Ima mislećeg sveta koji ne može, ne ume ili neće da se odrekne izvesnog „viška racionalnosti“ koji uporno učitava u namere i postupke vozovođa pomahnitalog srpskog voza. Zato ih stvarnost uporno pretiče, iznenađuje i izneverava, jer sve ono loše, bedno, glupo ili naprosto blesavo što se dogodi, njima nekako izgleda nedogodivim, odviše sumanutim, samoubilačkim, samim tim i nečim što naprosto nije opcija. Sve dok se ne pokaže da jeste, na njihovo najiskrenije iznenađenje. Setite se onih nedelja i meseci pred NATO bombardovanje: inače ozbiljni i pametni ljudi uporno su vas, čak i kada su bombarderi iz Aviana već rulali po pisti, ubeđivali kako od svega toga neće biti ništa, i kako će se „Sloba“ – ta, znamo mi njega, vragolana – u poslednji čas nešto već dogovoriti s Holbrukom pa će sve opet biti u najboljem redu, a sve ovo čemu prisustvujemo tek je šarada, pompezna predstava, plašenje mečke, igra živaca. Poznato je kako se to završilo: brodolomom „mudrih analitičara“ koji su ukalkulisali sve faktore, osim onog najvažnijeg – da je Milošević ovaj put otišao predaleko, i da mu povratka odande nema, utoliko pre što on i ne želi da se vraća. A da biste videli da je tome tako, nisu vam bile potrebne nikakve nadnaravne sposobnosti: bilo je dovoljno da pažljivo oslušnete jezik kojim Gazda i njegova propaganda govore. Bio je to jezik koji nije ostavljao prostora za uzmak, za relativizujuća tumačenja, za neki od onih „tipično političarskih“ kompromisa, trulih ili konstruktivnih, svejedno.

Pažljivo osluškujem jezik kojim se ovih dana Koštunica Vojislav i njegovo okruženje obraćaju gradu, svetu i kosmosu; takođe, slušam i čitam način na koji se tumače njegovi signali; i jedno i drugo izgleda mi odviše poznato. Na jednoj strani, imamo inokosnog desperadosa, naoružanog spletom bizarnih fiks-ideja, koji više nema kuda nego da ide do kraja – šta god taj kraj bio – u isterivanju svog opsesivnog nauma; na drugoj, imamo plitkoću, konfuziju i nevericu onih koji kao da su rešili da svako ozbiljnije promišljanje puta kojim je krenula Srbija usitne za bajanje tobože samozaštitnih mantri koje se sve nekako slivaju u dve glavne: „nije moguće“ i „neće valjda“.

Žalim što vas moram izvestiti: Koštunica misli krajnje ozbiljno. Batalite sitne kalkulante, koji Koštunicu proučavaju i formatiraju prema svojoj kverulantskoj meri: taj čovek je otišao, verovatno nepovratno, s onu stranu svake Ljudske Mere, on je odavno ubeđen da opšti i odmerava se sa Istorijom lično, i sve ispod tog nivoa bilateralnih odnosa uopšte ga ne zanima. I zato, ako to bude do njega, ova će zemlja moći – štaviše, moraće – da ode dođavla, a on će gledati da joj u tome samostrmoglavljivanju pripomogne koliko god bude mogao. A može dosta, pošto predsednici vlada obično nisu baš nemoćni ljudi.

Svi se ovih dana sprdaju s tim kako V. K., eto, namerava da kazni Evropu time što će je skratiti i uskratiti za Srbiju, bez koje Evropska unija prosto, jadna, neće moći da preživi. To je, biva, po defaultu smešno jer pokazuje jedno groteskno izvrnuto sagledavanje stvari u realnom svetu. Ali, čini li se vama da je tu Koštunici nešto smešno? Meni on baš i ne deluje kao neko ko je upravo čuo dobar vic. Pre će biti da deluje kao neko ko je pronašao svoju Zvezdu Vodilju i sada je čvrsto rešen da je prati, kroz vodu i kroz vatru. Dakako, to ne bi bilo nikakva nevolja da on ne namerava da i sve nas provede kroz svu tu falširanu Golgotu rođenu u čudesnom kosmosu između njegovih ušiju, u rodnom mestu mnogih ljudskih nevolja. Ne bih rekao da Koštunica drži da postoji cena koja bi bila previsoka za ono što on vidi kao „odlučnu i dostojanstvenu odbranu Kosova i Metohije“, ili kako se već sve to zove u jednom uvrnutom parapolitičkom slengu čija drvenastost vonja nadaleko, a ubija polako i neizbežno. Odricanje Srbije od „evropskih i evroatlantskih integracija“ tu mu je još i ponajmanji problem, on ionako baš ne pati za tim. Ni na poklanjanje nacionalnih bogatstava sumnjivim našim „prijateljima“ iz dalekih stepa nije gadljiv, ako opravdavaju sredstvo. Sistematsko truljenje i propadanje, atrofija države i društva, ostavljenog negde po strani od svih glavnih političkih i ekonomskih tokova matičnog kontinenta, nije nešto zarad čega će kosa početi da mu beli. Trajna izolovanost osam milona ljudi u šengenskom getu nije nešto zarad čega ne bi mogao da spava: do Belanovice, Koštunića i drugih svetskih civilizacijskih središta put je slobodan, samim tim nema razloga za brigu.

Zato, ko god misli da je sve ovo što ovih dana slušamo samo jedna prolazna faza i odviše emotivna reakcija, i da će se Koštunica primiriti čim sagleda posledice svojih nastupa, taj više liči na seoskog vrača nego na racionalno biće. Ne, Koštunica neće pokleknuti i neće odustati: ako bude trebalo da šuruje s radikalima, učiniće to; ako treba da udahne zagrobni život Sovjetskom savezu i Varšavskom paktu, neće se kolebati; ako bude trebalo da cela Srbija protavori u limbu još nedefinisani broj godina, neće mu se učiniti da je to nešto čega bi možda ipak trebalo da nas poštedi. Spisak je daleko od konačnog: šta god bude trebalo da se učini u svrhu virtuelne „odbrane Kosova“, Koštunica će to rado učiniti, i neće mu zadrhtati ruka ni koliko rutiniranom kasapinu koji zavrće glavu piletu.

Kako god da formulišeš pitanje Srbije za 2008, Koštunica na njega nema odgovor; osim onog jednog, dakako, kao što onaj Švaba iz uzrečice ima svoje tra-la-la. Taj čovek se upravo sprema da veoma, veoma skupo košta Srbiju, i naivno je misliti da će pristati na manje od toga. No opet, ništa od svega toga nije problem samog Koštunice, i besmisleno je ljutiti se na njega što je takav. Srbija sama, a naročito srpska politička elita – uključujući i onu kojoj tepamo da je demokratska – kriva je što se našla tu gde je, i što zavisi od sve neartikulisanijih hirova jedne molijerovske smešne precioze visokih pretenzija i sve nižeg stepena političke uračunljivosti. Lek protiv ove vrste virusa može se naći na biralištima, i samo je do Srbije hoće li ga upotrebiti, pa prodisati. Ako neće, neka ćuti, to je onda i zaslužila, i neka pusti raspojasane otmičare da survavaju pomahnitali srpski voz gde god žele, pa i ravno do dna, pa i ako pruge više nema, pa i ako je tamo dole prokleto duboko, prokleto mračno i prokleto tvrdo.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 08.01.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)