Intervju s povjesničarem kulture Iljom Kukulinom.
Dana 3. kolovoza je osnivačica Nacionalnog roditeljskog odbora i pravobraniteljica za djecu Tatarstana, Irina Volinec, predložila uvođenje zakonske zabrane „transrodne propagande“ u Rusiji. S prijedlogom savjeta obratila se ministru zdravstva Mihajlu Murašku. U državnoj Dumi je inicijativu podržala Tatjana Buckaja, prva zamjenica predsjednika odbora za obitelj, žene i djecu.
U srpnju 2022. parlamentarci su predložili razmatranje prijedloga zakona o zabrani LGBT propagande – izmjene i dopune Obiteljskog zakona Ruske Federacije. Zastupnici su smatrali važnim zabraniti Rusima „poduzimanje akcija usmjerenih na popularizaciju poricanja obiteljskih vrijednosti i netradicionalnih seksualnih odnosa“. Osobito su autori prijedloga zakona predložili da se filmovima u kojima bi se otkrila „propaganda“ ne izdaju distribucijske potvrde te da se ona suzbije u medijima. Prekršitelji podliježu upravnoj i kaznenoj odgovornosti. Aktivisti za ljudska prava u projektu Mrežne slobode ozbiljno su zabrinuti da LGBTQ+ osobe više neće moći govoriti u javnosti.
Vlasti nove zakonske projekte objašnjavaju činjenicom da se suvremena Rusija vodi „tradicionalnim vrijednostima“. Međutim, nije jasno što to zapravo znači. Polit.ru je zajedno s povjesničarom kulture Iljom Kukulinom odlučio istražiti povijest ovog koncepta i njegovu političko-tehnološku ulogu.
Što su uopće „tradicionalne vrijednosti“?
Koliko ja mogu zaključiti, ono što današnji propagandisti nazivaju „tradicionalnim vrijednostima“ nema preciznu definiciju. Štoviše, upravo zato što se ne mogu precizno definirati, „tradicionalne vrijednosti“ djeluju poput propagandnog termina: svaki put se u njih mogu unijeti različita značenja koja su govorniku potrebna u određenom trenutku i za rješavanje određenog problema.
Pa ipak, mnogima se ova fraza čini intuitivno razumljivom jer izaziva emocionalno obojene asocijacije – prije svega kod onih slušatelja ili čitatelja kojima se obraća trenutna ruska propaganda. „Tradicionalno“ znači ono što ima porijeklo u starim vremenima. „Vrijednosti“ znače nešto važno za cijelo društvo ili za velike društvene skupine. U glavama mnogih ljudi u Rusiji, ono što se reproducira stoljećima – to jest, što je „tradicionalno“ – legitimnost i ispravnost daje već sama davnina. I ova fraza zvuči uvjerljivo jer na površini djeluje kao sociološki ili pravni termin. Stoga se ne usuđuju svi pitati: je li istina da su se upravo takve vrijednosti reproducirale kroz stoljeća i jesu li to uopće vrijednosti?
Možemo li to nazvati manipulativnim konstruktom?
Da. „Tradicionalne vrijednosti“ skup su pretpostavki i zabrana koje su navodno dobre jer su „drevne“. Manipulativna priroda pojma postaje potpuno jasna ako pročitate članak britanskog kulturnog teoretičara i povjesničara Erica Hobsbawma Izmišljanje tradicije (The Invention of Tradition). Godine 1983. je, zajedno s još jednim povjesničarom, Terenceom Rangerom, priredio istoimeni kolektivni zbornik i napisao mu vrlo važan predgovor. U njemu je naglasio da su se mnoge stvari za koje se danas smatra da „dolaze iz dubine stoljeća“ pojavile relativno nedavno. Hobsbawm je napisao: „Posebnost je ‘izmišljenih’ tradicija u tome što je kontinuitet s tom prošlošću uglavnom umjetan. Ukratko, nastale kao odgovori na nove situacije, one se oblikuju kao aluzije na prošla događanja ili same ustanovljuju svoju prošlost kroz kvaziobvezatno ponavljanje“ (prev. M. Brkljačić i S. Prlenda, zbornik Kultura pamćenja i historija, Zagreb, 2006.).
