Rambouillet (1)

Veliki sat na kičastom tornju iznad Gare de Lyon pokazuje da imam još 15 minuta do polaska vlaka. Žurim preko ceste, toranj sa satom podsjeća na Big Ben, pored dugog reda gradskih autobusa kojima je ovaj željeznički kolodvor polazna i dolazna stanica, uz stepenice u veliku polumračnu halu s mnoštvom užurbanih ljudi. Drago mi je da sam kartu kupio jučer, tada mi je trebalo desetak minuta da nađem šaltere i još toliko sam stajao u redu.

Vlak je futuristički elegantan, srebrni TGV,¹ s plavom prugom, vagoni su na kat, sjedala avionska, samo s puno više mjesta za noge. Ovi vlakovi spadaju među najbrže na svijetu i ponos su Francuske. Sjedim pored prozora na prvom katu i gledam kako vlak hvata brzinu, ne trese se, a pejzaž pored pruge promiče sve brže.

U Pariz sam došao prije dvadesetak dana na poziv Katoličkog komiteta protiv gladi a za razvoj (CCFD). U okviru svoje uobičajene kampanje Temoignage (Svjedočenje), skupljanja donacija u Francuskoj kojim CCFD pomaže humanitarne projekte diljem svijeta, pozvali su me i ove godine da govorim o stanju ljudskih prava i radu nevladinih organizacija u Hrvatskoj. Dva sam tjedna putovao po manjim gradovima i gradićima u centralnoj Francuskoj, razgovarao s lokalnim aktivistima CCFD-a, govorio o problemima koje imaju ljudi izbjegli tokom „Oluje“, pomoći oko njihova povratka, razgovarao s malim seoskim poduzetnicima koji, sami ili udruženi u zadruge, proizvode različite vrste sireva, uzgajaju koze, krave, ovce…²

Pričao sam i o svojim iskustvima s Kosova, to je Francuzima bilo interesantno, od veljače su novine pisale o pregovorima u Rambouilletu,³ o Chiracovom⁴govoru, nastojanjima Védrinea⁵ i Cooka,⁶ o nepomirljivosti stavova srpske i kosovske delegacije, o dolasku Madeleine Albright…

Tjedan proveden prije par mjeseci na Kosovu činio se sada kao jedan kratki period primirja, a ne početak mira kako su se neki od nas, iskustvu usprkos, nadali.

Poslije povratka s Kosova, u studenom 1998. godine, počeo sam sustavnije pratiti što se na Kosovu događa i skupljati članke o Kosovu.

Vlak je poluprazan tako da putnu torbu mogu staviti na sjedalo pored sebe. Kondukter u uniformi dolazi po prolazu između dva reda sjedala. Gleda moju kartu, kaže mi nešto nerazgovjetno od čega sam razumio „station“ i „aéroport“, pitam ga da li je sve u redu, smješka se, vraća mi kartu i kaže: „Pas de problème“.

Vraćam kartu u torbu i vadim debeli zeleni fascikl na kojem flomasterom piše Kosovo. Pun je članaka o Kosovu koje sam skupljao zadnjih mjeseci; izresci iz novina, fotokopije, članci štampani na printeru. Neki djelovi su podcrtani, a na rubovima članaka pisani su komentari i natuknice.

Na prvom koji sam uzeo piše Panda i upitnik.

Početkom prosinca dvojca maskiranih ubojica upali su u kafić „Panda“ u Peći i izrešetali šestoricu dječaka i mladića, između 14 i 24 godine, koji su u kafiću igrali biljar. Svi ubijeni su bili lokalni Srbi. Policija je pohapsila tridesetak Albanaca, većina medija u Srbiji govorila je o strašnom zločinu „albanskih terorista“, ali uvjerljivi dokazi da iza zločina stoji UÇK u ova tri mjeseca nisu dani.⁷ Luđaka i zločinaca ima svuda, može biti da se radi o nekakvoj osveti, ali ovakav zločin u suprotnosti je s onim što o UÇK znam. Gotovo sam siguran da je „Panda“ kafić u kojem smo se Goran i ja raspitivali za srednju ekonomsku školu prije četiri mjeseca.

Par dana poslije toga ubijen je Zvonko Bojanić, potpredsjednik općine Kosovo Polje. Navečer su u njegovu kuću upali naoružani maskirani ljudi, njega oteli, a kuću opljačkali; drugo jutro Bojanić je nađen mrtav na cesti. Beogradski tjednik „Vreme“, koji opširno piše o tim ubojstvima, za koja i službena srpska politika i srpski mediji optužuju UÇK, donosi i oštar demanti UÇK o bilo kakvoj povezanosti s tim zločinima. Tako Adem Demaçi, kojeg „Vreme“ predstavlja kao „političkog predstavnika ilegalnog UČK“ izjavljuje: „Bojanić je Albancima činio samo dobro, činjenice nas teraju da budemo sto posto sigurni da Bojanić nije poginuo od albanske ruke… Verovatno je Bojanićev rad na zbližavanju s Albancima bio razlog što je on smaknut. Tako bi se onemogućili drugi da rade na zbližavanju Srba, Albanaca i Crnogoraca.“ „Vreme“ piše da se Demaçi ponovo ogradio i od pećkog masakra, i oba zločina odlučno pripisao „srpskoj tajnoj policiji“.

