Oni žive u mome gradu

Tog jutra sam se zaustavio na benzinskoj stanici pored bolnice. Uzalud sam trubio, prodavača nije bilo u blizini. Sigurno je opet skoknuo na razgovor sa nekom medicinskom sestrom. Već se događalo da sam tog nekadašnjeg nogometaša morao trubom dozivati iz hlada ogromnih paprati. Nisam imao hitnog posla, te sam prestao trubiti i otvorio prozore na kolima. Oduvijek sam imao razumijevanja za kratke sretne časove ljudskog života.

– Dobro jutro!

Prilazio mi je stari Boško Maričić (rođen 18.09.1938. u Brčkom). Pod nogama mu je škripao šljunak. Prije 21 godinu bio je predsjednik SDS-a u mom rodnom gradu i svjedok odbrane u predmetu Momčila Krajišnika u ICTY-u. Znamo se samo preko novina.

Bošnjaci su tokom 1991, po Maričiću, „tajno i polutajno“ oformili paravojne jedinice – Patriotsku ligu i Zelene beretke, a Hrvatima je, tvrdio je on, oružje stizalo preko Save iz susjedne Hrvatske. Priznao je da o svemu tome nema saznanja iz prve ruke, već da su to informacije koje su „procurile od žena i komšija oficira vojno-obavještajne službe“, a da je dosta toga saznao i poslije rata.

Po Maričiću, Srbi nisu bili pripremljeni za napad na Bošnjake i Hrvate u Brčkom, i JNA u tome nije učestvovala. Početkom maja 1992. priključio se jednoj od tri čete srpske vojske u Brčkom. Ta vojska „nije imala ime“, a bila je pod komandom Ljubiše Savića Mauzera. Tu je još vidio i „dva-tri Arkanova i tri-četiri vojnika kapetana Dragana“. Prema njegovim tvrdnjama, te tri čete su bile „sav srpski narod pokupljen radi odbrane“.

Tadašnji gradonačelnik Brčkog, Đorđe Ristanić (rođen 02.08.1957. u Brčkom, stalno nastanjen u Alekse Šantića 23), izbjegao je procesuiranje, iako je bio alfa i omega prvih okupatorskih mjeseci 1992. Tada je tvrdio za zapadne medije: „Ja garantujem da u Brčkom nije ubijen nijedan civil od srpske ruke, nego od muslimanskih i hrvatskih granata“. Nakon ovih izjava, američki mediji objavili su fotografije egzekucija Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića u Zanatskom centru u Brčkom, koje je fotografirao Ron Haviv.

Dvije decenije nakon toga, Ristanić je u ICTY-u tvrdio da je bio nemoćan. “Oni su dva puta uhitili i šamarali načelnika policije. I ja sam bio uhićen, i načelnik štaba brigade… Oni su operirali i vršljali po gradu”, kazao je na suđenju Radovanu Karadžiću govoreći o „paravojnim formacijama kao najvećoj snazi u Brčkom u to vrijeme“.

Ratni gradonačelnik je „nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti“ saznao od načelnika policije da je formiran Sabirni centar Luka, u kojem su bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti: „Ne znam zašto je formiran. Samo mogu da pretpostavim da su to formirale srpske vojne snage. Sjećam se da je bilo civila u ograđenom prostoru, ali prema mom mišljenju i mišljenju ratnog predsjedništva, nisu postojali pravni razlozi da se ti ljudi tamo odvode. Da bi se neko zatvorio, mora biti procedura i optužba, ali toga nije bilo.“

U logoru Luka, prema Ristaniću, logoraši su premlaćivani i zlostavljani: “Kasnije sam čuo i za ubistva u Luci, ali ne tokom rata. Tada sam znao da se ljudi maltretiraju, da ih se tjera da pjevaju. To se čulo po noći u gradu, to horsko pjevanje.”

Da podsjetimo, Luku su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i vršili ispitivanja logoraša kačeći im bizarne optužbe tipa: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, članstvo u SDA, posjedovanje radio-stanice, silovanje Srpkinja… Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije.

Nakon odlaska policajaca, Goran Jelisić poznatiji kao Srpski Adolf je prozivao logoraše kojima je škorpionom pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare. Njegova suradnica Monika, kasnije supruga, običavala je Bošnjake masakrirati razbijenom flašom. Na rane onih koji prežive torturu sipala je sol. Nakon likvidacija, komandanti logora su iz hangara u kojim su boravili logoraši izvodili, kako su to govorili, dobrovoljce zadužene za skupljanje leševa. Jedan od tih koji je na noć znao prenijeti po 60 leševa bio je i moj otac Edhem Ćudić. Sa takvih poslova, rijetki su se vratili.

