Nešto mi govori da u većini balkanskih domova sijalice i strujne osigurače mijenjaju isključivo žene. Ukoliko sam u pravu, generalni štrajk žena bi od Balkana ubrzo napravio nepodnošljivo neosvijetljeno mjesto. Nešto mi takođe govori da bi, u tom slučaju, mnogi balkanski mužjak izvukao sa dna ormara tandžaru iz poslednjeg rata, obukao uniformu iz vojne rezerve i zauzeo busiju iza trosjeda. Ovo nije prazna metafora: žene na Balkanu su natprosječno zastupljene kada treba razagnati mrak i nešto uraditi. U Srbiji početkom devedesetih, na primjer, udruženje pod imenom Žene u crnom protiv rata okupljalo je većinu onih koji su imali hrabrosti da izađu na ulicu, pokažu lice i, sa svijećama u rukama, pokušaju da zaustave ludilo. (Ludilo nas je na kraju, kao mrak, ipak progutalo, ali ne njihovom krivicom.) Žene u crnom i dan-danas pale svijeće i ispisuju transparente: na njih se može računati kad god se treba založiti za neki princip, naročito ako princip podrazumijeva miroljubivost, jednakost i pravo na različitost. Taj princip je uočljiv u Vesni Pešić, koja se i dalje neumorno bori za građansku Srbiju; u Nataši Kandić i Sonji Biserko, koje ne daju da noć sakrije ratne zločince; u Milki Tadić-Mijović, koja već petnaest godina uspješno razgrće zavjesu i pokazuje carevu golotinju; u Vanji Ćalović, na čiji aktivizam crnogorski političari nemaju nijedan odgovor koji ih ne čini smiješnima. Te vještice, kučke i strane plaćenice više od bilo čega drugog izluđuju svakog pravovjernog patriotu i zavisnika od autoriteta: izluđuju ga odbijanjem da odu na svoje mjesto i rade ono što im se kaže.

Svetlana Lukić i Svetlana Vuković su autorke nezavisne radio emisije Peščanik, koja se emituje na talasima beogradskog B92. Uz emisiju ide i sajt, koji predstavlja prilično širok forum, u kom se oglašava većina kulturne i intelektualne A-liste Srbije, i gdje se redovno prenose komentari iz svijeta i regiona (uključujući, s ponosom ističem, i ovu kolumnu). Promocije Peščanika širom Srbije su omiljeno mjesto za arlaukanje pripadnika ekstremno-desničarskih i otvoreno fašističkih organizacija. Autorke Peščanika vjerovatno već odavno ne broje prijeteća pisma, telefonske pozive i sitnije nasrtaje na ličnu bezbjednost. Takav Peščanik – iritantan i bez viška poštovanja prema predsjednicima, premijerima i upravnim odborima – redovno sluša oko 400 hiljada ljudi, što je više nego što pokriva dnevni tiraž Politike. Prije nedjelju dana, prva emisija nove sezone uspješno je ometana od Vojvodine do Vranja, dok je zbog hakerskih napada sajt www.pescanik.net oboren, i još uvijek je nedostupan u trentuku slanja ovog teksta u redakciju. Da ne bi bilo nesporazuma, da poruka bude prenesena jasno i do kraja, automobil Svetlane Lukić je, dok je program emitovan, smrskan na parkingu B92. Reakcija vlasti se prvo svela na upadljivu tišinu, koju je potom zamijenilo standardno pozivanje na ”nadležne službe”.

Sumnjam da je ovaj događaj promakao crnogorskoj vlasti, za koju mislim da čvrsto vjeruje kako joj svako novo pomračenje u Srbiji ide u prilog: ako ni zbog čega drugog, ono zbog lijepog osjećaja kad si siguran da si bolji od komšije. Tako, na primjer, vlast uvijek može da se pohvali kako u Crnoj Gori niko signale ne ometa fizički (već samo manipulisanjem dozvola za frekvencije), zatim kako je fizička bezbjednost onih koji je kritikuju neprikosnovena, kako na ulici (napadači na direktora Vijesti jesu uhvaćeni, čak i u laži da su to zaista bili), tako i u sudnici (Monitor je izgubio protiv Nemanje Kusturice tek u drugom krugu; sud je uvažio tek 1,5% duševnog bola premijera u procesu protiv direktora Vijesti), i na kraju, sigurna je da može da spava mirno: u Crnoj Gori očigledno niko ni o čemu ne brine, dok god je malo hljeba i dok svako ima po dva mobilna telefona.

Međutim, šta ako su se balkanski moćnici malo preračunali, svako u skladu sa lokalnom dinamikom? Šta ako Boris Tadić, Predsjednik Srbije, poslije incidenta sa Peščanikom više nikoga ne bude mogao da uvjeri kako ne drži po sliku ili dvije Vladimira Putina na svakom zidu svog kabineta? Šta ako državni vrh Crne Gore odjednom ukapira da je sve manje magle na prodaju i, što je bitnije, sve manje kupaca? Šta ako u Srbiji poraste broj slušalaca Peščanika? Šta ako Vanja Ćalović i ove godine bude prva ličnost od povjerenja u Crnoj Gori?

Ne odmahujte glavom: žene koje razgone mrak po Balkanu ubjedljivo su pokazale da su pametnije i istrajnije od lokalnih mrakomana. Njima nije potrebno da budu vođene, niti da sjede u foteljama; potrebna im je radna soba, javni prostor i naša podrška. Zato treba da im je pružimo, kako god smo u stanju; treba da pokažemo kako kapacitet za promjenu ne mogu da vide samo oni koji nisu pazili na času istorije. Lošim đacima ne može biti jasno šta sve predstavlja primjer Marijane Mugoše, žene koja živi sa ozbiljnim hendikepom, ali kojoj na pamet ne pada da se odrekne svog prava na rad i povuče pred siledžijstvom podgoričkog gradonačelnika.

Žene koje brinu o osvjetljenju na Balkanu znaju bolje od ostalih da principi nemaju vrijednost, ako ih se odreknemo kad zagusti. One nas podsjećaju da je svjetlost uslov slobodnog života, i da se za tu svjetlost vrijedi boriti: do poslednje sijalice, do poslednjeg osigurača, do poslednjeg zrnca peska.

Vijesti, 31.01.2009.

Peščanik.net, 31.01.2009.

Leave a Reply