Gledam kroz prozor; jurimo paralelno s autoputom i prestižemo sve automobile.

Demaçi je albanski nacionalist i, kao takav, pristran; međutim, nije lažac i vrlo jasno razlikuje oružanu borbu da bi se zaštitila sela i suprotstavilo teroru vojske i policije, od zločina nad srpskim civilima. Pitanje je koliko informacija ima; većina svjetskih medija drži da je UÇK odgovorna za ta dva zločina. Jesam li ja pristran? Sigurno ne po nacionalnom ključu ali volio bih da je Demaçi u pravu, da na jednoj strani postoji pretežno dobro kad već na drugoj strani preteže zlo. Ali stvari nisu crno-bijele i bez stroge kontrole i discipline zločini se lako dogode i u obrambenom ratu. Kako znam da se to moglo dogoditi u Hrvatskoj i držim sramotnom izjavu Milana Vukovića,⁸ kojom negira evidentne zločine, nemam previše osnova za nadu da UÇK nije ili neće počiniti slične zločine.

Ako u vezi s tim zločinima postoji sumnja tko je počinitelj, za masovni zločin u selu Račak te sumnje nema.

Kad je Račak polovicom siječnja postao medijska vijest, sjetio sam se da je netko, valjda Kelmendi, u razgovoru o napadima srpske policije na albanska sela, spomenuo i to ime. Selo Račak zapadno je od ceste Priština-Uroševac, par kilometara od mjesta gdje je taksiju koji me je vozio iz Prištine, pukla guma. Na autokarti ga nema. Ima samo gradić Štimlje; Račak je u njegovoj neposrednoj blizini.

Početkom siječnja nekoliko⁹ srpskih policajaca stradalo je u okolici Štimlja u sukobima s UÇK.

Srpska strana je 15. siječnja javila da je u selu Račak došlo do okršaja s UÇK i da je ubijeno 15 pripadnika UÇK. Promatrači OSCE-a došli su u Račak istog dana ali ih srpska vojska i policija nije pustila u selo. Ipak su uspjeli ući kasno popodne, vidjeli da ima mrtvih i poveli sa sobom pet ranjenih osoba, jednog dječaka, jednu ženu i tri starija muškarca. Slijedeći dan u Račak dolazi i William Walker,¹⁰ šef misije OSCE-a na Kosovu. Žene su im ispričale da je dan prije vojska opkolila selo i gađala ga granatama, da je policija pucala po ljudima dok su bježali tražeći skloništa, da ima mrtvih žena, djece i staraca. Oko pedeset ljudi sakrilo se na tavan i u štalu na imanju Sadika Osmanija. Policija je žene i djecu zaključala na tavan, a muškarce odvela. U zadnji čas izdvojili su sina Sadika Osmanija, 15-godišnjeg dječaka koji je s ocem bio u toj grupi, i stavili ga na tavan s ženama i djecom. Žene su mislile da muškarce vode u policijsku stanicu u Štimlje. Međutim, slijedeću noć otkrili su nedaleko sela leševe te dvadesettrojice odvedenih muškaraca.

Pripadnici OSCE-a i novinari koji su ih pratili našli su na tom mjestu tijela 23 seljaka poubijanih hicima iz blizine. Sveukupno, u Račku je srpska policija i parapolicija ubila jedno dijete, tri žene i 41 muškarca. Šef OSCE-a Walker dao je izjavu isti dan i zločin u Račku nazvao masakrom i „zločinom protiv čovječnosti“, za zločin optužio srpsku službu sigurnosti i pozvao srpsku Vladu da kazni počinitelje, a sud u Haagu da istraži zločin. Reakcija Vlade SRJ, odnosno Miloševića, bila je da ne dozvoli međunarodnoj ekipi forenzičara pristup u Račak, a da Walkera proglasi „personom non grata“, koji mora napustiti zemlju u roku od 48 sati.¹¹Slike masakra u Račku bile su udarna vijest i u SAD i u Europi. Tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Louise Arbour¹² pokušala je 19. siječnja doći u Račak ali joj vlasti u SRJ to nisu dozvolile.

Ponašanje vojske i policije po kosovskim selima i Vlade u Beogradu i previše je podsjećalo na ponašanje vojske bosanskih Srba i Vlade Radovana Karadžića u doba Srebrenice i opsade Sarajeva. Bitna razlika je bila da se u slučaju BiH Milošević razišao s Karadžićem i mogao je prema međunarodnoj zajednici, prije svega prema SAD, koja je konačno odlučila vojno zaustaviti rat i zločine u BiH, igrati ulogu kooperativnog političara kojem je stalo do mira. U slučaju Kosova Milošević se, malo po malo, našao u ulozi sličnoj onoj Radovana Karadžića početkom 1995., kad su vodeći političari zemalja NATO-a zaključili da pregovori s njim nikuda ne vode, svakako ne prema smirivanju situacije i miru. Početkom studenog, kad sam bio na Kosovu, činilo se još mogućim nalaženje rješenja u obnovljenoj autonomiji Kosova unutar SRJ, uz aktivno praćenje mirovnog procesa od strane nenaoružanih¹³ pripadnika OSCE-a. Izjave vodećih političara i diplomata NATO-a ukazivale su da je sa zločinom u Račku taj trenutak prošao; analogija s događajima poslije Srebrenice i ubojstva 37 civila na sarajevskoj tržnici nametala se sama od sebe.

