– Gospodine predsjedniče, Hrvatska nikad nije vodila agresorski rat i nikad nije posezala za tuđim teritorijem! – gnjevno je odgovorila Jadranka Kosor hrvatskom predsjedniku.
– Ja sam rekao: Ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili, molim, podjela! – pojasnio je predsjednik Republike Hrvatske. – S time da sam rekao: Jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini.
– Oh, gospodine Tuđmane, to ste vi! – zacrvenjela se zbunjena hrvatska premijerka. – Nisam mislila na vas, mislila sam na Ivu Josipovića, ovo je nesporazum… Vidite, Hrvatska… to su jednostavno povijesne činjenice, koje stoje i u Deklaraciji o domovinskom ratu, da je Domovinski rat bio pravedan, obrambeni i oslobodilački… Hrvatska nije napala BiH, već je ta zemlja, kao i Hrvatska, bila žrtva velikosrpske agresije Slobodana Miloševića!
– Da, da, tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj. Rekao sam: Neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti! – udarao je Tuđman šakom o stol, pa se malo smirio. – I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se to pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd.
– Ali nama je srpski agresor bio glavni neprijatelj, pročitajte Deklaraciju! – očajnički će premijerka.
– Ako nam je glavni neprijatelj srpski agresor, jest danas – uzvratio je dr. Franjo Tuđman. – Ali, isto tako, mi ne smijemo biti slijepi pred tim, da bismo BiH mogli izgubiti definitivno ukoliko bismo zaboravili da postoji ta težnja da se stvori građanska, što znači islamska država u BiH. Šta onda, molim vas lijepo?
– Nemam pojma – promucala je iskreno Jadranka Kosor. – Ali podsjećam Vas da su Zagreb i Sarajevo 1995. usvojili Deklaraciju o suradnji, u kojoj jasno stoji da se i Hrvatska i BiH brane od velikosrpske agresije.
– Mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima – prekinuo je dr. Tuđman. – Ali isto tako i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da je ta Zapadna Bosna sastavni dio Hrvatske.
– To je škandal! – nemoćno je zaplakala premijerka Kosor. – Naš cilj nikad nije bio podjela Bosne!
– Naš cilj od početka nije bio održanje BiH kakva je danas, to hrvatskoj politici ne odgovara – smireno je objasnio predsjednik Tuđman. – Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.
– Ali… – zajecala je Jadranka Kosor.
– I zamislite – zamišljeno je nastavio predsjednik Tuđman – kad jednom, za ne znam koliko, da li za deset ili dvadeset godina, kad u čitavoj Bosni bude situacija kao što je sada u Zapadnoj Bosni!
Nesporazum je znanstveno objašnjiv: riječi Jadranke Kosor datiraju iz 2010. godine i odgovor su predsjedniku Josipoviću, koji je u Domovini optužen da je “Hrvatsku uveo u red svjetskih agresora”, zato što je u parlamentu BiH izrazio duboko žaljenje zbog hrvatske politike prema Bosni devedesetih godina. Proračanske pak riječi o Bosni u kojoj će “jednom, za ne znam koliko, da li za deset ili dvadeset godina”, biti “situacija kao što je sada u Zapadnoj Bosni”, i Hrvatskoj “u granicama Banovine”, datiraju iz ranih devedesetih i pripadaju Franji Tuđmanu.
Historija se, međutim, grubo poigrala s njegovim snovima, pa je umjesto Deklaracije o pripajanju pola Bosne “jednom, za ne znam koliko, da li za deset godina”, dakle 2000., na prijedlog Račanove vlade Hrvatski sabor jednoglasno donio slavnu Deklaraciju o Domovinskom ratu, poništivši sve napore Vrhovnika Tuđmana da – proširujući Domovinski rat na “granice Banovine Hrvatske” – “hrvatskoj državi stvori uvjete za život”, odnosno “poboljša” njene granice. Historiji ni to nije bilo dosta: “jednom, za ne znam koliko, da li za dvadeset godina”, dakle 2010., njegov će tadašnji nasljednik Ivo Josipović u bosanskom parlamentu umjesto predsjedničke zakletve položiti vijenac dubokog kajanja i žaljenja.
