„Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se sve ludo i nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila… dugo sam išao obalom rijeke, susretao prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvadžije, sarhoši i nesrećan svijet“, zapisivao je Meša Selimović svojim perom dvadeset godina muku svoga brata, kojeg zlikovci nedužna ubiše.
Sveta knjiga muslimana Kur’an nas je godinama podsjećala: Ko ubije jednog čovjeka kao da je poubijao cijeli svijet. To nas u svakom smislu navodi da osudimo zločin prema čovjeku. Volim reći, prema čovjeku. Tako nema različitosti između ljudi. Žrtva je ipak žrtva. Vjerujem da se nigdje ne mogu pronaći argumenti da se zločin ne osudi. Na kraju krajeva, dovoljno je da to osudimo samo srcem. Moj prijatelj Halil iz Sarajeva me učio da ne tražim osvetu. Ona će me odvesti u mržnju. Govorio je i to da je žrtva dostojanstveno podnosila egzekuciju. „Ubica je okaljao svoju čast i dostojanstvo životinjskom stranom sebe“, ponavljao je uz prisjećanje na posljednji bosanski rat. Vjerovao sam u to. To me njegovalo, i uputilo na pravi put.
Neki ljudi kažu da se najviše voli onaj koga više nemaš. Ja kažem da neki ožiljci ostaju za cijeli život, koji nas svakodnevno podsjećaju na trenutke koji su nam obilježili život. Pokazali su nam putanju koju ćemo slijediti do svoje smrti. Bosanski čovjek je tokom rata postao simbol okupacije i simbol čovjeka zmaja. Ostao je pribran, pun ljubavi i najveći oslonac koji čovjek može imati. Ujedno bio je jagnje koje je išlo na klanje. Meni je ipak teško na papir staviti sve što želim posvetiti samo jednom čovjeku.
Prvi put pišem vama u Beogradu i u Srbiji. To bi trebalo ostaviti neki utisak. Ipak, ne bih se vodio patetikom. Mislim da je to i previše u ovakvom društvo, pa ću vam se ovako kao građanima Republike Srbije (bila ona sa Kosovom ili ne) obraćati kao ljudima. Kao čovjek prema čovjeku. Ne bi trebalo više graditi tranzicionu pravdu na našim ljudskim prostorima preko naroda i nacionalnosti. Iskreno, mrske su mi riječi: narod i nacionalnost! Jednostavno, podsjećaju me na totalitarne režime. Iako ne niječem pripadnost bošnjačkom nacionalnom identitetu, više se osjećam kao kozmopolita.
Upravo sa takvim režimima živio je i moj otac Edhem zvani Ekrem Ćudić. Živio je kao i svaki drugi čovjek. Ne bih mogao previše pričati o njemu i njegovom životu, jer ga takoreći nisam ni poznavao. Poznajem čovjeka preko dvije fotografije, plave košulje i neznanog mu groba u našem svijetu koji se eto sada negdje naziva Brčko Distrikt. Pitao sam Roy Gutmana, Florence Hartmann, Remy Ourdana, Vanessu Vasić-Janeković, kako nam se sve to moglo dogoditi. Samo su mi slijegali ramenima. Ni oni koji su također bilo sudionici naše balkanske muke nisu mogli dati svoj odgovor, a da ne bude već poznata priča svima nama. Stranci nikada nemaju odgovora.
Edhem Ćudić je rođen 1946. godine i živio je u Brčkom. Kažu da se nije odvajao od svoga grada na duži vremenski period. Bio je vezan za taj grad na Savi. Bio je vezan i za rijeku Savu i pristanište Luka Brčko. Pričali su da rata neće biti. Da je to samo priča pojedinih ljudi… Vjerovao im je. Bio je siguran u to, iako je već naveliko po Brčkom bilo vidljivo da Đorđe Ristanić nosi uniformu SNB-e. Bosanski ljudi nisu bili spremni za rat. Uopće nisu ni znali šta je rat. Vjerovali su u Titovo bratstvo i jedinstvo. Edhem je vjerovao da nikome nije ništa loše učinio. Govorio je: „Nisam nikog dirao, nisam se nikome zamjerio…“
Dana 2. maja srpske snage pod vodstvom Ljubiše Savića Mauzera zauzele su grad Brčko na rijeci Savi. Tog dana Edhem zvani Ekrem Ćudić je u svome stanu uhićen i prebačen u sabirni centar Laser Brčko. Da je možda znao šta će se događati i šta će mu komšije učiniti, možda nikada ne bi ni ostao u svome gradu.