26.1.1999., Državna tajnica (ministrica vanjskih poslova) USA, Madeleine Albright, i ministar vanjskih poslova Rusije, Igor Ivanov, izjavili su na sastanku u Moskvi da će USA i Rusija koordinirati zajedničke akcije u rješavanju kosovske krize. Albright je upotrijebila frazu „kombinirati diplomaciju s uvjerljivom prijetnjom“.

28.1.1999., Javier Solana,¹⁴ generalni tajnik NATO-, izjavljuje da treba unaprijediti status Kosova, sačuvati teritorijalni integritet SRJ i zaštititi prava svih etničkih grupa. „Snage armije SRJ i specijalne policije moraju se (na Kosovu) svesti na nivo dogovoren 25. listopada 1998. Svi kosovski ‘naoružani elementi’ moraju odmah prestati s neprijateljstvima i suzdržati se od provokativnih akcija, uključujući uzimanje talaca.“

Pored toga na margini piše „apple a day“.¹⁵ Odnosi se na navodnu prošlogodišnju izjavu Solane da je jedan srpski diplomat rekao, komentirajući neodlučnost NATO-a da reagira na nasilje na Kosovu, „a village a day keeps NATO away“ (jedno selo dnevno drži NATO podalje).¹⁶

28. 1.1999., Kofi Annan, Generalni tajnik UN-a, u posjeti zapovjedništvu NATO-a u Bruxellesu, izjavljuje: „Poučeni iskustvom iz BiH, moramo razmotriti mogućnost upotrebe sile kako bi se zaustavio sukob i unutar suverene zemlje, pa i ako je to protiv volje vlade te zemlje.“

Teško da je Miloševiću mogla biti poslana jasnija poruka kuda njegova politika prema Kosovu može odvesti Srbiju.

Na jednoj kuverti piše „Rambouillet“; unutra su kopije članaka iz Le Monda, Washington Posta, Vremena, Le Canard enchaînéa…

Konferenciju u Rambouilletu novinari prikazuju kao jasan znak da EU želi pokazati da može rješavati probleme u „svom dvorištu“. Komentatori smatraju to važnim za izgradnju samopouzdanja EU, posebno poslije višegodišnjih neuspjelih pokušaja da se spriječe i zaustave sukobi na području bivše Jugoslavije, naročito u BiH, koji su završeni tek odlučnom akcijom USA. Iza konferencije stoji „Kontaktna skupina“, neformalna grupa šest država, USA, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije i Rusije, koja je nastala još kroz zajedničke dogovore oko zaustavljanja sukoba u BiH. Obzirom na sastav, Kontaktna skupina imala je dovoljno utjecaja da „privede“ i srpsku i kosovsku stranu na još jedne pregovore. U atmosferi nastaloj poslije zločina u Račku obnovljena je prijetnja NATO-a iz listopada 1998.; odbijanje pokušaja da se nađe mirno rješenje voditi će ka zračnim napadima na vojne i policijske snage SRJ, odnosno zatvaranju granice prema Albaniji odakle se UÇK snabdijeva oružjem i prekidu financijske pomoći koju kosovska strana dobiva od albanske dijaspore.

Srpsku delegaciju je vodio potpredsjednik Vlade Srbije Ratko Marković. Novinari nagađaju zašto na čelu delegacije nije Milošević; od formalnih razloga, želje da se naglasi da je Kosovo dio Srbije, prema tome na čelu delegacije je predstavnik Vlade Srbije, do pretpostavki da poslije Račka možda postoji tajna optužnica MKSJ protiv Miloševića. Većina očekuje da će se Milošević pojaviti na kraju pregovora.

Kad sam prvi put pročitao imena ljudi koji su činili srpsku delegaciju u Rambouilletu Ratko Marković¹⁷ je bio jedini o kojem sam nešto znao, a to što sam znao nije obećavalo bogznašto. Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, član Miloševićevog SPS-a, jedan od tri potpredsjednika Vlade Srbije, uz Vojislava Šešelja¹⁸ i Milovana Bojića. O Šešelju sam znao i previše, o Bojiću gotovo ništa; zapravo, ime sam mu zapamtio u vezi njegove nedavne izjave koja je, izgleda, promakla Luciću i Dežuloviću, novinarima „Ferala“, urednicima rubrike „Greatest Shits“. Bojić je izjavio: „Srbi nikad nisu bili egzotičan narod prema drugima. Nikad nisu terali druge narode u egzodus.“ Svu trojcu je nacrtao Corax¹⁹ u „Vremenu“. Troglavi vitez s njihovim glavama jaše na konju i kopljem bode ploču sa slovima CIA. Predložak je, naravno, Sveti Juraj dok napada aždaju, ali Coraxova karikatura, kao i uvijek bez riječi, prilično jasno ukazuje tko je tu zapravo čudovište. Članak iza te karikature komentira nedavne izjave Ratka Markovića i Šešelja; Marković izjavljuje „da CIA financira srpsku opoziciju i nevladine organizacije“, a Šešelj kaže: „Naš je cilj javno žigosati izdajnike koji dobivaju pare za rušenje države.“