Tragični nesporazum vjerojatno objašnjava i neobičnu pojavu na zagrebačkom Mirogoju, gdje se Franjo Tuđman vrti u grobu poput hadronske čestice u CERN-ovom podzemnom akceleratoru. Eksperiment u mirogojskom podzemnom akceleratoru trebao bi pak dati odgovor na majku svih pitanja hrvatske znanosti: Je li Hrvatska bila agresor u Bosni?
Riječi Jadranke Kosor citirane su iz novinskih izvještaja, dok su predsjednikovi odgovori gotovo nasumce izabrani iz knjige “Stenogrami o podjeli Bosne”, koju su “Feral Tribune” i sarajevski “Dani” objavili 2005. godine – besramno prešućenog kapitalnog djela suvremene hrvatske historiografije, empirijskog dokaza Tuđmanove agresivne politike prema Bosni i njegovog političkog testamenta na hiljadu i sto stranica, ostavljenog hrvatskoj politici u amanet, “ne znam za koliko, da li za deset ili dvadeset godina”.
Svih tih sljedećih “deset ili dvadeset godina” hrvatski će politopatolozi objašnjavati bizarnu Vrhovnikovu potrebu da snima svaki svoj i najnevažniji razgovor, sastavljajući sam sebi optužnicu i pred Haškim sudom i pred poviješću, i svih “deset ili dvadeset godina” mirogojski psihijatri svjesno – za potrebe Deklaracije o Domovinskom ratu i etičkog čišćenja Hrvatske – zanemarivat će činjenicu kako podjela Bosne i restauracija Banovine do linije Stolac – Konjic – Fojnica nije bila Tuđmanova zadnja misao i “naša mala tajna”, već jasna politička i ratna platforma.
Tko su uostalom Jadranka Kosor, Andrija Hebrang, Vladimir Šeks i ostali pozadinci da proturiječe svom vrhovnom komandantu? Po čemu je kretenska deklaracija o djevičanskoj čistoći Domovinskog rata vjerodostojniji povijesni dokument od Tuđmanove deklaracije ispisane na hiljadu stranica? Po čemu, najzad, Deklaracija o Domovinskom ratu obavezuje i Jadranku Kosor i Ivu Josipovića više nego Ustav Republike Hrvatske, odnosno njegove Izvorišne osnove, premabula u koju “Banovinu Hrvatsku nismo stavili slučajno”, već – kako nas je učio Ćaća – kao izvorišnu osnovu “hrvatske države s poboljšanim granicama”?
Je li dakle Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini? Naravno da jest. Tko god misli drugačije, neka uzme “Stenograme o podjeli Bosne”, nasumce rastvori knjigu i pročita bilo koju Tuđmanovu rečenicu, pa neka odgovori ponovo. I svakako neka ima na umu kako – tvrdeći da se “Hrvatska branila u Bosni” i tumačeći tu agresiju “legitimnom obranom hrvatskog naroda u BiH” – precizno ispisuje historijsku Deklaraciju o Otadžbinskom ratu, pravdajući ne samo Miloševićevu agresiju na Bosnu, već i na samu Hrvatsku.
– Postigli smo da imamo, među nama rečeno, pola Bosne. Ukoliko ćemo znati vladati njome na pametan način.
– U tom smislu, možemo reći da smo postigli cilj. Imamo pola Bosne, više od četrdeset gradova u Bosni.
Jedna od ovih izjava pripada Franji Tuđmanu i izgovorena je na sastanku sa predstavnicima Herceg Bosne, druga pripada Radovanu Karadžiću i izgovorena je pred poslanicima Skupštine Republike Srpske. Jedna od izjava pripada vođi brutalne srpske agresije na Bosnu, druga predsjedniku Hrvatske, koja Bosnu nikada dijelila nije. Nagradno pitanje, jasno, nije “kome pripada koja rečenica”, već – što pripada muslimanima?
– Muslimanska komponenta i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje.
Tko je to rekao?! Zar je važno?
Nezavisne novine, 21.04.2010.
Peščanik.net, 22.04.2010.
