Kad već ne možemo da rebrendiramo Srbiju, mogli bi da rebrendiramo nešto mnogo uže – antinacionalizam. Stepen nacionalizma koji još uvek postoji, 13 ili 17 godina posle završetka ratova u bivšoj Jugoslaviji pokazuje da su motivi za nacionalizam jaki, ali i da se antinacionalizam kakav smo praktikovali nije pokazao kao uspešan. Međutim, postoji mogućnost da antinacionalizam shvatimo na drugačiji način.

Borba protiv nacionalizma u Srbiji do sada se zasnivala na takozvanom “suočavanju sa prošlošću” koja se shvatala kao suočavanje sa zločinima koje je učinila “srpska strana”. Pošto svaki nacionalizam vidi samo zločine druge strane, antinacionalisti su odlučili da taj deo stvarnosti prepuste nacionalistima, a da se sami okrenu “čišćenju u svom dvorištu”. Ukazivalo se na zločine koji su počinjeni na našoj strani, i ne samo to, nego i u “naše ime”. Ova fraza “u naše ime” je kopča prema daljem koraku. Smatralo se da priznavanje zločina nije dovoljno, nego i da se mora prihvatiti i kazna koju je odredila “međunarodna zajednica”, a koja se ogledala u suđenjima u Hagu i u prekompoziciji kolektivnih prava na Balkanu. Pošto su zločini navodno činjeni “u ime” zajednice, bilo je pravedno da zajednica bude kažnjena kolektivno. Sam pojam “kolektivne krivice” jeste bio odbacivan, ali se “kolektivna odgovornost” prihvatala kao odgovornost koja nije prosto odgovornost za pravni poredak, nego kao odgovornost koja proizilazi iz neke prethodne “krivice”, na primer iz podržavanja političkih partija ili pojedinaca koji su uticali na rat i činjenje zločina.

To je ukratko bio naš antinacionalizam. Međutim, on je patio od unutrašnjih problema. Usredsređivanje na “čišćenje u svom dvorištu” jeste bilo izokretanje logike vlastitog nacionalizma, ali je i ostajalo u okviru šeme nacionalizma uopšte, koji pravi razliku između žrtava jedne i druge strane. Budući da je tražilo kažnjavanje zločina “naše strane”, ono jeste delovalo protiv našeg nacionalizma. S druge strane, pošto se nije bavilo zločinima na drugoj strani, tuđi nacionalizmi su ostavljani bez kritike. Problem je u tome što su nacionalizmi kao spojeni sudovi. To se lepo videlo kod nedavnog oslobađanja dvojice generala iz Hrvatske, kada je njihovo oslobađanje izazvalo reakciju u obliku zahteva da onda i “svi Srbi budu pušteni”. Ova reakcija je bila kratkog daha, pošto su dugogodišnje presude koje su usledile ostavljene bez ovog zahteva.

Drugi problem je u tome što je i “kolektivna krivica”, koja se implicitno priznavala, takođe pojam iz nacionalističkog arsenala. Nacionalisti, uopšteno, hoće potpunu samovolju i suverenost svoje nacije. Da bi ona imala tu apsolutnu slobodu, okolne nacije moraju biti bez kolektivnih prava, a za ovo oduzimanje kolektivnih prava, neophodna je kolektivna krivica. Sve u svemu, mi smo se protiv nacionalizma borili negacijom vlastitog nacionalizma, ali nacionalističko razmišljanje uopšte – nismo dovoljno dovodili u pitanje.

Na kraju se pokazalo se da se i Haški tribunal u stvari rukovodio kolektivnom krivicom. Da je neko pri osnivanju tribunala kovertirao predviđanje presuda u skladu sa američkom spoljnom politikom tih godina, danas bi to predviđanje bilo potpuno tačno. To znači da je tribunal u Hagu kao neki Odisej, koji se, posle dugogodišnjeg bavljenja individualnim krivicama, ipak vratio kući, pouzdanoj političkoj kolektivnoj krivici. To ne znači da oni koji su osuđeni nisu krivi, ali izgleda znači da mnogi koji su krivi nisu osuđeni. Ispostavilo se da su nacionalisti bolje percipirali tribunal: on sudi za kolektivnu krivicu, preko individualne krivice. Zbog toga, na primer u Hrvatskoj nisu hteli da sude za individualne zločine u Oluji (potpuno logički nevezane za slučajeve generala) da ne bi uticali na sud koji je upravo presuđivao o kolektivnoj krivici.

Ta istorija je sada gotova, i njene učinke znamo. Možda je i fer da drugi ne mogu da urade posao koji bi trebalo da uradimo mi sami.

Postoji način da antinacionalizam shvatimo na drugačiji način. Umesto da žrtve depersonalizujemo i da zločinca tretiramo kao eksponenta nacije, trebalo bi da zločine koji su počinjeni u ratnim sukobima tretiramo kao zločine koji su počinjeni u miru. Jednostavno, trebalo bi da o njima mislimo kao da je neka osoba zlostavljala ili ubila drugu osobu. Mi treba naprosto da tražimo da se dostojanstvo žrtvama vrati, a zločinci kazne, kao da je zločin počinjen u miru. Tu ne treba da bude važno da li je žrtva ili zločinac “naš”, da li je pripadao vojsci koja je napadala ili onoj koja se branila, da li je država u kojoj živi poražena ili je pobedila, čak o tome ne treba govoriti kao o suočavanju sa prošlošću, pošto je to i te kako živo za ljude koji su izgubili bližnje.

Na ovaj način bi nacionalizam zaista bio negiran. Žrtve ne bi bile deljene po nacionalnosti. Zločinci, po mom sudu, ne bi bili pretvarani u heroje, kao što ni u miru nekoga ko je ubijao bespomoćne civile ne tretiramo kao heroja. Ceo koncept “kolektivne krivice”, koji je u osnovi politički i služi za političke ciljeve, bio bi negiran, jer niko ne smatra da je zajednica kriva za neki zločin koji se dogodio u miru, iako je baš zajednica odgovorna da svaki zločin, pa i taj, bude kažnjen. Ako se dobro razmisli, vidi se da ništa od toga što je navodno važno za ratni zločin i što ga navodno razlikuje od zločina u miru, u stvari nije važno.

Posebno treba zločine odvezati od svih argumenata za i protiv kolektivnih prava na Balkanu. Kosovo, Republika Srpska, Federacija Bosne i Hercegovine ili Hrvatska ne postoje zbog etničkog čišćenja koje se u njima dogodilo, već zbog toga što je pravo na veću ili manju autonomiju u neku ruku apsolutno pravo, ograničeno samo istim nivoom kolektivnih prava svih grupa. Kolektivna prava – koji će narod na kojoj teritoriji imati većinu i pravo da odlučuje tom većinom – su samo načelno racionalna prava, u detaljima ona su nerešiva racionalno i baš zbog toga se ona moraju rešavati kompromisom, a ne kvazi-argumentima o povezanosti zločina i kolektivnih prava.

Ako bi promenili način na koji shvatamo antinacionalizam, možda bi mogli da se nadamo i da bi nacionalizam počeo da se smanjuje. Jer, za nestanak nacionalizma, nije potrebno priznavati kolektivnu krivicu i posipati se pepelom, dovoljno je kazniti one koji su vršili zločine.

Oni ništa nisu radili u naše ime.

 
Filozofija.info, 16.12.2012.

Peščanik.net, 17.12.2012.