Iz Lasera je prebačen u zloglasni logor „Luka“ Brčko. Edhem Ćudić je tada posjedovao plavu košulju, ručni sat marke SEIKO, te zapis sa kur’anskim rečenicama, koji je nosio sa sobom kao zaštitu. Ocu Salihu Ćudiću koji ga je posjetio u „Luci“, predao je sat SEIKO. Zločinac je uzimao sve što je inače imalo vrijednosti. Edhem je sat dobio od svoga brata Zijada. Bolje da ga otac zadrži, nego da ga Jelisić nekome proda, mislio je u sebi. Molitva iz Kur’ana zapisana na papiru, završila je u ustima ovog čovjeka. U strahu od Gorana Jelisića, on ju je progutao. Pored Edhema je u isti logor dovedeno iz Hotela „Posavina“ 200, iz geta Brezovo Polje 250, te iz fiskulturne sale „Partizan“ oko 300 logoraša i iz Lasera 300 Brčaka. Iz ovih sabirnih centara, računajući i geto Brezovo Polje, u logor „Luka“ je dovedeno više od 1.200 logoraša.
U sobi za ispitivanja bio je Goran Jelisić – Srpski Adolf, koji je na kratki mig isljednika izvodio žrtve. Ovaj Bijeljinac toliko je batinjao logoraša da žrtve često nisu mogle da hodaju. Tako je jednom prilikom „Srpski Adolf“ izveo Stipu Glavočanina. Tražio je od njega da prizna da je silovao maloljetnu srpsku djevojčicu. Srpski Adolf ucrtao mu je nožem križ na čelu, predao ga logorašima da ga nemilordno ubiju. Stipo je po logoru plakao i molio da mu neko muke skrati. Niko nije htio. Isprovocirani Srpski Adolf ustrijelio je Glavočanina metkom u potiljak. Prema istim svjedočenjima, Ćudić je preko noći pretovarao oko 60 leševa u kamione firme BIMEKS, koji su vozili prema masovnim grobnicima. Edhem je bio prisutan kada je haški osuđenik Goran Jelisić leševe ubijenih spaljivao na kamionskim gumama.
Krajem mjeseca maja D.V. je Edhema izvukao iz Luke i odmah ga prebacio u Brezovo Polje, gdje mu se nalazila porodica. Bio je mnogo mršav. Kćerka Dijana ga tom prilikom nije ni prepoznala. O torturama, zločinima i preživljavanjima u Luci u tom selu nije ni progovorio. Srpski zločinci su tokom noći u mahalama i sokacima tražili nove žrtve. Bošnjaci i Hrvati koji nisu na vrijeme napustili grad, ostali su prepušteni koljačima koji su svakodnevno tražili nove ljudske živote.
Nakon mjesec dana Edhem zvani Ekrem Ćudić je ponovo vraćen u Luku. U njoj su već tada izvršne vlasti na novinarske izvještaje Roy Gutmana počele mijenjati izgled Luke. Bošnjaci i Hrvati su od toga dana počeli farbati zidove, i mijenjati ratni mučiteljski objekat. O tome je i Srpski radio Brčko, 7. augusta 1992. u svom dnevniku objavio: „Danas je u Brčkom boravio ministar informisanja Velibor Ostojić sa grupom novinara svjetskih agencija koji su došli da pronađu tobožnje konc-logore za Muslimane i Hrvate. No, ono što ne postoji, zakon prirode kaže – ne može se ni pronaći.“
Nakon Luke, prebačen je u Batković. U Batkoviću torture prema logorašima bile su dosta slabije. Dolazak stranih novinara, UN-ovih posmatrača, ili pak neke druge humanitarne organizacije, značio je da se ovi mučenici moraju sakriti u obližnju šumu. U šumi logoraši su nailazili na mnoge leševe. Logoraši o tome nisu smjeli nikome pričati. Da bi čovjek uopće razgovarao sa srpskim vojnicima u logoru morao je reći: „Gospodine, srpski vojniče, dozvolite da se obratim“. U suprotnom uslijedilo bi batinanje do smrti.
Dana, 13. oktobra, dok su seljaci čekali na kapiji logora da dobiju logoraše za rad na svojim imanjima, Ćudić je istrčao i prvom seljaku opalio šamar. Bio je to pouzdan znak da je Ćudić prežalio vlastiti život, te je želio da mu se skrate muke što je stražar jedva i dočekao. Zatvorenik je udario Srbina, nasrnuo na srpstvo. Odjeknuo je rafal. Ćudić je pao, ali je smogao snage da se pridigne i vikne:
Pucajte, ne možete me ubiti!
Odjeknuo je još jedan rafal, a onda je ugašen život Edhema, zvanog Ekrema Ćudića.
