda je objasnio da je to što je Šešelj rekao ustvari objašnjeno na veliko i u detalje u kapitalnoj knjizi od istorijskog značaja koju je Profesor Doktor Vojislav Šešelj stigao da napiše, pa čim knjiga izađe, ima sve da vidimo i sve da se lepo objasni, a on, Mirčić, kao ministar će onda po toj knjizi postupiti i pohapsiti “prave krivce”.

Ako se dobro sećam, tom “knjigom”, ustvari maketom knjige (bele strane između korica sa zlatotiskom) mahali su srpski radikali u Narodnoj skupštini pre nekoliko meseci, ako ne i godinu dana. Knjiga, tačnije – “buduća knjiga”, taman koliko je i Mirčić “budući ministar” – trebalo bi da se zove “Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića”; barem tako su radikalski narodni prvaci tada pretili. Kad smo pokušali da dođemo do knjige, jer nas jako zanima, radikali su se malo skanjerali, da bi na kraju rekli kako se to, u stvari, još piše, ali samo što nije. Onda su tu nadasve zanimljivu knjigu svi zaboravili, meseci su prolazili, sve dok se veseli Mirčić nije u neprilici setio da se na nju pozove. Nije bitno to što u knjizi ne piše ništa, važno je da je debela. Tipično radikalski: stalno mašu papirima i viču “sve ovde piše”; posle ispadne da su ti papiri skupštinski zapisnici ili dnevni red.

Dakle, dok g. Mirčić čeka da preuzme svoj resor i rasvetli pravu suštinu i političku pozadinu “ubistva mafijaškog premijera Đinđića”, pa da onda pohapsi “prave ubice”, a rehabilituje nedužnog Zvezdana, srpskog mučenika i prateću ekipu, hajde malo da razmotrimo nešto: ima li iza skandaloznih i blesavih radikalskih detonacija nečeg dubljeg?

Hajdemo redom, držeći se samo budućeg resora g. Mirčića (širi pristup odveo bi nas predaleko): prvo je Toma Nikolić izjavio pred Palatom pravde da će, čim postane predsednik Srbije, “prelistati” te presude i videti ko je tu kriv, a ko nije. Tako je u naš Ustav i pravosudni sistem uveo “četvorostepeni postupak”, kako je to nazvala Vesna Rakić-Vodinelić. Onda je u intervjuu “Politici” izjavio – ukratko – da ga, kao budućeg “vođu Srbije” ne zanimaju zakoni; to bi bio pravni osnov za onu prethodnu izjavu. Onda je Prof. Dr. u Hagu na sve dileme stavio tačku: Zvezdan je nevin, a sve i da nije, onda je srpski junak. Samo da radikali uzmu vlast u Srbiji, a g. Mirčić Ministarstvo unutrašnjih poslova i Zvezdan Jovanović je pobedio: ili se, kao nevin, vraća u MUP u činu potpukovnika, ili (ako ispadne da je ipak ubio premijera Đinđića) dobija još i orden za heroizam i hladnokrvnost iskazanu u borbi, jer ko je video da se heroji otpuštaju iz državne službe? U oba slučaja Zvezdan će uzeti strašne pare na ime sedenja u pritvoru, a isto važi i za ostale mučenike za narodnu stvar: Legiju i ove u pritvoru. Vlada Budala i ostali begunci vraćaju se trijumfalno u zemlju, dok im ispred Skupštine grada gradonačelnik Aleksandar Vučić priređuje svečani doček (a Vlada Republike Srbije im isplaćuje dnevnice i naknadu za putne troškove i pretrpljeni strah).

Da li je opisani sled događaja sasvim logičan i na pravu zasnovan? Jeste. Jesam li negde preterao? Nisam.

Pod uslovom, naravno, da Šešelj, Mirčić i ostali srpski radikali ne lažu. Ako su njihove tvrdnje istinite, kao što kažu, to je jedini mogući ishod.

Samo se vi smejte… Ipak među radikalima sede ozbiljni pravnici: Zoran Krasić, Aleksandar Vučić, Oliver Antić, a ni DSS ne oskudeva u takvim kadrovima.

Ima tu, međutim, nešto drugo: sve se manje čini da srpski radikali u svojim skandaloznim i odvratnim ispadima progovaraju na lakat i podležu neodoljivom iskušenju da otvore svoju radikalsku dušu – nego što se čini da to rade smišljeno i namerno, sa pravim i skrivenim ciljem da nikada ne dođu na vlast.

Svaki put kad se radikali malo udide i profine, neko od njih odvali neku kolosalnu gadost ili budalaštinu; češće gadost, jer im to bolje ide od ruke, a dobro je i za biračko telo. Onaj iz Haga samo ih gleda i jako pazi na njih: ako se niko od njih ne seti, on hoće, bez brige. Karakteristično je da se ideje o Velikoj Srbiji od Karlobaga do Virovitice podgrevaju svako malo – baš kad ljudi pomisle da su se radikali uljudili. Tu se – po potrebi – dodaje i ona urnebesna “Vlada Republike Srpske Krajine u izgnanstvu” onog Milorada Buhe, novosadskog grobara. Kad se ispostavi da to i nije tako strašno – ionako je to čista ritualna fantastika koju niko ne uzima ozbiljno – onda se prelazi na ove bolnije teme. Pa ćemo da ratujemo za Kosovo; pa ćemo da se sojuzimo s Rusijom i Mjanmarom (Kuba, nažalost, skreće sa Pravog Puta; pokajaće se naši narodni poslanici zbog one blesave rezolucije: em su ispali budale, em Kubanci odoše u revizionizam i globalizam); pa ćemo mi iznova da dokazujemo da je Zoran Đinđić bio “mafijaški premijer” (moramo, jer DSS nije umeo), koga je – prema tome – i trebalo ucmekati, ali i da dokazujemo da ga nije ucmekao Zveki, a sve i da jeste – još bolje: stekli smo novog Gavrila Principa, koji je pritom još i živ i u dobrom zdravlju.

 
Danas, 26.05.2008.

Peščanik.net, 26.05.2008.