Dok u filozofiji imamo posla s ljubopitljivošću, ljubavlju prema znanju, u religiji se susrećemo sa ljubavlju prema životu. Ta se činjenica s gledišta neke srednjovjekovne atmosfere čini dakako nevjerojatnom, ali usprkos toj privremenoj mračnoj evropskoj atmosferi, u religijama ne dominira malodušnost, nego određeno, upravo posebno oduševljenje. Posrijedi je oduševljenje koje proishodi iz vjere same. Ne iz vjere kao religije u konfesionalnom značenju, nego iz vjere kao izvornog i neotklonjivog povjerenja u svijet kao prostor bivstvovanja. Svagda već vjerujemo, bili toga svjesni ili ne, u to da svijet neće već u ovom ili sljedećem času potonuti u ništinu, da je svijet dakle doista prostor bivstvovanja, a ne ništine. Bivstvovanje jeste, niština nije, uči Parmenid. Isto je misliti i biti.

Znamo da smo u pogledu informacija o zbivanjima u kozmosu u velikom zakašnjenju. Informacija o tome što se dogodilo prije milijardu godina putuje prema nama doduše brzinom svjetlosti, ali usprkos tome dolazi sa nezamislivim zakašnjenjem. Možda je kozmički kolaps počeo već prije nekoliko milijuna godina, ali na to, kada ćemo ovdje na zemlji to doznati, ne mislimo. Isto tako ne mislimo da nam već u ovom ili sljedećem trenutku može otkazati srce. Ne mislimo na to ne iz medicinskog razloga, nego iz jednog drugog razloga. Kojeg?

Pravi razlog je naša nesvjesna nevjera u vlastitu smrt, nevjera koja izvire iz naše vjere kako u vlastito bivstvovanje tako i u bivstvovanje svijeta. Prvobitna ili predreligiozna vjera je prema tome vjera u bivstvovanje kao bivstvovanje, u bivstvovanje čiji smisao nije namjena  postojanja, nego je identičan sa “suštinom” samog bivstvovanja, to jest sa čistinom bivstvovanja, sa istinom kao ne-skrivenošću: da nam se svijet razotkriva u svojoj čudesnosti. No vjera u smisao bivstvovanja ne može se izraziti neposredno kao takva, kao vjera u bivstvovanje i njen smisao, nego se izražava, prožeta čuđenjem, kroz divljenje stvarima u svijetu, odnosno, filozofski rečeno, bivstvujućem u prostoru bivstvovanja. Posebno kroz divljenje nekom posebnom, veličanstvenom bivstvujućem, recimo Bogu. No to i takvo divljenje ili obožavanje, koje zajedno s vjerom zasniva religije, moguće je samo na podlozi prvotne ili predreligiozne vjere, vjere u bivstvovanje, odnosno povjerenja u svijet kao prostor bivstvovanja. Ta se vjera i to se povjerenje kroz radost bivstvovanja i divljenje bivstvujućem stječe u – veselje prema životu.

Ta je vjera toliko snažna da je ni čovjekova duboka, najdublja rana ne može pokolebati. Jer ljudski živjeti znači prebivati, biti tu, naime u svijetu kao prostoru bivstvovanja, biti u svijetu dano nam je samo tako da na svijet dođemo i da prije ili kasnije s njega otiđemo. Rodimo se, živimo i umremo. Ljudi su prostorno i vremenski konačna bića. Čovjek je smrtno biće. Naspram bogova, čovjek nije besmrtnik nego smrtnik. Smrtno i zato u svakom trenutku smrtno ranjivo biće. No upravo se tu susrećemo sa neuobičajenim čudom, sa čudnim čudom, koje je odmah iza čuda nad čudima, dakle čudom bivstvovanja, ponajveće čudo. Naime, premda znamo za svoju smrt, u nju ne vjerujemo.