Među monstrumima u logoru Luka, pored Gorana Jelisića, Ranka Češića, Ljubiše Savića-Mauzer, Konstantina Simonovića, Monike Ilić – Simonović – Karan, posebno su se isticali u ubijanju i mučenju logoraša Enver Stavički, Fikret Piklić, Džemal Zahirović zvani Špajzer, Gligor Zorić i Veselin Nikolić.

Logor Luka je zatvoren 20. juna 1992, nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine. Do tada je ubijeno 3.000 civila, što je brčanski logor smjestilo odmah iza Omarske u kojoj je likvidirano 4.000 zarobljenika.

Naravno, sve je ovo moralo imati veze i sa JNA, jer se vojska naoružavala iz brčanskog garnizona. Milisav Milutinović, (rođen 18.09.1933. u Jovanu, općina Kragujevac, Srbija; prijavljen u Brčkom, Ice Volovskog 28/II), bio je rezervni major JNA, komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane i član Ratnog predsjedništva općine Brčko. Trenutno živi u Srbiji, ali često je u Brčko distriktu. Građani Brčkog ga prepoznaju, ali Tužiteljstvo ne poduzima korake ka uhićenju i podizanju optužnice.

Na YouTube-u se nalazi prilog francuskog novinara iz 1992, na kojem su u logoru snimljeni Luka Milutinović i Danilo Pejić, bivši golman FK Jedinstvo. Oni na ovom snimku tvrde da tu navodno čuvaju oduzete automobile i čekaju da se jave vlasnici.

Mihajlo Grujić, (rođen 10.06.1944. u Trnjacima,općina Brčko), bio je rezervni kapetan bivše JNA, koji je u maju i junu 1992. organizovao progon civila iz geta Brezovo Polja. Nastanjen je u naselju Grčica, u Brčkom.

Vlasnik ozloglašene kafane Bolero, Mile Gatarević zvani Bolero (1958-2010), stanovao je u Jevrejskoj ulici i tu imao kafanu u kojoj su se okupljali pripadnici raznih paravojnih jedinica. Tu su se odvijali razni dogovori u vezi etničkog čišćenja grada. Nikada nije procesuiran, iako su brojne svjedokinje svjedočile o silovanjima i torturama koje je izvršio. Na njegovom lokalu još uvijek stoji tabla sa natpisom Bolero. Umro je nekažnjen u Brčkom.

Siniša Kisić (rođen 1954. u Brčkom), sadašnji član Predsjedništva Olimpijskog komiteta BiH, bivši komandant Trećeg bataljona VRS. Nalazi se na fotografijama iz logora Luka u Brčkom, u uniformi VRS. Zaposlen je u kancelariji koja koordinira odnose između institucija vlasti BiH, Brčko distrikta BiH i OHR-a. Prvi je poslijeratni gradonačenik Brčko distrikta BiH (2000-2004). Zbog mandata je trenutno nastanjen u Sarajevu.

Pored bivšeg gradonačelnika, tu je i Stako Stakić, inženjer agronomije, bivši direktor Mesne industrije Bimex. U vrijeme rata bio je ratni direktor istoimene kompanije. Ubijeni Bošnjaci i Hrvati iz logora Luka su kamionima Bimexa odvoženi na okolne farme, gdje prema federalnim izvorima ima 13 masovnih grobnica, ili u fabriku stočne hrane Farma. Svjedoci tvrde da je dio leševa prerađivan u stočno brašno. Srbi su mrtve bacali i u Savu. Na lokalitetu Farma je 1996. ekshumirano 67 identiteta. Stako Stakić je bio zastupnik u Skupštini Brčko distrikta BiH u dva mandata. Do sada je objavljena fotografija hladnjače Bimexa iz 1992. sa lokaliteta Farma. Stako Stakić nikada nije dao informacije o učešću Bimexovih hladnjača u prijevozu leševa na lokalitete masovnih gorbnica.

U Brčkom se još uvijek nalazi i poznata prostitutka Verica Simonović, koja je sa kćerkom Monikom Ilić – Simeunović – Karan i Suzanom Simeunović bila organizator silovanja u Brčkom. Ona je majka osuđenog ratnog zločinca Kostantina Simeunovića Koleta. Za nju se vežu zločini silovanja u Westfaliji nadomak Brčkog. Živi u Srpskoj varoši u Brčkom.