Najpoznatiji primjer „izmišljene tradicije“ opisan je u članku povjesničara Hugha Trevor-Ropera, koji je uključen u knjigu koju su uredili Hobsbawm i Ranger. Do nedavno je bilo općeprihvaćeno da različite kockaste boje škotskih muških suknji – kiltova – označavaju različite klanove i da je to prastari običaj. No zapravo je i sam kilt i priču o kavezu u 18. stoljeću izmislio britanski – a ne škotski – kvekerski poduzetnik Thomas Rawlinson, koji je želio kreirati odjeću za siromašne gorštake kako bi zamijenio zastarjelu kariranu odjeću. I tek nakon toga kilt nisu učinili popularnim siromašni, već bogati i obrazovani Škoti, koji su ga pretvorili u oznaku škotskog nacionalizma. Proučavatelji ruske kulture mogu dodati sličan primjer: proizvodnja matrjoški, koje se danas smatraju ruskim nacionalnim simbolom, počela je tek 1900. godine. Prema nekim povjesničarima, počeli su je izrađivati po uzoru na japansku lutku „daruma“, koja je prikazivala Bodhidharmu u meditaciji. Ipak, mnogi ljudi smatraju matrjošku „tradicionalnim“ proizvodom ruskog folklora – onim „koji je oduvijek bio“. To je također izmišljena tradicija.
Naravno, ne govorim da su prošlost ili umjetnička djela nastala u prošlosti nebitna. Štoviše, u svakodnevnom životu postoje stalni izazovi kako vratiti u život (koliko je to moguće) zaboravljene prakse ili strukture. Ali jedna su stvar specifični zadaci kada trebate obnoviti crkvu ili drugu drevnu građevinu, ili vratiti barem neki privid čistoće prirodnom području, jezeru, šumi, ili staviti u upotrebu gotovo izumrli jezik – sve je to moguće. Druga stvar je potreba zaklinjanja na vjernost nejasnim apstraktnim pojmovima kao što su „tradicionalne vrijednosti“ ili „kulturni kod“. Konkretne zadaće se mogu poštivati, no korištenje nejasnih termina smatram društveno opasnom strategijom. Druga je stvar što mnogi ljudi koriste takve manipulativne konstrukcije ne zato što žele zbuniti druge, već zato što ih smatraju adekvatnim terminima. Ideologija može dovesti u iskušenje ne samo uz pomoć izravnih laži, već i uz pomoć stvaranja novih mentalnih sredstava kojima ljudi sami sebi objašnjavaju stvarnost koja ih okružuje.
Zašto suvremena Rusija i Rusi trebaju „tradicionalne vrijednosti“?
Jedan od glavnih zadataka suvremenih ruskih vlasti je očuvanje društva koje im je potrebno da se odupru bilo kakvim promjenama. Ova konzervacija nije usmjerena na rekonstrukciju povijesne prošlosti, sovjetske ili neke druge – na primjer, imperijalne, već na stvaranje mješavine heterogenih, uglavnom fiktivnih elemenata: trebala bi nalikovati malo carskoj Rusiji, malo staljinističkoj, malo sovjetskim 1970-ima – ali ne onako kako su ta razdoblja bila u povijesti nego onako kako ih se danas pamti. I nije na svima da pamte, nego autorima poput Nikite Mihalkova, koji je u filmu Sibirski brijač stvorio fantastičnu sliku kasne imperijalne Rusije.
Moguće je, na isti način na koji je Nikita Mihalkov prikazao doba Aleksandra III., prikazati i Staljinovo doba i kasno sovjetsko doba. Ako se sve pomiješa, dobiva se slika Rusije koja nikada nije postojala, a koja je oduvijek navodno bila utvrda visokog morala. Filozof kulture Jean Baudrillard skovao je riječ „simulakrum“ za kopiju koja nema original. „Tradicionalne vrijednosti“ su propagandni simulakrum. Ali njegovo nametanje uz pomoć propagande može se proglasiti povratkom na „ispravan“ put s kojeg je društvo navodno sišlo.