Dok čitam te citate u sjećanje mi dolaze Tuđmanove izjave o nevladinim organizacijama i nezavisnim medijima kao o „crnim, zelenim i žutim vragovima koji se nude i prodaju za Judine škude“; sličnost u zagriženoj netrpeljivosti prema kritičarima pokazuje „pobratimstvo nacionalističkih i autoritarnih mentalnih sklopova“ koliko god bi se oni željeli razlikovati. Marković je prošle godine bio jedan od tvoraca Zakona o univerzitetu; po tom zakonu mnogi politički nepodobni nastavnici mogli su biti kažnjeni, otpušteni i „dotjerani u red“.²⁰ Između ostalih i Goran Svilanović; zbog kritike tog zakona izbačen je s Beogradskog univerziteta.

Osim Ratka Markovića u srpskoj delegaciji je bio i Nikola Šainović, potpredsjednik Vlade SRJ, kojeg neki novinari predstavljaju kao Miloševićevog čovjeka od povjerenja i glavnog pregovarača; ostali su bili politički anonimusi, bez ikakvog stvarnog utjecaja na odluke SRJ. Sastav delegacije²¹ bio je više „za izlog“, uključivanje predstavnika svih mogućih manjina s Kosova trebalo je, valjda, pokazati visok standard poštivanja manjinskih prava u SRJ. Zločini koji su se na Kosovu događali, uloga vojske i policije u njima, zataškavanje i bezočno nijekanje tih zločina od strane vodećih srpskih političara, sve je to govorilo da će se sastav srpske delegacije shvatiti kao obična farsa. A njen nizak politički nivo, to da je svakom bilo jasno da delegacija tog sastava ne može ništa odlučiti, bio je shvaćen kao prezir prema naporima i pokušajima prilično moćnih država da riješe još jedan prijeteći oružani sukob generiran Miloševićevom politikom.

Preko zvučnika javljaju da iz nekog razloga vlak ne ide na stanicu kod aerodroma nego na neku stanicu u Lyonu. To je, očito, ono što mi je kondukter rekao. Nadam se da će to biti „pas de problème“; ja imam kartu za drugi vlak od stanice na aerodromu do Chamonixa. Raspitujem se na kolodvorskim informacijama. Službenica se baš ne trudi smanjit brzinu govora kad razgovara sa strancem. Shvatio sam da mi moja karta vrijedi za Chambéry, gdje bih ponovo trebao presjedati za Chamonix. Vlak za Chambéry polazi za jedan sat tako da imam malo vremena protegnuti noge i promuvati se oko željezničke stanice. Nikada nisam bio u Lyonu, grad leži na ušću Saône u Rhôneu, željeznička stanica je između te dvije rijeke. Prvi je dan proljeća i rijeke su bogate vodom i brze. U kišnom kaputu i s torbom preko ramena ne izgledam kao netko tko ide na skijanje po padinama Mont Blanca. Dio stvari sam ostavio u Desankinom stanu u Parizu, a skijašku odjeću i opremu će dovesti društvo iz Gorske službe spašavanja (GSS) s kojim dolazi i moja kći iz Zagreba u Chamonix.

Vlak za Chambery je običan ali udoban električni vlak s kupeima. Sam sam u kupeu, vadim Desankin sendvič, šunka i sir, i nastavljam čitati i sređivati članke iz kuverte „Rambouillet“.

Sastav kosovske delegacije²² i izbor šefa delegacije ukazuje na drugu vrst problema. Kosovski Albanci očito pridaju konferenciji veliku važnost ali samo stvarna prijetnja Miloševićevog režima drži te ljude na okupu; razlike u idejama, metodama pa i lični animoziteti postaju vidljivi već i iz novinskih izvještaja. Demaçi je navodno odbio biti u delegaciji jer konferencija polazi od stava da je Kosovo dio SRJ i ne predviđa mogućnost raspravljanja o nezavisnosti. Iako je Rugovina stranka, Demokratska liga Kosova (DLK), dobila veliku većinu na zadnjim izborima, u delegaciji članovi DLK čine manjinu. To se odmah vidjelo kod biranja prvog čovjeka delegacije; umjesto izabranog predsjednika Kosova Ibrahima Rugove, za šefa delegacije izabran je voditelj političkog direktorijata UÇK, 29-godišnji Hashim Thaçi.

