KCB, Peščanik u Beoizlogu 2007.

KCB, Peščanik u Beoizlogu 2007.

Združena akcija Gradskog sekretarijata za kulturu Grada Beograda, sekretara Vladana Vukosavljevića, direktorke Kulturnog centra Beograda Ivone Jevtić i falange pod nazivom „Ћирилица“ Dobrice Erića, rezultirala je jučerašnjim višečasovnim struganjem latiničnog logoa KCB-a, zaštitnog znaka ove gradske institucije kulture. U pitanju je završni korak u temeljnom urušavanju ove institucije, koja je bila na udaru od dolaska Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića na vlast. Najpre je uništen Oktobarski salon, smenjena je direktorka Mia David, na mesto direktorke postavljena je osoba nekompetentna za obavljanje bilo kog posla u kulturi, dok je KCB iskorišćen kao mesto za upošljavanje kadrovskih viškova iz Skupštine grada. Zaposlenima je, razume se, zaprećeno otkazima ukoliko se pobune protiv bilo koje od ovih odluka. Međutim, budući da se u ovom poslednjem činu radilo o radikalnoj promeni lica KCB-a, koja je izvedena pred očima mnoštva prolaznika, ova akcija nije mogla proći nezapaženo. Nakon nje, stakleni zid KCB-a na Trgu Republike, ostao je oguljen, sa njega su sastrugane sve primese neustavnog latiničnog pisma, protiv kojeg su rat poveli ne samo falangisti, već i ugledni predstavnici kulture, o čemu se poslednjih nedelja vodila polemika u medijima, pre svega na liniji Политика–Danas.

Treći čin drame Kulturnog centra Beograda počeo je uoči Vidovdana, dok su Dodikovi ljudi uveliko raspakivali Principov nakaradni spomenik, a predsednik Nikolić učio napamet svoj govor o britanskoj mržnji prema Srbiji. Udruženje „Ћирилица“ je na svom sajtu kao i na sajtu Србин.инфо objavilo „preteće“ pismo upravi KCB-a, „који је као институција културе, у власништву државе, у обавези да користи Ћирилицу“. „Ово је само наизглед молба“, nastavljalo se u vojničkom tonu, „а у ствари је упозорење да ће Удружење ’Ћирилица’ из Београда предузети све правне механизме, укључујући и судске тужбе да заштити Устав Србије и наше право на Ћирилицу“. Podrazumevalo se, naravno, da se sve ovo može rešiti pravnim putem, bez suvišnog napora, jer Koštuničin Ustav legalizuje stvaranje nasilničkog ambijenta u kome nema mesta ni za šta drugo osim za „Србе“ i za „Ћирилицу“. U takvoj ludačkoj košulji, „vidovdanska akcija“ predstavlja najviši oblik manifestacije pravne države. Naime, njeni koordinatori su uputili svoje nemušto pismo „поштованом српском културном прегаоцу“, upozoravajući ga da u „натпису са називом установе није заступљена ћирилица“. Stoga su upozorili srpskog kulturnog pregaoca da „наведени натпис треба да буде преправљен у складу са чланом 10, Устава РС, као и са наведеним законом (ЗоСУЈиП), и то у року од 7 дана од пријема овог подсетника, а најкасније до 10. јула ове године“. Prozvani srpski kulturni pregalac je ovu poruku razumeo u skladu sa svojom misijom, koju mu je poverio Gradski sekretarijat za kulturu, pa je 1. jula organizovao performans „čišćenja latinice“ sa staklenog zida KCB-a. U suprotnom, ćiriličari su pretili da će se obratiti nadležnom sudu kao i zaštitniku građana. Ovaj legalizam falange je istovremeno dirljiv i naprednjački prost, ali u uslovima sveopšteg nacionalnog jedinstva, na koje neprestano poziva premijer, deluje kao hvale vredna inicijativa u borbi za našu stvar. Zato su uoči Vidovdana pozvali istomišljenike da u što većem broju potpišu ovo pismo i pošalju ga na ponuđene adrese direktorke i PR-a KCB-a, ne bi li tako izvršili pritisak i podigli svest zaposlenih o važnosti „reforme sistema“, insistirajući na tome da se i sva komunikacija KCB-a sa javnošću ubuduće mora odvijati na pismu koje je propisano Ustavom. „Тако ћемо“, opominju oni, „најпре неговати своје културне тековине, за које су се, између осталог, жртвовали непребројни наши преци, које помињемо на овај највећи српски државни, верски, војни и свенародни празник – на Видовдан“.

Nema sumnje da je i ova akcija izvedena u dubokoj sinergiji između gradskih i državnih institucija sa udruženjima koja predstavljaju bitan vaninstitucionalni društveni korektor Vučićeve Srbije. U svom pohodu na osvojene teritorije grada, ćiriličari zagrljeni sa naprednjacima podsećaju na bezumne ekstremiste Islamske države koji su u Mosulu na severu Iraka, maljevima razbijali antičke skulpture koje je njihova ideologija označila kao jeres. U uverenju da je ćirilica „прво и једино српско писмо којим је написано све што је вредно у српској култури и писмености“, ekstremisti su ovim varvarskim činom demolirali kulturnu topografiju Beograda, svodeći njegovu glavnu kulturnu instituciju na predsoblje novog svetilišta, koje se nalazi nešto niže, u zgradi Geozavoda.

Peščanik.net, 03.07.2015.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)