Živopisan primjer fantastičnog „povratka“ tradiciji koja nikada nije postojala je ponovno promišljanje Dana svetog Pеtra i Fevronije kao Dana obitelji, ljubavi i vjernosti. Kada je taj dan krajem 2000-ih proglašen službenim praznikom, liberalni kritičari, uključujući i liberalne pravoslavce, odnosno vjernike, podsjećali su da ovi legendarni sveci nisu imali djece, pa je čudno uspostavljanje obiteljskog praznika u njihovu čast. Osim toga, blagdan pada u vrijeme posta, kada se prema crkvenim pravilima ne mogu sklapati brakovi. Pa ipak, novi praznik u Rusiji prilično se energično slavi u prodržavnim medijima. Petru i Fevroniji podignuti su spomenici potpuno svjetovnog izgleda. Postoje čak i standardni nacrti za takve spomenike koje revne vlasti ovog ili onog ruskog grada mogu kopirati ako žele.
Čini se da je cijela ta žustra aktivnost usmjerena na dva cilja. Prvu sam već nazvao – učiniti bilo kakve inovacije, bilo kakve društvene promjene zastrašujućima. Drugi je stigmatizirati autsajdere, odnosno one koji se ponašaju „pogrešno“ sa stajališta vlasti. Takvi autsajderi se stigmatiziraju u propagandnim TV emisijama, u novinskim člancima, u javnim govorima: zajednički cilj je pokazati da svi oni vrijeđaju „tradiciju“ samom činjenicom svog postojanja. Zato je stranac opasan – on oštećuje tkivo društva, kao da potkopava korijenje stabla. Odatle i ljubav aktualnih propagandista prema kvaziznanstvenoj sintagmi „kulturni kod“. To je poput genetskog koda kulture: ako je oštećen, kao što zračenje mijenja kromosome, tada kultura mutira.
Genetičari su već pokazali da veza između genotipa i fenotipa, odnosno vanjskog izgleda organizma, nije tako kruta kao što se činilo početkom 20. stoljeća. Kultura se, s druge strane, ni ne može temeljiti na neprekidnom kopiranju nekog nepromjenjivog koda: ona se uvijek ostvaruje kroz dijalog, kroz stalnu „uključenost Drugoga“, da upotrijebimo termin filozofa Jürgena Habermasa. U kasnijim tekstovima Jurija Lotmana, kao što je Kultura i eksplozija, ovaj aspekt kulture je vrlo jasan. „Čista“, nemiješana kultura koja reproducira nepromjenjive „kodove“ politički je opasan mit. Ali svi totalitarni i autoritarni režimi moraju objasniti svojim podanicima zašto mala i nenasilna opozicija može biti opasna za društvo u cjelini. Jedan od načina da se to objasni je da su vrijednosti skriveni stup društva, slično genetskom kodu: ako netko „naruši vrijednosti“, tada će cijeli daljnji razvoj društva biti ugrožen.
Zašto se Rusima to toliko sviđa? Zašto je podržano?
Nemam osjećaj da se ljudima u Rusiji baš sviđa kada vlasti i propagandisti vrše pritisak na njih, tražeći da se ponose „tradicionalnim vrijednostima“. Bojim se da nikada nećemo saznati koliko ispitanika misli da podržava „tradicionalne vrijednosti“, a koliko ih daje odgovore za koje misle da njihovi šefovi od njih očekuju. Stoga je realnije zapitati se: zašto je toliko ljudi spremno pristajati na propagandne priče, s entuzijazmom ili bez njega?
Ponudit ću svoj odgovor. Mnogi ljudi u Rusiji se boje promjena. Danas su još uvijek živi oni koje su uplašile promjene 1990-ih i koji taj strah još nisu prevladali. Međutim, tijekom 2000-ih, 2010-ih i 2020-ih u ruskom se društvu, čini mi se, razvila neobična socio-psihološka struktura koja se bitno razlikovala od ove relativno jednostavne slike 1990-ih. Ona se može opisati na sljedeći način.