Konferencija je počela 6. veljače u 18 sati, umjesto u 15 kako je planirano.²³ Govor francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca na otvaranju konferencije u velikoj dvorani u Rambouilletu, prenijele su sve novine. Na slici u novinama Chirac stoji za govornicom, visok i malo pognut, a ispred njega, u nekoliko redova, sjede obje delegacije. Teško je prepoznati tko je tko, čini mi se da u prvom redu sjede engleski i francuski ministri vanjskih poslova, Rugovu prepoznajem po karakterističnom šalu. Po onom što se na slici može vidjeti od prostorije, čini mi se da je otvaranje konferencije bilo u velikoj sali za ručkove. Dvorac Rambouillet obilazio sam jedne nedjelje prije dvije godine, došao sam biciklom koji mi je posudio član CCFD-a kod kojeg sam stanovao u Versaillesu i koji mi je više pričao o Rambouilletu kao mjestu odakle je jedna poznata vrsta francuskih ovaca.

„Postoji vrijeme kad je povijest u rukama nekolicine ljudi“, citiraju novine dijelove Chiracova govora. „Kad odete iz Rambouilleta stranica svjetske povijesti biti će okrenuta. Pozivam vas da doprinesete da sile života prevladaju sile smrti… Nećemo dopustiti da krug nasilja prijeti čitavoj jugoistočnoj Europi. Mi želimo mir na našem kontinentu… Svijet gleda i svijet čeka.“

Drugi članak opisuje kako je Robin Cook, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, jedva uspio nagovoriti obje delegacije da sjede u istoj prostoriji za vrijeme svečane ceremonije otvaranja. U razgovoru sa svojim francuskim kolegom Vedrinom, Cook je pred obje delegacije spomenuo kako su u stogodišnjem ratu između Engleske i Francuske Englezi zauzeli Rambouillet, s mnoštvom ubijenih na obje strane, a danas žive kao najbolji susjedi i prijatelji. „Mnogo je lakše početi rat nego početi mir.“

Pored vlaka promiču šumarci, pa drvored breza na ulazu u neki gradić čije ime, napisano iznad perona, mi je promaklo. Od stogodišnjeg rata prošlo je oko šest stoljeća; nadajmo se da će nama na „Zapadnom Balkanu“ trebati manje.

Rekonstrukcija nekih događaja, posebno onih nakon kojih će „stranica svjetske povijesti biti okrenuta“, često je kao puzzle, sastavljalka nepravilnih komadića. Sastavljeni, oni bi trebali dati sliku, samo što u ovakvim slučajevima nikad nije sigurno da su svi komadići dostupni. Kao što to opisuje Kurosava²⁴ u svom slavnom filmu „Rašomon“, čak i priče sudionika događanja mogu biti u završnici sasvim različite.

Po člancima iz novina izlazi da su srpska i kosovska delegacija stanovale na prvom i drugom katu dvorca i nisu direktno međusobno komunicirale. Postojala su tri moderatora, imenovana od Kontaktne skupine, Christopher Hill,²⁵ Wolfgang Petritsch²⁶ i Boris Majorski²⁷ koji su išli od jedne delegacije do druge, između prvog i drugog kata, potičući ih da usuglase svoje stavove unutar takozvanih „non-negotiable principles“ – polazištima o kojima se ne raspravlja. Ta načela,²⁸ odštampana na jednom listu papira, dobili su članovi obiju delegacija.

Za delegaciju Kosova gotovo je neprihvatljivo temeljno polazište pregovora, polazišta „o kojima se ne raspravlja“, da se granica SRJ neće mijenjati. Srpska delegacija je s tim načelom vrlo zadovoljna i traži da obje delegacije potpišu prihvaćanje „polaznih principa“. Moderatori konferencije zauzimaju stav da nije potrebno ništa potpisivati jer su delegacije prihvatile iznesena polazišta pregovora već samim dolaskom na konferenciju. Kosovska delegacija inzistira na potpisivanju sporazuma o prekidu vatre. To opet Milošević odbija jer bi formalni sporazum značio priznavanje UÇK.

Ministri vanjskih poslova i moderatori potiču obje delegacije da nadograde polazna načela, usuglase svoje prijedloge i krenu prema formuliranju sporazuma. Kosovska delegacija sastavlja i prilaže neke amandmane. Predlaže da se nakon tri godine, koliko bi trajao privremeni sporazum, održi referendum o statusu Kosova. Isto tako da međunarodne snage za kontrolu provedbe sporazuma budu u organizaciji NATO-a. Srpska strana nije dostavila nikakve pismene prijedloge. Novine pišu da članovi srpske delegacije često obilaze vinski podrum dvorca i da se s njihovog kata čuje pjevanje i svirka klavira do duboko u noć. Taj opis podsjetio me na neke riječi Šešeljevog zamjenika Tomislava Nikolića²⁹ iz izvještaja koji sam čitao u Parizu. Tražim među papirima; to je fotokopija izvještaja sa sjednice Parlamenta Srbije održane dan prije odlaska srpske delegacije u Rambouillet. Nikolić upozorava članove srpske delegacije: „Ako već idete, budite spremni na sva iskušenja, tamo se nećete baviti diplomatijom. Uvući će vas u zatvor sa stražarima ispred vrata, nećete videti belog dana, bićete sami, izolovani od svega. Napolju stražari NATO, ne zaboravite, najveći neprijatelj srpskog naroda. NATO udruženje zlikovaca, uzurpatora moći… NATO je najružnija reč na svetu, reč koje se naša deca plaše već sedam godina. Ne zaboravite – nikada niste sedeli nasuprot takvog neprijatelja. Držite se dobro, to što tamo doživite nije ništa u poređenju sa onim što vas u Srbiji eventualno čeka, ako popustite.“

