Skejtbord, Pinterest

Skejtbord, Pinterest

Neobično je, nadasve neobično, bilo gledati i slušati kako se predsjednica Republike Hrvatske i ministrica vanjskih i europskih poslova lijepo slažu i još ljepše nadopunjuju.

Tek što Kolinda Grabar-Kitarović zausti riječ-dvije o “temeljnom kućnom odgoju” koji “nalaže da, kad dođeš u tuđu kuću, poštuješ domaćina”, pa kratko pripomene kako “isto vrijedi i kad dođete u drugu zemlju”… odnekud se javi i Vesna Pusić, da i ona, svojim riječima, kaže kako lupetanje kućno neodgojenoga srpskog ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandra Vulina na komemoraciji žrtvama ustaškog terora u kompleksu logora Jadovno “nije bilateralno pitanje, već pitanje kućnog odgoja”, da primijeti kako je “taj član vlade Srbije i do sada imao vrlo neobične eskapade”, ali da je ova posljednja među neobičnim eskapadama – “nešto što je ispod razine”…

Na sam spomen razine i bilaterale, evo nam opet predsjednice države da prisnaži kako smo “mi nadišli tu razinu provokacija”, i da pojasni kako taj Vulin “nije naš problem, nije problem Hrvatske”, već da je rečeni neotesanac “zapravo problem premijera Vučića, koji mora odlučiti kuda ide”.

Jer – “mi podržavamo Srbiju na njenom putu u Europsku uniju, no jasno je da se s ljudima kao što je Vulin ne može ući u zajednicu slobodnih, uljuđenih demokratskih država kao što je EU”…

Uskače tu odmah šefica hrvatske diplomacije s pripomenom kako “Hrvatska ne treba i neće skakati kad bilo tko nešto kaže” i s kolegijalnim savjetom kako bi “sigurno bilo dobro da Srbija sa svoje strane ne dozvoli da se takva slika o njoj širi, jer izgleda vrlo neprimjereno za bilo koju pristojnu zemlju da se njezin ministar tako ponaša”…

Evo nam uto i ministra kulture Berislava Šipuša, da složnim promišljanjima renomiranih kolegica o pristojnosti i razini, te o tome čiji je Vulin problem a čiji nije, pridoda i svoje vlastito: “Kategorija gosta bi sama po sebi trebala odrediti razinu uljudnosti u nečijem nastupu tako da bih rekao prije da je ministar Vulin problem srbijanske vlade, a ne naš.”

No, kako sve ne bi proteklo u tako idiličnom suglasju, začuli su se i glasovi onih što ne dijele mišljenje Pantovčaka, Zrinjevca i Runjaninove ulice broj 2 da je razina Vulinove uljudnosti nešto nad čim bi hrvatska politika trebala lebdjeti.

Javila se tako europarlamentarka Marijana Petir rečenicom o dvostrukoj sramoti: “Ministar Vulin sramota je za Srbiju, a izostanak reakcije hrvatskog ministra kulture Šipuša na Vulinov govor mržnje i klevete o blaženom Stepincu, sramota je za Hrvatsku.”

A nije trebalo čekati ni da se sa svojega levela oglasi njezina kolegica iz strazburških klupa Ruža Tomašić i da postavi sljedeću jednadžbu: “Ako je blaženi Stepinac ”ustaški vikar”, onda su svi katolički vjernici koji vjeruju u njegovu svetost ustaše. Stigma je to koja ozbiljno prijeti Hrvatskoj ako se na vrijeme ne kaže ”dosta”!”

Nadbiskupski duhovni stol je odaslao priopćenje u kojemu se kaže da je Vulinova izjava o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu “za katoličke vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakoga istinoljubivog čovjeka gaženje istine”, i u kojemu se odgovorni iz hrvatske Vlade prozivaju zato što dopuštaju “iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana, i to od strane predstavnika vlasti druge države”, pa se “takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženomu Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti” proglašava “znakom nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine”.

Zanimljivo je da se najveća vika digla oko onoga što je u čitavom govoru Aleksandra Vulina najmanje sporno – oko povijesne činjenice da je Alojzije Stepinac obnašao dužnost vikara ustaške vojske. Na tu je činjenicu upozorio i Ivica Maštruko, sociolog religije i bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici, podsjetivši kratkopametne kako ni sam Stepinac nikada nije negirao da je bio vojni vikar za sveukupne Oružane snage NDH, pa samim tim i za Ustašku vojnicu.

I povjesničar Miroslav Akmadža je, makar mu to i nije bila namjera, zapravo potvrdio da fakti ne stoje ništa drugačije: “Kardinal Stepinac bio je vojni vikar, ali ne ustaški, nego za sve katolike vojnike na području bivše Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH.”

Baš čudno kako nikome nisu zasmetali oni zaumni i šuplje patetični dijelovi Vulinova govora, koji sasvim sigurno ne doprinose pomirenju među živima, i u kojima se srpski ministar uživio u morbidnu ulogu izaslanika s onoga svijeta i ovlaštenog pregovarača s mrtvima. Nitko Berislavu Šipušu, pa ni on samome sebi, nije zamjerio što nije odreagirao na Vulinove pozive nazočnima na komemoraciji da “svojoj deci pričaju o ovim strahotama sve dok u njihovim očima ne vide strah nad užasom koji se događao”, niti na njegove retoričke floskule tipa “Šta da kažem pobijenoj srpskoj deci?” ili “Šta da kažem dušama pravednika srpske i jevrejske braće?”…

Kao što vidimo, svi se na hrvatskoga ministra kulture otresaju samo zato što nije replicirao na Vulinove provokacije o Stepincu kao vikaru ustaške vojske. A pritom nisam siguran da bi se itko od njih snašao išta bolje od Šipuša. I da bi srpskome ministru začepio usta tako što bi mu naprimjer odbrusio da je Alojzije Stepinac bio i dobrovoljac Jugoslavenske legije na solunskom frontu, spreman da u buduću državnu zajednicu južnoslavenskih naroda ugradi i svoj mladi život.

Novi list, 25.06.2015.

Peščanik.net, 25.06.2015.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Alojzije Stepinac, naš savremenik

Marinko Čulić – Kako je Kaptol oklevetao Stepinca

Maja Brkljačić – Kako se kalio mesija

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Slučaj Stepinac

Tamara Nikčević: Srđan Milošević – intervju

Viktor Ivančić – Križev korak

Vladimir Veljković – Srpski duhovni prostor

Boris Dežulović – Žitije Alojzijevo

Marinko Čulić – Dvoboj blizanaca

Drago Pilsel – Stepinac je tolerirao genocid, jesmo li mi bolji od njega?