Vlasti provociraju sve više promjena u Rusiji, a posljednjih godina – naprosto katastrofalno mnogo: stvari su već došle do agresije na susjednu državu, sukoba sa svim razvijenim zemljama i kolapsa gospodarstva. Što je više takvih promjena, to je više ljudi spremno podržati vlast koja tvrdi da štiti „tradicionalne vrijednosti“. Odnosno, obećava da će spasiti društvo od kolapsa, od planinske lavine, koja i jest rezultat aktivnosti vlasti. Čini se da mnogi imaju puno povjerenje u ta obećanja. Izvana život ostaje gotovo isti kakav je bio prije rata, pa se ispostavlja da je moguće vjerovati izjavama televizijske propagande da kriza i sve bliži kolaps nisu negdje ovdje, kod nas, nego negdje drugdje, u drugim zemljama. Nije Rusija napala Ukrajinu, stvar je u gay paradama, istospolnim brakovima, feminizmu i ekonomskoj krizi koje se zbivaju u cijelom svijetu. Takva je mentalna konstrukcija vrlo zanimljiva s istraživačkog stajališta, ali monstruozna s moralnog gledišta.
Naravno, moralno-politički problem koji se krije iza pojma „tradicionalne vrijednosti“ doslovce vrišti, pa se niz kolega njime počeo baviti mnogo prije nego ja. Tu prije svega treba spomenuti sociologe Mariannu Muravjovu i Alekseja Levinsona.
Kako se društvu nameću „tradicionalne vrijednosti“?
Budući da su „tradicionalne vrijednosti“ simulakrum, nije jasno što se točno nameće. Mislim da se ne nameću „vrijednosti“, nego strahovi ispod kojih se „podmeću“ prilično fantastična objašnjenja. Na primjer, homofobija i transfobija: mržnja prema homoseksualcima, lezbijkama, transrodnim osobama. Vladimir Putin se ne ustručava izraziti takve osjećaje čak ni na međunarodnim forumima, praveći se da ne može naučiti riječ „transrodan“.
Obično je ova vrsta agresivnosti karakteristična za konzervativno-fundamentalističke religijske skupine, ali „tradicionalne vrijednosti“ su sekularni koncept i apeliraju na masovno društvo. Kada su černosotenjci (doslovce: crna stotina, odnosi se na reakcionaran, monarhijski, ultranacionalistički pokret u Rusiji na početku prošloga stoljeća i uoči Oktobarske revolucije, op. prev.) početkom 20. stoljeća izvršili agresiju na Židove i „studente“, odnosno lijevo radikalnu načitanu mladež, ne nužno studente, djelovali su pod parolama odanosti caru, monarhiji i ruskom pravoslavlju.
„Tradicionalne vrijednosti“ podrazumijevaju otpor promjenama ne zato što su one uvreda za pravoslavlje, već zato što je zahvaljujući promjenama u društvu sve više „stranaca“. Vjerojatno je upotreba čisto svjetovnog slogana nužna kako bi se okupili svi ljudi koji se, djelujući na temelju različitih uvjerenja, opiru širenju ljudskih prava, što je danas vrlo važno, uključujući pravo na samopoštovanje i dostojanstvo. Pravo na dostojanstvo, koje je priznato u javnom prostoru, danas je neophodno za različite skupine – za seksualne i vjerske manjine, za osobe s invaliditetom, za žene i djecu izložene obiteljskom nasilju i za mnoge druge.
Mislim da nikada u povijesti Rusije nije bilo pokušaja stvaranja konzervativnog, ali u isto vrijeme sekularnog sustava otpora promjenama. Ono što vidimo događa se prvi put.
Do čega to može dovesti? Hoće li tvorci „tradicionalnih vrijednosti“ ostvariti svoje ciljeve?
Ne govorim o očitom: zahtjev da se slijede „tradicionalne vrijednosti“ dovest će do jačanja cenzure, što je općenito loše, a u Rusiji je zabranjeno i Ustavom – barem u verziji iz 1993. godine. Ali postoje i dublje implikacije.
Rad samoodrživog mehanizma, u kojem što više vlast intenzivira agresivno djelovanje i razbija svjetski poredak to se više ljudi ujedinjuje oko vlasti u podršci upravo tim „tradicionalnim vrijednostima“, čini mi se vrlo opasnim – iz cilja očuvanja starog poretka koji je zapravo već nepovratno nestao.