Merid Ljuca je pandorina kutija ratnih zločina u Brčkom. Posjeduje privatno pokopno društvo Iris. Svjedok je mnogobrojnih zločina. Prevezao je rastrgana tijela, kada je Savski most dignut u zrak (30.04.1992), u gradsku mrtvačnicu u Brčkom. Mrtvačnica je bila pod ingerencijom Bolnice Brčko, na čijem je čelu bio dr. Momir Crnić, poznatiji kao Momo. Ovi leševi su iz gradske mrtvačnice izmješteni na nepoznati lokalitet i do danas nisu pronađeni. Momir Crnić je i dalje zaposlenik Bolnice u Brčkom, gdje radi kao anesteziolog.

Dr. Dragan Ninković zvani Gagi, bio je načelnik hirurgije u Brčkom za vrijeme rata. Poslije ubistva ljekara Sakiba Edhemovića, Ninković se uselio u njegovu kuću u centru Brčkog.

Upravo onaj koji je u Višegradu otkrivao spomenik ruskim dobrovoljcima, bio je jedan od čelnih ljudi policijske uprave Brčko – Petar Đokić (rođen 1961. u Brčkom). Bio je ministar u vladi Republike Srpske, a prijeratni je predsjednik Saveza socijalističke omladine Brčko. U vrijeme rata bio je uposlenik policijske uprave, u kojoj su se događala masovna ubistva, u kojoj postoji zloglasna soba br. 13. Trenutno je nastanjen u Banja Luci.

Za ratne zločine u Brčkom, pred ICTY u Den Haagu suđeno je Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, Goranu Jelisiću i Ranku Češiću. Goran Jelisić je osuđen na 40, Ranko Češić na 18, Momčilo Krajišnik na 27 (Žalbeno vijeće smanjilo je kaznu na 20) i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Svi su oslobođeni optužbe za genocid i osuđeni za zločin protiv čovječnosti, unatoč činjenici da su imali namjeru djelimičnog uništenja nacionalne grupe Bošnjaka i Hrvata, odnosno da su (Jelisić i Češić) počinili mnogobrojna ubistva zatočenika sa genocidnom namjerom. U slučaju Jelisića, Sudsko vijeće je donijelo presudu da nije kriv za genocid bez saslušanja odbrane i završnih riječi tužitelja i branitelja.

Podsjetimo da je Raspravno sudsko vijeće ICTY potvrdilo Slobodanu Miloševiću genocidnu namjeru i postojanje plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, pored mnogih gradova, i u Brčkom. Ovo sudsko vijeće je zaključilo da „postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom izvršen genocid“. Slobodan Milošević nije dočekao konačnu presudu, jer je preminuo 11. marta 2006, čime je istog dana i okončan sudski postupak.

Dok stojim na bezinskoj pumpi, u gradu u koji sam presađen, u kojem će vas svaki sokak i džada podsjetiti na neki zločin, ne mogu da krivim samo one koji su bili na vrhu civilne ili vojne vlasti. Moga oca Edhema zvanog Ekrema Ćudića je svako mogao ubiti, a danas me možda i pozdravlja na ulici. Skrivaju se i uopće se u javnosti ne oglašavaju, da ne bi neko potegao sve ono što su uradili u ovom gradu na Savi.

Pred Osnovnim sudom u Brčkom, za ratni zločin optuženi su: Kosta Kostić, Konstantin Simonović Kole, Fikret Piklić, i Monika Ilić – Simonović – Karan (suđenje u toku).

Još uvijek nisu procesuirani slijedeći izvršioci zločina u Brčkom:

