Kako sam ja shvatio cijelu stvar, to bi trebalo biti nešto kao hitro.hr za mafijaše: zamisao je da se uklone administrativne prepreke za sve, hm, alternativne investitore u Republici Hrvatskoj. Procedura je sada upravo obeshrabrujuće komplicirana, i nije mali broj međunarodnih trgovaca bijelim robljem, heroinom ili oružjem, koji su suočeni s bešćutnom hrvatskom birokracijom svoj novac odlučili uložiti u propulzivne afričke i srednjoazijske ekonomije.

Trebalo je, naime, najprije krivotvoriti cijelu gomilu besmislenih papira, od domovnice do izvoda iz matičnih knjiga, pa preko svojih veza stupiti u kontakt s povjerljivim ljudima iz hrvatske obavještajne zajednice, ovi su opet morali imati mrežu svojih ljudi u ministarstvima unutrašnjih i vanjskih poslova, pravosuđa i državne uprave, čekalo se i po dva mjeseca dok neki referent u dnu hodnika ne stavi svoj potpis na protokol, i još dva ili tri dok kontakt iz službe ne dojavi preko kurira da je zahtjev odobren, pa se onda s dvije fotografije i deset tisuća eura u gotovini moralo ići u hrvatsku ambasadu i čekati još petnaestak dana – sve zajedno uzimalo je po pola godine i pedesetak tisuća eura – dok srpski ili ruski gangster konačno ne bi dobio hrvatsku putovnicu.

Onda se vlada Jadranke Kosor dosjetila revolucionarne inovacije: statusa “Hrvata bez državljanstva”, odnosno – počasnog Hrvata.

Sve će sada biti mnogo jednostavnije: poduzetnik će nazvati hrvatsku Vladu, ugodni ženski glas na automatskoj sekretarici reći će mu da su svi operateri zauzeti, da je treći na redu i da sačeka trenutak, vrijeme dok čeka kratit će mu Prljavo kazalište iz slušalice, neće dočekati ni refren prije nego se javi prva slobodna službenica.

– Dobar dan, ja sam Martina, izvolite. – Ćao, Martina, ja zovem u vezi ovih, ovoga, kako se zove, počasnog hrvatstva. – Naravno. Vi se zovete…? – Milorad Luković. – Vrlo dobro. Recite, Milorade, što da vam upišem pod nadimak? – Nadimak?! – Da. Svi počasni Hrvati moraju imati nadimak – cvrkutat će službenica Marina. – Nadimak je, zapravo, i jedan od uvjeta za dobijanje statusa. Zapravo, to je jedini uvjet. – Aha, to. Stavite onda “Cane”. – Samo trenutak, da provjerim… žao mi je, već imamo jednog Caneta. Može neki drugi? – Može “Legija”? – Vrlo dobro, znači “Milorad Luković Legija”? – Tako je. – Hvala lijepo, Milorade, i dobro došli u Hrvatsku. Počasnu domovnicu i karticu počasnog Hrvata možete predignuti u hrvatskom veleposlanstvu u roku od tri dana. – Ne razumem, to je sve, nema procedure?? – iznenadit će se Milorad Luković Legija. – Kako znate da sam ozbiljan? – Zaboga, Milorade – nasmijat će se Martina, već navikla na ovakva pitanja – zašto bi itko na svijetu bez ozbiljnih namjera i prijeke potrebe poželio biti počasnim Hrvatom?


Sve sama prava

Tako će to otprilike izgledati kad proradi ured kojega je vlada Jadranke Kosor najavila predstavljajući novu strategiju odnosa prema Hrvatima izvan domovine, i uvođenje novog, povlaštenog statusa za osobe koje nisu etnički Hrvati, ali simpatiziraju Hrvatsku i njenu kulturu. Odnosno, osobe koje su, citiram, “prijatelji hrvatskog naroda i Republike Hrvatske koji očituju želju za hrvatskim identitetom”.

Počasni Hrvati imat će tako između ostaloga i pravo na kupnju nekretnina kakvo uživaju državljani Europske unije, ili pak pravo da se prijave na natječaje koji su do sad bili rezervirani samo za državljane Republike Hrvatske.

U praksi, to znači da će John Malkovich, Bernie Ecclestone ili neki drugi osvjedočeni prijatelj Hrvatske moći mnogo lakše i jednostavnije kupiti nekretninu u Istri, odnosno da će se na Kalmetine natječaje za izgradnju tunela, mostova i odmorišta moći javiti i svaki ruski, bugarski, zemunski ili sicilijanski građevinski poduzetnik koji simpatizira hrvatsku kulturu i očituje želju za hrvatskim identitetom.

– Oduvijek sam želio biti Hrvat – priznat će pred Vladinom komisijom stariji Ukrajinac s tetoviranom Gospom Međugorskom na lijevoj, i Antom Gotovinom na desnoj nadlaktici. – Još u vrijeme Hruščova, kad smo kao djeca u Kijevu igrali nogomet, ja sam uvijek bio Eduardo da Silva.

– Recite, vi simpatizirate hrvatsku kulturu? – Iskreno, od svih kultura na svijetu meni je hrvatska kultura daleko najjača, bez premca. Ja uvijek kažem: svaka čast i slava ruskoj, njemačkoj ili talijanskoj kulturi, ali hrvatska… to je brate kultura. Nema kulture kao što je hrvatska kultura. Možda još jedino Stari Egipat. Ali samo do Četvrte dinastije, ono sve poslije je preseravanje.

– Odlično. Samo još jedna stvar: nadimak? – Da, nadimak, jasno… stavite “Da Silva”. – Vrlo dobro, to bi bilo to. Hvala i dobrodošli među Hrvate, gospodine Semjone Judkoviču Mogiljeviču da Silva.


E, Bille, Bille

Bit će, dakako, ne treba sumnjati u to, i pokušaja zloupotrebe statusa počasnog Hrvata. Brojne privilegije i beneficije namamit će kojekakav polusvijet da se domogne tog statusa, ali institucije će raditi svoj posao. Otkrit će se tako sasvim slučajno, kad stigne zahtjev velikog prijatelja hrvatskog naroda i njegove kulture, bivšeg američkog ambasadora Williama Montgomeryja, da u Hrvatskoj već postoji jedan počasni Hrvat William Montgomery, da živi u Klisu i radi kao vozač viljuškara u Konzumovom skladištu u Dugopolju.

Pa će se ustanoviti da je riječ o M. G. (47) zvanom Bill, razvojačenom branitelju bez posla i stalnog boravka, koji je kao počasni Hrvat odmah za sebe i suprugu dobio posao i povoljni kredit za kupovinu kuće, te upisao kćer na fakultet. Iako je policijskom obradom utvrđeno da je državljanin Republike Hrvatske i Hrvat po oba roditelja.

 
Slobodna Dalmacija, 09.05.2011.

Peščanik.net, 11.05.2011.