Olimpijske igre u Pekingu predstavljaju ogromnu priliku za Kinu. Od opijumskih ratova naovamo ova zemlja je doživela ono što opisuje kao “vek poniženja”. Izuzetak je primopredaja Hong Konga iz 1997, što je bio njen prvi veliki spoljnopolitički uspeh od ranog XIX veka.

Zapadne zemlje su se potpuno navikle na to da budu u centru pažnje čitavog sveta, i počele su na to da gledaju kao na svoje prirodno pravo stečeno rođenjem. Ali Kina nije. Bila je osujećena u pokušaju da dobije Olimpijske igre 2000, koje su pod američkim pritiskom dodeljene Sidneju. Stoga za Kinu Olimpijada 2008. ima ogroman značaj kao njena prva prilika da bude predvodnik na globalnoj scenu. Činjenica da se igre odigravaju u trenutku kad Kina postaje svetska sila samo uvećava njihov značaj. Ne iznenađuje što je njihova Olimpijada dugo planirana i što ništa nije prepušteno slučaju.

Ali, globalni reflektor ne obezbeđuje Kini samo priliku da pokaže svetu svoju robu: takođe nudi onima koji imaju pritužbe protiv vlade da urade isto to. Činjenica da igre simbolički označavaju “izlazak” Kine na globalnu scenu samo služi tome da od njih još i više napravi metu za ciljeve opozicije.

Stoga se teško može reći da su nemiri na Tibetu neočekivani. Izgleda da su podstaknuti maršom budističkih monaha povodom 49. godišnjice kineske vojne intervencije u ovoj autonomnoj oblasti. Uz značajan broj mrtvih – izveštaji se kreću od deset u zvaničnoj verziji Kine do čak stotinu i više – oni spadaju upravo u one događaje od kojih su kineske vlasti zazirale.

Drugi veliki napad na Kinu u poslednjih nekoliko meseci tiče se njene politike u Darfuru. Koliko god da je kritikuju, i šta god nosila budućnost, kineska politika u Africi sigurno nije gora od politike Zapada, i, istorijski govoreći, mnogo je bolja od bednog nasleđa istog tog Zapada. Tibet, s druge strane, pokreće mnoga pitanja koja su značajna za rejting Kine u svetu i za to kako je vide drugi.

Ne radi se o tome da li bi Tibet trebalo da bude nezavisan, već o širini autonomije koja mu je dozvoljena. Tibet je nerazdvojivi deo kineskog carstva od vojne invazije dinastije King početkom XIX veka. Dinastija King je odgovorna za veliko širenje kineske teritorije na zapad, pripajanjem zemalja naseljenih narodima, doduše relativno malobrojnim, koji nisu imali prirodnih sličnosti sa Kinezima. Jedna od jedinstvenih crta Kine jeste to što, uprkos činjenici da ima 1,3 milijarde stanovnika, oko 92 odsto tih stanovnika sebe smatraju Han Kinezima. Po tome se mnogo razlikuje od drugih mnogoljudnih zemalja na svetu, kao što su Indija, SAD i Indonazija, koje su etnički raznolike. I Kina je, naravno, nekad bila takva, ali budući da je stara najmanje dva milenijuma, prošla je kroz izuzetno dug period asimilacije, mešanja i preplitanja.

Rezultat toga je da Kina nema razvijeno poimanje različitosti. Kinezi o sebi misle kao o jednoj rasi. Njihovo istorijsko iskustvo je iskustvo lagane i neprekidne asimilacije i apsorpcije, sa naseljavanjem kao često ključnim instrumentom pacifikacije. U tom smislu migracije Han Kineza na Tibet i u severozapadnu oblast Sinđijang (Istočni Turkestan) nije ništa novo: naprotiv, to je prastara osobina kineske ekspanzije (većina onih koji danas žive u Mongoliji i Mandžuriji, na primer, pripadaju Han Kinezima).

Međutim, Tibet i Sinđijang se od ostalih kineskih oblasti i pokrajina razlikuju po dva osnova. Prvo, u oba slučaja se stanovništvo etnički veoma razlikuje od Han Kineza. I drugo, njihovo pripajanje Kini je relativno novijeg datuma (mada se odigralo pre više od dvesta godina). Ono što je jasno iz demonstracija i sukoba u Lasi i drugde jeste da tradicionalna kineska politika apsorpcije nije u ovom slučaju uspela da potisne tibetansku svest o identitetu i želju za autonomijom.

Iako je životni standard Tibetanaca značajno poboljšan, to nije umanjilo njihovu želju za kulturnom i religijskom slobodom. Štaviše, čini se da je ogromni talas naseljavanja Han Kineza samo doprineo jačanju tibetanske ogorčenosti i straha od gubitka.

Osim Tibeta i Sinđijanga, malo je verovatno da će se Kina suočiti sa sličnim nemirima u narednih nekoliko meseci do Olimpijade. Ali, događaji na Tibetu su otkrili Ahilovu petu moderne Kine: njenu nesposobnost da prepozna i poštuje etničku raznolikost unutar svojih granica. Budući da postaje sve važniji igrač u svetu koji se odlikuje upravo takvom etničkom raznolikošću, čini se da sve ovo prikazuje Kinu u prilično negativnom svetlu, što nije malo u svetu koji se razvija.

 
Martin Jacques, The Guardian, 17.03.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 20.03.2008.