Čajević Miloš, rođen 25.06.1965. u Brčkom;
Božić Božo, rodom iz okoline Beograda;
Božić Rade, rodom iz okoline Beograda;
Stravički Enver zvani Šok, rodom iz Bora, Republika Srbija;
Mitrović Goran, rodom iz okoline Bora, Republika Srbija;
Rajčić Rajko, sin Đoke, rođen 27.10.1947. u bosanskom Petrovom Selu kod Gračanice, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Rajčić Željko, sin Rajka, rođen 01.02.1968. u Živinicama, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Ostojić Cvjetko, sin Pere, rođen 27.08.1936. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici S. Sidora 26 u Brčkom, po zanimanju vozač;
Radušić Milenko zvani Pjevac, sin Save, rođen 07.04.1969. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici Vukosavačka 40 u Brčkom;
Zarić Cvjetko zvani Rasporac, sin Vasilija, rođen 14.10.1933. u Vitanovićima kod Brčkog, nastanjen u ulici J. Šibera 4 u Brčkom, po zanimanju bravar;
Marković Goran zvani Markulja, sin Boška, rođen 10.05.1965. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 6 u Brčkom;
Rikanović Pero, sin Cvjetina, rođen 14.03.1974. u Jasenici, općina Srebrenik, stalno nastanjen u mjestu Bukvik Gornji kod Brčkog;
Pudić Borislav zvani Čiča, sin Stojana, rođen 26.06.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 138;
Knežević Radivoje, sin Božidara, rođen 19.12.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 54, po zanimanju portir-čuvar;
Živković Dragan zvani Travolta, sin Save, rođen 23.09.1953. u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića 58, po zanimanju radnik SUP-a;
Lazić Vaso zvani Sova, sin Save, rođen 02.01.1965. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari br. 51 kod Brčkog;
Filipović Mladen, rodom iz okoline Brčkog;
Tomić Ilija, rodom iz Bukvika, općina Brčko, živi u Brčkom;
Tešić Cvetislav, rodom iz okoline Brčkog;
Tuzlančić Duško, svojevremeno bio zamjenik Ljubiše Savića Mauzera;
Tošić Miladin zvani Slovenac, rodom iz Maribora, Republika Slovenija, roditelji mu žive u mjestu Zimča, općina Visoko, a kao izbjeglica boravi u Brčkom;
Delić Milenko zvani Pika, sin Vojislava, rođen 31.12.1956. u Brčkom, nastanjen u ulici N. Kovačevića bb;
Tanasković Dragan, sin Vasilija, rođen 29.05.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 80;
Tadić Dušan, sin Marka, rođen 02.10.1959. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari kod Brčkog;
Gojaković Milenko, sin Slobodana, rođen 10.12.1962. u Breziku kod Brčkog, nastanjen u ulici B. Kaurinovića 13 u Brčkom;
Vasić Lazo zvani Cvrcan, rodom iz Grčice, općina Brčko;
Ljubičić Slobodan, rođen 1972. u Brčkom;
Miličević Zvjezdan, rodom iz Brčkog;
Obrenović Predrag zvani Šicer, sin Tihomira, rođen 03.03.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Vukosavačka 85 u Brčkom;
Pajaković Stanko, rodom iz Brčkog, prije rata radio kao vozač u Autoprevoznom preduzeću Laser u Brčkom;
Rakić Jovan zvani Joco iz Grčice, općina Brčko;
Božić Dragan zvani Pera, rodom iz Brčkog;
Miljković Slobodan zvani Lugar, rodom iz Kragujevca, Republika Srbija;
Stanić Radislav zvani Raco iz Međaša kod Bijeljine.

Svi oni i dan-danas hodaju gradom i susrećemo ih kao uzorne građane Brčko distrikta i Bosne i Hercegovine. Oni su upravo one komšije za koje je Nataša Kandić u jednom intervjuu rekla (misleći na Srbiju, ali se to može prenijeti i na BiH): „U Srbiji još uvek postoje grupe koje bi obukle uniforme, kao što su to učinile 1991.“

Potencijalnim bošnjačkim povratnicima put kući, osim zločinaca koji šetaju ulicama, zatvaraju i druge „sitnice“. Naći ćemo tu klasični srpski repertoar: spomenik braniocima, uzdignute zastave i pravoslavni kulturkampf. Nedavno je kao glavni kulturni događaj u gradu organizovano ’Sedam dana ćirilice’. U sklopu ove manifestacije, u Domu kulture je održano predavanje ’Srpski jezik – Božiji jezik’.

Sa prvim mrakom ulice su puste. Radnje se zatvaraju ranije. Uglavnom se zna u kojim kafićima se okupljaju Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Mnogo je spomen obilježja srpskim oslobodiocima grada, dok se o gradnji obilježja žrtvama dugo vodila polemika. Spomenik četničkom vojvodi Draži Mihajloviću konačno je iz centra grada premješten na pravoslavno groblje nadomak Brčkog

Specifičan ustroj omogućio je da javne institucije Brčko-distrikta prije mnogih bosanskohercegovačkih gradova dobiju predznak multietničkog. Na zgradama tih institucija ne možete vidjeti ni jednu osim državne zastave i obilježja. To pokazuje mnogo. Ali grad je još uvijek pun onih koji su 1992. ubijali i protjerivali svoje komšije Bošnjake i Hrvate.

 
http://edvinkankacudic.wordpress.com/

Peščanik.net, 28.02.2013.