U drugom dijelu svojeg spisa Vremenu primjereno o ratu i smrti, nastalom 1915., pod naslovom “Naš odnos prema smrti”, Freud govori najprije o tome da se danas osjećamo “tako čudno u tome nekoć tako lijepom i prisnom svijetu”, a zatim o “smetnji u našem dosad uhodanom odnosu prema smrti”. Taj odnos, po Freudu, nije bio obilježen baš iskrenošću. Naprotiv: Dies Verhältnis war kein aufrichtiges. Doslovno: taj odnos nije bio uspravan, izravnan. U njemu se nikada nismo postavili uspravno i progovorili sasma otvoreno. U tom smislu nismo bili iskreni, a kako pri tome nije posrijedi namjerna neiskrenost, bilo bi pretjerano zapisati da smo u svom odnosu prema smrti bili neiskreni ili da smo čak sami sebi lagali. Stvar je kompliciranija. Kaže Freud:

“Kad su nas saslušali, bili smo naravno spremni zastupati da je smrt nužan ishod svekolikog života, da svako od nas smrt duguje prirodi i mora biti spreman taj dug plaćati, ukratko, da je smrt prirodna, neporeciva i neizbježna. U zbilji smo se obično ponašali kao da je drukčije. Pokazali smo očevidnu tendenciju potiskivanja smrti u stranu, njezine eliminacije iz života. Pokušali smo je sasma prešutjeti, poznajemo i poslovicu: misli na nešto kao na smrt. Kao na vlastitu, dakako. Vlastitu smrt ne možemo predstaviti i ma koliko to pokušavali, primijetit ćemo da zapravo i dalje ostajemo kao gledaoci. Tako smo u psihoanalitičkoj školi mogli riskirati izjavu: u osnovi niko ne vjeruje (glaube) u svoju vlastitu smrt ili, što je isto: u nesvjesnom je svako od nas uvjeren (überzeugt) u svoju besmrtnost.”

Naša svijest o vlastitoj smrti je slabija od naše nesvjesne nevjere u svoju smrt. Upravo zato u našem odnosu prema smrti nije riječ o laži ili neiskrenosti, nego o tome da je naš stav prema njoj slomljen, čak prelomljen. Zato ne možemo čvrsto stajati iza svog stajališta prema smrti, nemamo čvrsto stajalište prema smrti, nego smo savijeni, odnosno previjeni. Kako da pri svojoj smrti stojimo uspravno, izravnani je gledamo u oči? To ne možemo, osim ako se ne osvrćemo na svoju smrt, zagledani jedino i samo u besmrtnost. Riječ je o zagledanosti u koju nas, prožimajući nas nevjericom u svoju smrt, zaokrene nesvjesno.

Na ravni svijesti, dakle, znamo za svoju smrt, no na ravni nesvjesnog u nju ne vjerujemo. Naprotiv. Iz nesvjesnog izvire naša vjera u besmrtnost. I ta vjera, vjera u besmrtnost, najprije u vlastitu, jeste izvorni izvor svih religija, kako teističkih tako i ateističkih, poput budizma. Izvorni izvor religioznosti upravo je nevjera u smrt, odnosno vjera u besmrtnost. Ako Isus nije ustao od mrtvih, tada je naša vjera, kaže Pavle, prazna. Zašto prazna? Jer bi ne-ustanak od mrtvih bio dokaz da nema besmrtnosti, da je sa smrću, što se tiče nas lično, svega kraj.  Primarna je dakle nevjera u vlastitu smrt, koja se kao potvrđena pretvara u vjeru u vlastitu besmrtnost, naposljetku u tvrdnju o besmrtnosti čovjeka kao takvog, odnosno besmrtnosti ljudske duše. Pavle zapravo ne polazi od vjere u Isusa kao Krista, nego iz svoje vjere u vlastitu besmrtnost.

I Freud, istina uvijek usput, uočava taj izvorni izvor religioznosti. Tako već u decembru 1897. u pismu Wilhelmu Fliessu govori o psihomitologiji, produktivnoj mitologiji pobuđivanja iluzija, što ih čovjek zatim projicira prema spolja, u budućnost i u onostranost: “Nejasni unutrašnji opažaj vlastitog psihičkog aparata potiče na iluzije mišljenja, koje se naravno projiciraju prema spolja te na karakterističan način u budućnost i onostranost. Besmrtnost, naknada, cijela onostranost, takva su prikazivanja naše psihičke unutrašnjosti… psihomitologija”. Na prvo mjesto, dakle, postavlja upravo besmrtnost. Freud o besmrtnosti raspravlja i u spisu Totem i tabu (1912) u vezi s nastajanjem animizma kao najranije religiozne etape: “Ishodište bi nastanka teorije morao biti prije svega problem smrti. Primitivnima je bio nastavak života – besmrtnost – nešto samorazumljivo. Predstava smrti je kasnija i bila je prihvaćena samo s oklijevanjem; čak i za nas, ona je još uvijek prazna i neizvediva”.

