Šta fali tome da u funkcionalnoj demokratiji građani, pod za to propisanim uslovima, iskažu svoju volju na najneposredniji način, referendumom, pitaju se zagovornici najnovije inicijative opipavanja narodnog pulsa spram ulaska u NATO? U načelu ništa, ukoliko se radi o zaista funkcionalnoj demokratiji. U njoj je referendum bitno korektivno sredstvo kojim se povećava participativnost građana. Oni refrendumom dobijaju priliku da uzmu neposredno učešće u donošenju političkih odluka koje utiču na njihov život. Referendum tako može igrati višestruko dragocenu ulogu – sprečava pasivizaciju i depolitizaciju građana, podiže odgovornosti političke elite koja ih zastupa, artikuliše konsenzus kojim se usmerava društveni razvoj.

Pa ipak, referendum se retko primenjuje. Zašto je to tako? Predstavnička demokratija je oblik ustrojstva koje se zasniva na uređenim pravilima. Da bi se obezbedila stabilnost i fleksibilnost sprovođenja politike, grupa koja je na izborima osvojila vlast većinom glasova dobija pravo da u jasno određenom roku ispuni svoja izborna obećanja, nakon čega joj sledi nagrada ili kazna u narednom izbornom ciklusu. U međuvremenu, ona je opunomoćena da vrši vlast u ime građana. Ova posrednost u vršenju vlasti je danak koji se plaća složenosti društvenog sistema, u kojem je teško zamisliv neki neposredniji način ispoljavanja demokratskog ideala. Naime, još su u antičkoj Atini, prototipu neposredne demokratije, politički mislioci došli do zaključka da prečesto izražavanje „narodne volje“ ume da se izrodi u povođenje za demagoškim trikovima, koje ume da rezultuje neotklonjivim greškama. Otud se referendum na nacionalnom nivou u stabilnim društvima primenjuje „na kašičicu“.

Priroda istinske demokratičnosti referenduma postaje još upitnija kada se uzmu u obzir neki faktori. Trenutak njegovog raspisivanja i formulisanje pitanja u rukama je aktuelne vlasti. Na pitanje se najčešće mora dati jednoznačan (potvrdan ili odričan) odgovor, pa referendumski rezultat tako može predstavljati sirovo pojednostavljenje složene problematike. Nije naodmet podsetiti da je referendum stoga predstavljao omiljeno sredstvo za legitimizaciju autoritarnih poredaka. Napoleon je, sa pozicije prvog konzula, plebiscitom postao imperator. Nakon toga, referenduma više nije bilo do njegovog pada. Hitler je referendumom učvrstio vlast u Nemačkoj, Musolini se takođe rado služio ovim sredstvom. Referendum je prilično lako organizovati i dobiti očekivani odgovor ukoliko vlast poseduje sredstva uticaja na masovne medije kojima stvara povoljnu atmosferu za donošenje ishitrenih odluka. Sredstvo neposrednog demokratskog izražavanja lako se pretvori u istinski dum-dum metak ispaljen pravo u srce pravne države.

U potrazi za primerima takve zloupotrebe kojima se ideal demokratije pervertira u svoje naličje ne moramo se vraćati dalje no u sopstvenu najnoviju prošlost – na referendum raspisan aprila 1998. na predlog Slobodna Miloševića, sa pitanjem: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji?“ Ne treba ni napominjati da se ovaj referendumski „smokvin list“ kojim se prekrivao kolaps režimske politike održao u histeričnoj, pa i nadrealnoj atmosferi. Citiram po sećanju odlomak iz reportaže državne televizije: „Evo nas kraj glasačkog mesta kod gvožđare u Smederevskoj Palanci, gde je atmosfera svečana, kao što je i red kada se odlučuje o najvišim državnim pitanjima.“ Reporter je trućao dok se iza njega pružao pejzaž dostojan Hijeronimusa Boša – pripiti ljudi se teturaju u nekakvom kolu, urličući neku rodoljubivu pesmu i spoplićući se o prazne boce. Sada više nije bitno da li je od 73% izašlih građana skoro 95% toga dana navodno reklo „istorijsko ne“. Nije bitno da li su ti glasovi pokradeni i da li su građani bili izmanipulisani. Dovoljno je da se prisetimo cene koju smo platili za taj referendumski delirijum.

I aktuelni Ustav Republike Srbije je donet provlačenjem kroz referendumske iglene uši, rastezanjem perioda glasanja na čitavih 48 sati, uz medijsku orkestraciju koja nije mnogo zaostajala za Miloševićevim vremenom. O njegovoj svrsishodnosti svedoče sve češće inicijative za donošenje novog. Međutim, po tom ustavu, kakav god da je, referendum raspisuje Narodna skupština (čl.99), na zahtev skupštinske većine ili na inicijativu najmanje 100.000 birača (čl.108). U Ustavu je predviđena još jedna plebiscitarna mera, narodna inicijativa, za čiju je aktivaciju potrebno prikupiti 30.000 potpisa građana, i to za samo nedelju dana. Drugim rečima, ustavopisci očito favorizuju plebiscit iniciran „odozgo“, a ne „odozdo“. Stoga se, pre no što ovi „odozgo“ podlegnu referendumskoj groznici, koja ovih dana hara Republikom Srpskom a sada zapljuskuje i Srbiju u obliku inicijative 200 javnih ličnosti, treba se dobro zamisliti.

Ukoliko bi „Inicijativa 200“ nekim slučajem zaživela, ona bi bila školski primer demagoški osmišljenog referenduma, u kojem se građani preuranjeno pozivaju da kažu svoj sud o nečemu što nije na dnevnom redu.

Može biti da tako dalekosežna odluka kao što je pristupanje vojnom paktu iziskuje referendum, mada dosadašnja diplomatska praksa Srbije i Jugoslavije govori suprotno. Sve i da je tako, za plebiscitarno izražavanje volje o ovom pitanju prostor bi se otvorio tek kada bi svi ostali segmenti pregovora bili okončani, javnosti prezentovan smisao tog poteza, učinjene analize dobitaka i gubitaka, i time stvoreni preduslovi za smislenu debatu o svrsishodnosti tog poteza. Bez ovih elemenata, referendum o ulasku u NATO je smislen koliko i izjašnjavanje o kolonizaciji Antarktika, pa se stiče utisak da je motivacija njegovih inicijatora svodiva na pokušaj da podsete vlast da je „pomno prate“. To i nije strašno, vlast je dala mnogo razloga da je se kritički motri. Međutim, kolateralno (ako ne i primarno), ovom se inicijativom produbljuje mit o „antisrpskoj zaveri Zapada“ i drugi oblici kolektivne paranoje, kojoj su mnogi od potpisnika dali svojski doprinos u godinama koje su, nadam se, za nama.

 
Autor je istraživač Instituta za savremenu istoriju u Beogradu.

Peščanik.net, 22.01.2010.

Srodni link: