Nekoliko stotina bivših logoraša i njihovih porodica okupilo se u Prijedoru kako bi obilježili dane kada je prije 20 godina počelo sistematsko protjerivanje Bošnjaka i Hrvata, ali i raspuštanje logora Omarska na intervenciju zapadnih sila. Porodicama prijedorskih žrtava pridružili su se građani Prijedora, Sarajeva, Bihaća, Beograda, Zagreba, Podgorice, Sanskog Mosta, Banje Luke, Pariza, Londona, i New Yorka. Dana 5. augusta svi su hodali glavnom prijedorskom ulicom, sa školskim ruksacima na kojima su bila ispisana imena i godine djece ubijene u Prijedoru. Instalacija u pokretu ukazuje na 102 ubijenih prijedorskih dječaka i djevojčica starosti od tri mjeseca do 17 godina. Na kraju šetnje, na glavnom prijedorskom trgu, pomoću školskih torbi ispisano je “Genocid?” Nakon marša, prijedorska policija, djelujući po nalogu gradonačelnika Marka Pavića i prijedorske skupštine, privela je jednog od članova organizacionog odbora, Sabahudina Garibovića, i obavijestila da će zbog ispisivanja riječi „genocid“ na trgu biti podnesena krivična prijava protiv njega i organizacije kojoj pripada.

Ljudi kosturi iza bodljikavih žica, uplakana djeca, izgubljene žene su slike koje vas asociraju na grad Prijedor… Neki od onih koji su preživjeli taj džehennem ponovo su 6. augusta ove godine ušli u prostorije Omarske, gdje su zlostavljani danima na najsvirepije načine. Predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Mirsad Duratović izjavio je da je ovo najposjećeniji skup do sada: „Što su jače zabrane, sve više ljudi dolazi. Vlasti Republike Srpske i gradonačelnik Prijedora zabranili su nam da koristimo riječ genocid za užas koji nam se desio. Jučer je jedan od naših aktivista uhapšen zato što je upotrijebio riječ genocid. Na svaki način pokušavaju izbrisati historiju Prijedora od 1992. do 1995. godine, ali neće im uspjeti“.

Spomen ploča žrtvama logora Omarska ni ove godine neće biti postavljena, jer kompanija Arcerol Mittal, koja upravlja rudnikom u čijem krugu se nalazio logor, nije željela izdati odobrenje, prebacujući taj zadatak na Općinu Prijedor. Duratović je u znak protesta u Omarsku donio maketu skulpture „Arcerol Mittal Orbit“, koju je kompanija izradila za potrebe Olimpijskih igara u Londonu. Predstavnik preživjelih prijedorskih logoraša poručio je da ih vlast neće zaplašiti. “Spomen obilježje će biti podignuto i u Omarskoj i u centru grada Prijedora za sve žrtve.”

Od ranog jutra u sali je stajao i policajac MUP-a Republike Srpske. Kaže da je 1981. godište i da je prvi put u Omarskoj, ali da je čuo priče o tom mjestu: „Ne znam uopće šta da očekujem i kako će ovo izgledati!? Rekli su nam da može biti provokacija i da ne obraćamo pažnju. Vidjet ću“, pomalo zbunjen, prilično nesiguran govori mladić, u uniformi koja i danas ne štiti građane ne-srpske nacionalnosti u manjem BiH entitetu. Pitamo ga, da li zna šta se tu dešavalo tokom rata? „Čuo sam, ali nisam baš siguran. Ne sjećam se puno rata. Bio sam skroz mali i roditelji su me čuvali daleko od svega. A sada se baš i ne priča puno o tome kod nas. Znam da je bilo loše, ali kako i šta, nisam baš siguran šta da vam kažem“.

On je jedini policajac taj dan u Omarskoj sa kojim smo uspjeli razgovarati. Drugi nam samo kažu da im je zabranjeno. Isto govore i radnici Mittal Steela, multinacionalne kompanije koja je 2004. godine kupila kompleks rudnika Omarska, koji su angažovani na obezbjeđenju. Većina ih nijemo gleda dok preživjeli prolaze pored njih i pričaju svoje priče:

– U ovoj sobi sam ja bio zatočen.

– Ovdje su bile žene. Sjećam se kako smo ih mi dolje slušali kako vrište.

– Ovdje je čovjek pio krv. Mi smo samo nijemo gledali.

– Ja sam ležao ovdje na pisti 15 dana.

– Ja sam bio sa ocem gore na spratu. Jedan dan smo pola sata slušali krike oca i sina. Natjerali su ih da tuku jedan drugog. Otac mi nije dao da gledam. Samo se sjećam tih užasnih krika.

– Na onoj stolici su ubili čovjeka. Ja sam to gledao.

Aktivistička grupa i prijatelji Stop Genocid Denial (SGD) su na autentičnom prostoru betonske piste bivšeg logora smrti izveli performans u kojem je prikazan dio brutalnosti kojoj su zatočenici bili izloženi od strane logorskih čuvara. Prisutni na komemoraciji su bili iznenađeni i potreseni jezivim prizorom iživljavanja nad bespomoćnim ljudima. Emir Hodžić, aktivista SGD-a je glumio ulogu logorskog čuvara, a među onima koji su slušali njegove naredbe i prijetnje su bili i preživjeli logoraši Omarske. Neki od njih su bili vidno uzbuđeni i drhtali su na svaki Hodžićev povik, ponovno preživljavajući traume.

Obilježavanju godišnjice zatvaranja logora Omarska prisustvovali su predstavnici OHR-a, ambasada i međunarodnih organizacija angažiranih u BiH. Logorašima je posebno bio značajan dolazak britanskog novinara Ed Vulliamy-a, koji je 1992. svijet upoznao sa postojanjem logora za Bošnjake i Hrvate u Krajini i sa torturama kroz koje su prolazili.

Omarska je bila jedno od najvećih mučilišta dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu bila je nulta tačka zločina. Kada su Peter Maass i Roy Gutman stigli na mjesto Omarske, tad su se Srbi već počeli igrati skrivanja; većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili pak ubijena. Obroci su se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare.

To nije bio logor poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici stajali u redu. Broj ubijenih nikada nije dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je uporediva. Nacisti su htjeli da pobiju što više Jevreja, a da to učine na što brži način. Srbi su pak htjeli ispitivati svoje bošnjačke protivnike, sadistički uživajući tako što su ih na najmonstruoznije načine mučili, a potom ih ubijali sa onim što im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili samo parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.

Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta – u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja završila su strijeljanjem na mjestu koje su logoraši nazivali Bijela kuća. Bila je tu još jedna zgrada, poznatija kao Crvena kuća, gdje su držali iskasapljena tijela dok ih ne sahrane negdje izvan Omarske ili samo bace u napušteno rudarsko okno.

Dnevno je ubijano dvadeset pet do pedeset ljudi. Neki logoraši nikad nisu dospjeli do Crvene ili Bijele kuće, umirali su od žeđi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani), dok su čekali da na njih dođe red za mučenje, ili su umirali jer bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u čelo. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.

To što negdje nije donesena presuda za genocid, ne mora značiti da ga nije bilo. To što nekome nisu nađeni dokazi da je serijski ubojica, ne mora značiti da on to nije. To što neko negira genocid i zločine počinjene u Prijedoru, ne znači da se ne sprema novi rat protiv onih koji žele reći suprotno.

Omarska je simbol onoga što UN nije učinio u Srebrenici, a i onoga da je Europa politikom Marka Pavića dozvolila da se netrpeljivost prema žrtvama još uvijek može tolerirati.

Kada bi se političari ma kojeg vjerskog i političkog predznaka konačno ujedinili i shvatili problem Omarske, možda bi se nešto i učinilo, ali kako to Robert S. Lind 1941. godine napisa Leviju: „Tragedija vas Jevreja je što ste u ovim danima između sebe podijeljeni“.

I Joseph Pulitzer je to veoma jezgrovito formulirao: „Zločinu je potrebna tajnost. Na vidjelo sa tim stvarima! Opišite ih, ustremite se na njih, razobličite ih u novinama ali, prije ili kasnije, javno mnijenje će ih izbrisati“. Tako to politika Marka Pavića i radi i kazuje: Nema genocida, nema zločina ili kako je to načelnik Slobodan Popović iz Višegrada govorio: „Ne smijemo ni zamisliti koliko su Srbi propatili na ovim prostorima!“

Odlazimo iz Omarske u koloni vozila i autobusa. Omarska je tiha. Iako su kuće uz put naseljene, nema nikoga na prozorima. Na većini su navučeni i zastori. U mukloj tišini, svi odlaze u neki drugi život, pun neispričanih priča.

 
Peščanik.net, 09.08.2012.