Upravo zato religiju, ukoliko se zasniva na nesvjesnoj vjeri u besmrtnost, nije moguće istisnuti sviješću ili osvješćivanjima. Vjeru ne možemo otkloniti ni umom ni razumom! Logos svojom logikom ne može prevladati religiju, budući da religija izvire iz nesvjesnog, paskalovski rečeno, iz logike srca. Temeljni paradoks svake religije, prema tome, nije suprotnost između vjere i raz-uma, nego se nahodi u tome da se prvobitna ili izvorna vjera, iz koje izvire religioznost kao sekundarna vjera, temelji na nekoj nevjeri: na nevjeri da niko od nas na najdubljoj ravni, ravni nesvjesnog, ne vjeruje u svoju smrt.

Iz nevjere u vlastitu smrt izvire vjera u besmrtnost, koja je izvorni izvor religije kao religije. Pri tome ne smijemo zaboraviti da prvobitna vjera nije identična s religioznim uvjerenjem u besmrtnost, nego sa predreligioznom vjerom u bivstvovanje kao bivstvovanje. Na njenoj podlozi dolazi do toga da ne vjerujemo u svoju smrt. Nevjera u vlastitu smrt, odnosno vlastito nebivstvovanje, nije antitetična. Ne znači poricanje prvobitne, izvorne vjere. Naprotiv, podvlači je. Smrt uopće ne negira, nego je, ne osvrćući se na nju, tako reći prestiže, preskače. Prestiže je vjerom, tačnije, uvjerenjem, vjerom kao uvjerenjem u postojanje besmrtnosti, vječnog postojanja života, vječnog života. Gledano uzvratno i u cjelini: vjera u besmrtnost kao vjera u vječni život nastupa tek na trećoj ravni. Na prvoj je ravni vjera u bivstvovanje, na drugoj nevjera u nebivstvovanje, odnosno smrt, a na trećoj ravni je vjera u besmrtnost kao vjera u vječni život. I jer je na toj, trećoj ravni vjera identična sa uvjerenjem, o njemu se, dakle o uvjerenju u besmrtnost, svagda može i raspravljati. Razgovarati, prepirati, izmišljati priče o njemu…

Takva je, recimo, biblijska priča o tome zašto je čovjeka pogodila smrt: zašto se pod drvetom saznanja nakon pristanka na zmijino nagovaranje susreo sa smrću i zašto zatim nije mogao doći do drveta života da bi i sa njega jeo i (ponovo) postao besmrtan.

Cjelokupna biblijska, starozavjetna, priča je dakle o besmrtnosti, o njenom gubitku pod drvetom saznanja i nedostupnosti drveta života, nosioca besmrtnosti, zbog čega je čovjek sve do raja najprije osuđen na to da hoda svijetom kao smrtno biće, ne zaboravljajući pri tome na besmrtnost i ne odričući se uvjerenja da je besmrtnost, premda je u postojećem svijetu nedokučiva, moguća. Vjera u besmrtnost ostaje, dakle, temelj religiozne vjere i priča o njoj je ključna za svaku religiju. I za religije u savremenom, današnjem svijetu. Bez vjere u besmrtnost, odnosno u posmrtni zavodljivi život, ne bi se dogodio ni muslimanski i američki 11. septembar. Ta je vjera najosnovniji religiozni zamajac, kako u dobru tako i u zlu. Na njoj se zasnivaju kako ekstremno dobra, požrtvovna djela, tako i ekstremno zla, ubilačko-samoubilačka djela. Specifični religiozni okvir igra pri tome jedino i samo – okvirnu ulogu.

 
Peščanik.net, 25.09.2011.