Na istoj sjednici Šešelj kaže: „Kosovo i Metohija po svaku cenu moraju ostati u sastavu države Srbije, pa makar nas i napali, makar nas i bombardovali, bilo šta da nam smeraju. I drugi princip – ni po koju cenu ne dolazi u obzir da trupe NATO pakta, ili bilo koje druge strane države, dođu na teritoriju naše zemlje.“

Zamišljam Šešelja kako izgovara „džave Sbije“; kako ne može izgovoriti „r“, njegove izjave pa i prijetnje zvuče malo smiješno, kao da ih izgovara mali klinac. Nažalost, samo zvuče smiješno.

Za Šešelja sam prvi put čuo početkom osamdesetih kad je, kao asistent na Pravnom fakultetu u Sarajevu, optužio svog konkurenta za mjesto na fakultetu da je plagirao doktorat. Po mišljenju mnogih Šešelj je bio bar djelomično u pravu što se tiče plagijata, ali je njegov konkurent bio perspektivni partijski kadar s jakom zaleđinom. Šešelj je tada već ulazio u svoju disidentsku fazu i nešto što je bio fakultetski problem pretvorio je, javnim optužbama protiv vodećih ljudi tadašnjeg SK BiH, u politički skandal.³⁰ Sve je završilo, bar privremeno, izbacivanjem Šešelja iz Partije, s fakulteta i, konačno, sudskim procesom u kojem je Šešelj osuđen na nevjerojatnih osam godina zatvora. U presudi se navodilo da je osuđen zbog „anarholiberalističkog i nacionalističkog djelovanja i kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja“. Mnogi ljudi u Jugoslaviji i izvan nje protestirali su zbog takvog eklatantnog kršenja ljudskih prava i Šešelj je pušten poslije dvije godine zatvora.

Neki od mojih prijatelja iz Sarajeva i Tuzle koji su u približno isto vrijeme kad i Šešelj studirali na Pravu u Sarajevu, opisivali su ga kao izuzetnog i po sposobnostima, doktorirao je s 25 godina, i po neobuzdanoj radikalnosti. Pričali su kako se kao student penjao na stol u restoranu i držao vatrene govore u čast Tita, da bi desetak godina poslije odlazio na Titov grob s glogovim kolcem da probode „srboždera Broza“.

Inteligentan i elokventan, ali lud k’o martovski zec! Vjerojatno bi, da nije bilo rata, na tome i ostalo. Ovako je postao najozloglašeniji ratni huškač i poticatelj ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, u konkurenciji koja nije mala. U svojim karikaturama bez riječi Corax crta Šešelja uvijek sa žlicom iza uha – aluzija na Šešeljeve opetovane izjave kako će njegovi četnici „klati Hvate zahđalim kašikama“.

Potpisivanje peticije protiv presude Šešelju prije 15 godina, je li to bilo krivo? Presuda je bila sramotna i, kao što je to obično, nečasne stvari učinjene u obrani režima njegova su najuvjerljivija kritika. Presuda je bila sramotna bez obzira u što se Šešelj kasnije izrodio. A to u što se izrodio potencijalno leži u svakom radikalizmu, u svakom pomanjkanju sumnje. To daje radikalnim stavovima snagu, odlučnost djelovanja i, za mnoge, privlačnost. Druga strana se pokaže nešto kasnije, netrpeljivost i bezosjećajnost prema svima koji su tim radikalnim ciljevima na putu ili ih ne dijele. Tu je negdje i odgovor kako takvi luđaci, odnosno odlučni i beskompromisni političari – zaključak da su bili opasni luđaci dolazi obično na kraju, budu demokratskim putem izabrani u sam vrh vlasti.

Sjećam se Crkveno-narodnog sabora u Prištini i općeg nezadovoljstva Šešeljem i Miloševićem od strane njihovih nekadašnjih vatrenih pristalica.

Peščanik.net, 27.06.2024.