Mnogi u suvremenom ruskom društvu možda su spremni izabrati izolaciju od vanjskog svijeta kao paničnu reakciju: čini se od apstraktnog „Zapada“, ali u stvarnosti od društvenih, političkih i tehničkih inovacija. Ova izolacija, uz prisutnost interneta i globaliziranih načina komunikacije, može dovesti do generacijskog podjele.
Gotovo uvijek u društvima novog vremena skupine „napredne“ mladeži sudjelovale su u raznim vrstama inovacija. U 19. i 20. stoljeću ruske su vlasti „jako pametne“ studente smatrale svojim neprijateljima. Sada, kako bi se oduprle politizaciji mladih, vlasti stvaraju organizacije mladih poput Mladoarmije (pokret mladih osnovan 2016. na inicijativu Sergeja Šojgua sa ciljem razvoja ljubavi prema domovini, fizičke spremnosti i zdravog životnog stila, op. prev.) ili Velike promjene (tobože autonomna nekomercijalna organizacija, online platforma za obrazovanje, razvoj i komunikaciju učenika od 8. do 10. razreda, op. prev.). Ova želja za „izgradnjom“ mladosti prije ili kasnije će vjerojatno dovesti do sukoba.
Kakav će oblik taj sukob imati?
Teško je reći. Možda kod nas neće biti onakvih nemira mladih kao u zapadnoj Europi 1968. Ali jaz u razumijevanju svijeta među generacijama za nekoliko godina može postati prilično jak.
Možemo li reći da je taj proces već započeo?
Da, već se događa.
Radi li se o ideološkom raskolu?
Mogao bi se klasificirati kao ideološki, ali on nije toliko rezultat razlike u uvjerenjima koliko propagande političkih elita, televizije, novina i drugih medija. Starija generacija u očima mlađe također može biti demonizirana. Ali mislim da je više zastrašena.
Kada su ruske vlasti zauzele takav smjer?
Promjene su se događale postupno. Odmah, od trenutka dolaska Vladimira Putina na vlast, počela je tranzicija u represivniji režim. Represivna priroda režima postala je očita nakon zatvaranja televizijske kompanije TV-6 2001. i nakon slučaja Hodorkovski 2003. Godine 2007. postupnu eskalaciju represije pratio je Putinov govor u Münchenu u kojem je optuživao Zapad, a ruska propaganda počela je prikazivati Rusiju kao globalno uporište konzervativaca, koja tobože spašava svijet od propadanja, ali u stvarnosti od masovne kulturne promjene. Počela je intenzivna interakcija između predsjedničke administracije i specijalnih službi s ekstremno desnim strankama diljem Europe – o tome je pisao politolog Anton Šehovcov. Otprilike u isto vrijeme, krajem 2000-ih, počinje pandemonij oko „tradicionalnih vrijednosti“ i pokušaja da im se dâ kvazireligijsko ili kvaziakademsko opravdanje.
Hoće li ovo imati pravi kraj? I čeka li nas prijelazno razdoblje?
Sadašnje stanje u društvu toliko je bolno da će slom režima neminovno zahtijevati prijelazno razdoblje, a u kojem će on obliku biti, nije nam dano znati. No, sadašnji režim vjerojatno više neće moći odustati od retorike „tradicionalnih vrijednosti“.
Kratkoročno gledano, sovjetsko-imperijalistička politika očito će i dalje proturječiti samoj sebi. Tako, na primjer, okupacijske trupe obnavljaju spomenike Lenjinu u gradovima Ukrajine – to je, očito, referenca na sovjetsko doba. S druge strane, separatisti iz Donjecka i Luganska, te mnogi ruski ultradesničari, koriste retoriku pseudopravoslavnog fundamentalizma u ratu s Ukrajinom. Sve to savršeno koegzistira jedno s drugim jer i kult Lenjina i konzervativno pravoslavlje podjednako upućuju na prošlost, pa se čini da pomažu u zaštiti od budućnosti. Međutim, budućnost ima takvo svojstvo – ona dolazi neovisno o tome želimo li mi to ili ne.
Polit.ru, 10.08.2022.
Prevela sa ruskog Danijela Lugarić Vukas
Peščanik.net, 13.08.2022.