Kao dijete od navršenih tri godine nisam ni mogao shvatati da postoji neko ko nema majku i oca. Da rat donosi bol, tugu, gubitak sve do dana kada mi je sudbina pokazala vrata kroz koja sam morao proći – nevoljno, polahko, nečujno, uplakano i uplašeno. Nisam to možda tada shvatao, ali sam to osjećao u onim trenucima kada sam tokom rata bio u izbjeglištu u Gračanici i shvatio da sam dijete ubijenog logoraša logora Luke a onda i Batkovića. Kao dijete, majku sam molio da mi kupi oca. Nije ga mogla kupiti, ali joj možda nikada ne bih zamjerio da je i našla sebi drugog muža. Jednostavno, ja sam ostao bez oca, a ona je ostala bez muža.
Ponekad sam možda i mrzio Srbe. Plakati koji su se lijepili tokom moje posjete Novom Sadu 2003. godine bili su: „Šešelja za predsednika“, omladine koja nosi slike Radovana Karadžića i Ratka Mladića dok ulaze u salu da gledaju film Grbavica, stadioni na kojima piše: Nož, žica, Srebrenica, odavale su mi sliku da je cijela Srbija takva – fašistička. Danas, uz Stašu Zajović, Lepu Mlađenović, Marijanu Stojičić, Nadu Dabić, Miloša Uroševića, Gorana Lazina, Ivanu Ristić, Mariju Perković, sigurno mogu reći da cijela Srbija nije željela rat. Ne mogu vjerovati da su ti moji prijatelji nosali transparente koji su ubili mog Edhema zvanog Ekrema Ćudića. Lepa Mlađenović se u jednoj svojoj priči prisjetila ratnog Sarajeva: „Jednog dana smo pakovale pakete da bi ih slale ženama u Sarajevu. Provodile smo sate organizujući stvari… ovo je kutija za ženu, koja živi na sedmom spratu i nema struju, ni grejanje, biološkinja je i ima starog i bolesnog oca… ovo je kutija za ženu koja je glumica i ima malu ćerku i muža… ova je za staru ženu koja živi sama i ima puno prijateljica… šta ćemo staviti u koju kutiju, znajući za koga je ta kutija, ko su komšije, gde su snajperisti, koliko je hladno u njihovom podrumu, šta bi ona željela za iznenađenje? Stavljale smo unutra pasulj, suvo povrće, najbolje orahe i lešnike, skupe čokolade, poznate marke cigara, kafu…“ Staša Zajović je od 1991-1996. godine svake srijede protestovala u centru Beograda zbog ratnih sukoba i dan-danas poručuje: „Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici“. Miloš Urošević je i ove godine na Facebooku u povodu masakra na Markalama napisao: „Markale još jednom… Oprostite nam.“
Zadnji put kada sam se vidio sa Stašom rekao sam joj da će me Beograd uvijek podsjećati na grad intelektualaca. Isto tako podsjećat će me i na grad režima, grad Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića te grad u kome je projektovan genocid, grad u kome su rasuli Jugoslaviju na paramparčad. Taj pomiješani osjećaj će me uvijek pratiti dok hodam Beogradom. Ne znam da li mi treba isprika, i ne znam zašto bi se neko meni za to izvinjavao. Prihvatao sam tu ispriku, jer je uvijek dolazila od ljudi koji su u to vrijeme osuđivali rat. Ispriku nikada nisam dobio od onih koji su to počinili. Edhemu više i ne treba isprika. Da je kojim slučajem i dobije, neće mu ništa ni značiti, jer je zahvaljujući njima ostavio djecu da ih majka sama odgaja.
Moga oca, Edhema, niko i nikada nije mogao zamjeniti. Nikada ga nisam ni pronašao. Pitanje je, gdje su ga zločinci i sahranili. On je ostao neprimjetna sjenka, bez groba i obilježja, potpuni stranac, sa dvije fotografije i jednom košuljom. Svako me mogao uvjeriti da ga nikada nisam ni posjedovao. To je bio surovi cilj bosanskog rata. Često sam se pitao da li mrtvi za nama plaču?! Da li žrtvine suze mogu presahnuti nakon njegove smrti? Da li oni i dalje ostaju uz nas, sa nama, kao zvijezda koja nam obasjava put kojim idemo, vodeći računa da uvijek dostojanstveno koračamo stazama svijeta, jer ćemo jednog dana dobiti priliku za ponovni susret.
„Allah je svačije utočište – odgovorao sam izgubljeno“ (Derviš i smrt)
Peščanik.net, 13.10.2012.