Srodni link: Zoran Pusić – Rambouillet (2)

KOSOVO

1. TGV – Train à Grande Vitesse, vlak velike brzine.
2. Na osnovu tih kontakata i saznanja GOLJP je dvije godine kasnije, uz financijsku pomoć CCFD-a i Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Vlade RH, donirao koze povratnicima na njihova opustošena imanja i jednoj porodici izbjeglica iz BiH. Od toga je na području općina Gvozd i Vojnić formirano devet malih farmi koza.
3. Rambouillet (Rambuje) – gradić četrdesetak kilometara jugozapadno od Pariza. U velikom dvorcu u Rambouilletu održani su pregovori između srpske i kosovske delegacije u veljači 1999.
4. Jacques Chirac (Žak Širak), predsjednik Francuske 1995-2007.
5. Hubert Védrine (Iber Vedrin), ministar vanjskih poslova Francuske 1997-2002.
6. Robin Cook (Robin Kuk), britanski državni tajnik (ministar vanjskih poslova) 1997-2001.
7. Ubojstvo šestorice mladića u „Pandi“ nije riješeno 15 godina. Krajem 2013. premijer Srbije Aleksandar Vučić u TV emisiji „Teška reč“, bez da je upitan, počinje govoriti o tom slučaju i nakon što je rekao da nije ustanovljeno da je UÇK počinila zločin, kaže: „Ima strašnih stvari s kojima moramo da se suočimo.“ Početkom 2014. mediji u Srbiji pišu o svađi Rade Markovića, šefa Državne bezbednosti 1998. i tadašnjeg zapovjednika Jedinice za specijalne operacije Milorada Ulemeka Legije (osuđenog na 40 godina zatvora zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, a prije toga Ivana Stambolića), koji se međusobno optužuju za odgovornost oko ubojstava u kafiću „Panda“.
8. Milan Vuković, 1998. predsjednik Vrhovnog suda RH, zapamćen po izjavi da „Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine u obranbenom ratu“.
9. Prema kasnijim izvještajima (Human Rights Watch Report) tri policajca poginula su 8. siječnja 1999. u zasjedi UÇK kod sela Dulje, a jedan 10. siječnja kod sela Šljivovo.
10. William Walker (Vilijam Voker), diplomat USA, šef misije OSCE-a na Kosovu, studeni 1998 – ožujak 1999.
11. Pod jakim pritiskom, prije svega SAD i većine zemalja EU, Milošević nakon tri dana mijenja odluku, Walkeru je dozvoljeno da ostane, a neki srpski mediji donose fantastične priče o zavjeri Walkera, koga plaća UÇK i koji je u Račku presvlačio ubijene borce UÇK u seljake.
12. Louis Arbour podići će na MKSJ optužnicu protiv Slobodana Miloševića, predsjednika SRJ; Milana Milutinovića, predsjednika Srbije; Nikole Šainovića, potpredsjednika Vlade SRJ; Dragoljuba Ojdanića, zapovjednika Generalštaba vojske SRJ, Vlajka Stoiljkovića, ministra unutarnjih poslova Srbije, između ostalog i za zločin u Račku.
13. U jednom kasnijem intervjuu R. Holbrooke kaže da je to, da su pripadnici OSCE-a bili nenaoružani i, po dogovoru, pod zaštitom srpske vojske i policije, bio najslabiji dio sporazuma s Miloševićem iz listopada 1998. W. Walker se već u prosincu žali da se naoružani pripadnici srpske specijalne policije često ponašaju nasilno prema pripadnicima OSCE-a, zaustavljaju ih, izvode iz auta, pretresaju…
14. Javier Solana (Havier Solana), španjolski fizičar i političar, član Socijalističke radničke partije Španjolske, generalni tajnik NATO-a 1995-1999.
15. Uzrečica engleskog govornog područja „an apple a day keeps doctor away“ (jedna jabuka dnevno drži doktora podalje).
16. Za tu izjavu sam čuo u Parizu u ožujku 1999. Naći ću je kasnije u Washington Postu od 18.4.1999.
17. Imena su slična ali to nije Rade Marković,²⁷ načelnik SDB-a 1998-2001., koji je uhapšen 2001. zbog organizacije atentata 1999. na Ibarskoj magistrali na Vuka Draškovića, pri čemu su poginule četiri osobe.
18. Predsjednik i osnivač Srpske radikalne stranke (1991). Prvi četnički vojvoda proglašen poslije Drugog svjetskog rata (od strane četničkog vojvode popa Momčila Đujića, 1989). Potpredsjednik Vlade Srbije 1998-1999. Osniva paravojne jedinice četnika i potiče ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zagovara i provodi „etničko čišćenje“. Optužen na MKSJ za ratne zločine. Sam odlazi u Haag 2003., u zatvoru Scheveningen provodi 11 godina i 9 mjeseci. Oslobođen prvostupanjskom presudom 2016. godine. Drugostupanjskom presudom Žalbenog vijeća, 2018. godine, osuđen na 10 godina ali se ne vraća u zatvor zbog vremena provedenog u istražnom zatvoru.
