Deviant art, The old piano tree by Crackoala http://bit.ly/1vma2Nn

E, sad možete da odahnete, dobro smo prošli. Ne, ne mislim na izveštaj o napretku po kojem smo, ako je verovati ozarenom premiijeru, ispali najbolji od svih loših đaka, nego onako uopšte. Ispostavilo se naime da ova vlast ne traži da baš potpuno promenimo svest. Ona hoće da promenimo samo – pola svesti. Što je, složićete se, mnogo lakši posao. Naročito kad i nemate druga posla.

Pa tako vlast od nas zahteva da promenimo samo onu polovinu svesti koja nas sprečava da radimo mnogo i prilježno, ali da ne promenimo i celu svest pa da počnemo da štrajkujemo što radimo pod lošim uslovima i za male pare.

Vlast bi takođe i da promenimo svest pa da ćutke plaćamo sve poreze, namete, notare, botove (pardon, ne njih, njih plaća vlast) ali i da svest ne promenimo baš toliko pa da očekujemo efikasnu javnu upravu (ili makar bar prebrojane i javno obelodanjene zaposlene u njima).

Vlast bi i da mi radimo kao već poslovično uzorni Nemci, ali da ne očekujemo da i vlast bude uzorna kao nemačka, pa da podnosi ostavke zbog plagiranih doktorata; da kao zapadnjaci poštujemo svoje obaveze prema državi, ali i da sačuvamo istočnjačku bogobojažljivost pred državom; da se disciplinovano pridržavamo rokova za plaćanje ali da nam i dalje ne smeta što obećani rokovi prolaze pored nas kao nekontrolisani vozovi; da budemo racionalni u očekivanjima i razumni u zahtevima, ali i nemotivisano euforični kad država od naših para organizuje grandomanske proslave; da uredno plaćamo sve dažbine ali ne i da za uzvrat očekujemo precizne račune, ispravnu vodu, stabilan napon, dobre puteve…

Ako mislite da su ovakvi kontradiktorni zahtevi šizoidni i da vlast hoće da od nas napravi podeljene ličnosti – onda je vlast u pravu kad kaže da ste zlonamerni kritizeri. Jer naša vlast ne želi da nas napravi ludima. Ona samo traži – da se pravimo ludi. Da se pravimo ludi kad svojim očima vidimo šta nije normalno. Da se pravimo da ne primećujemo da od nas traže da stegnemo kaiš i stisnemo zube, a zapravo hoće da stegnemo kaiš preko stisnutih zuba. Da se pravimo ludi što je datum oslobođenja Beograda postao pokretni praznik kao u crkvenom kalendaru pa ove godine pada na slobodan termin ruskog predsednika. Da se pravimo ludi što nam obećavaju da smo ”tigar” u razvoju kao Južna Koreja, a zahtevaju idolatriju kao u Severnoj Koreji. Da se pravimo ludi što poboljšanje uredničkog koncepta Studija B, dakle, javnog servisa, podrazumeva da novopostavljena glavna urednica u novoustoličenoj autorskoj emisiji (o autorstvu svedoči urednicin ručni potpis latinicom ispod ćiriličnog naziva emisije?!) postavi pitanje svom gostu (M. Lazanjskom): ”Da li je ovo najbolja i najhrabrija politika jednog premijera?”.

A ako ne pristanete da se pravite ludi – oni vam kažu da niste normalni ili da ste patološki mrzitelj, što nije ništa blaža dijagnoza.

Srećom, ima mnogo onih drugih, onih koji hrle da promene ono pola svesti. Pogledajte samo televizije, novine i sajtove – sve vrvi od naslova, pardon, malih oglasa: ”Polutka svesti upola cene ili po dogovoru”.

Peščanik.net, 13.10.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)