19. Predrag Koraksić – Corax, slavni beogradski karikaturist. Njegov specifičan i prepoznatljiv crtež i duhovite i britke karikature političkih događaja, učinile su ga ne samo jednim od velikih svjetskih karikaturista nego i djelotvornim kritičarem gluposti i svinjarija političara, prije svega u Srbiji.
20. Sud časti na Beogradskom Univerzitetu donijeti će 2003. godine odluku da profesori koji su sudjelovali u donošenju tog zakona ne zaslužuju biti članovima akademske zajednice. Ratko Marković je bio jedan od glavnih kreatora tog zakona.
21. Srpska delegacija na konferenciji u Rambouilletu: Ratko Marković, potpredsjednik Srbije (predsjednik Milan Milutinović) i šef delegacije; Nikola Šainović, potpredsjednik Vlade SRJ (premijer Momir Bulatović); Vladan Kutlešić, potpredsjednik Vlade Srbije (premijer Mirko Marjanović); Vladimir Štambuk, dekan Fakulteta političkih nauka u Beogradu, član SPS-a i jedan od osnivača JUL-a, Jugoslovenske udružene ljevice, stranke koju je osnovala Miloševićeva supruga Mirjana Marković; Vojislav Živković, predsjednik SPS-a za Kosovo i Metohiju (Kosmet); Guljbehar Šabović i Zejnelabidin Kurejs, predstavnici turske manjine na Kosmetu; Faik Jashari i Sokol Qusa, predstavnici Albanaca sa Kosova; Ljuan Koka predstavnik Roma i Cerim Abazi predstavnik egipatske nacionalne manjine (dio Roma koji se izjašnjavaju kao Egipćani, došli navodno s majkom Aleksandra Velikog); Refik Senadović predstavnik muslimanske manjine na Kosmetu; Ibro Vait, predstavnik Goranaca (Goranci žive većinom na području Gore, tromeđe Kosova, Albanije i Makedonije, jedan su od južnoslavenskih naroda, a prihvatili su islam navodno još u predturskim vremenima).
22. Kosovska delegacija na konferenciji u Rambouilletu: Ibrahim Rugova, izabran za Predsjednika Kosova 1992. na izborima koje Srbija nije priznala, predsjednik Demokratske lige Kosova (DLK); Fehmi Agani, vodeći strateg DLK; Bujar Bukoshi, premijer Vlade Kosova u izbjeglištvu, član DLK; Edita Tahiri, vanjski poslovi u Vladi Kosova, DLK; Hashim Thaçi, voditelj političkog direktorijata UÇK, šef kosovske delegacije u Rambouilletu; Jakup Krasniqi, UÇK; Rame Buja, UÇK; Azem Syla, UÇK; Xhavit Haliti, UÇK; Rexhep Qosja, predsjednik stranke Ujedinjeni demokratski pokret (UDP), koja je bliska s UÇK, a u opoziciji prema DLK; Mehmet Hajrizi, UDP; Hydajet Hyseni, UDP; Bajram Kosumi, Parlamentarna stranka Kosova; Blerim Shala, glavni urednik tjednika na albanskom „Zëri“ (Glas); Idriz Ajeti, ugledni lingvist i albanolog; Veton Surroi, osnivač sindikata, izdavač novina „Koha Ditore“ (Vrijeme).
23. Albanska delegacija s Kosova kasnila je na otvaranje konferencije jer policija na prištinskom aerodromu nije pustila predstavnike UÇK, koje SRJ tretira kao teroriste, u avion. Na kraju je Kosovska delegacija dovezena u dva francuska vojna aviona koje su pratili lovci.
24. Akira Kurosawa (1910-1998) slavni japanski režiser. U člancima o njemu navodi se da je tema njegovog stvaralaštva određena pitanjem „Zašto ljudi ne mogu živjeti sretnije zajedno“; pitanje koje je bilo i te kako relevantno i za ovu konferenciju.
25. Cristopher Hill, 1998. USA ambasador u Makedoniji, specijalni izaslanik za Kosovo, zajedno s Richardom Holbrookeom pregovara na relaciji Beograd-Priština. Predstavnik SAD u pregovorima 1999. u Rambouilletu i Parizu.
26. Wolfgang Petritsch, austrijski veleposlanik u Beogradu (1997-1999), predstavnik EU u pregovorima u Rambouilletu i Parizu. Od kolovoza 1999. do listopada 2002. Visoki predstavnik za BiH.
27. Boris Majorski, ruski diplomat u rangu ambasadora, predstavnik Rusije u pregovorima u Rambouilletu i Parizu.
28. Trenutačni kraj nasilja i poštivanje prekida vatre. / Mirno rješenje kroz dijalog. / Provizorni sporazum na tri godine i stvaranje uvjeta za donošenje trajnog sporazuma. / Nema jednostrane promjene provizornog sporazuma. / Teritorijalna cjelovitost SRJ i susjednih zemalja. / Zaštita prava svih nacionalnih zajednica. / Opća amnestija, osim za ratne zločine. / Puštanje političkih zatvorenika. / Uključivanje međunarodnih snaga za kontrolu provedbe sporazuma.
29. Potpredsjednik Srpske radikalne stranke. Šešelj je Nikolića proglasio četničkim vojvodom 1993. Kasnije će se razići sa Šešeljem (2007) i osnovati Srpsku naprednu stranku. Predsjednik Srbije od 2012. do 2017. godine.
30. Za plagijat Šešelj optužuje Branka Miljuša. Političari s kojima Šešelj dolazi u sukob bili su Hamdija Pozderac i Branko Mikulić.