„NE, NE VOLIM HRVATSKU!“, odjeknulo je ovih dana ”lijepomnašom” i već bi policajci duha bili naćulili svoja uha da čitaju išta osim reklamnih letaka koje im naguravaju u poštanske sandučiće. Kad već oni nisu budni i kad ih već svašta može iznenaditi, i to naknadno, evo da ih probudim i da ih pobudim na djelovanje (dum-dum, a može i referen-dum!?).

Ukoliko doznaju da je takva izjava, ovih dana, krupnim slovima ispisana na naslovnoj stranici jednoga novinskog separata, umetnutog u jedan hrvatski dvotjednik za kulturu i društvena pitanja, spremne za dom(oljublje), već ih vidim kako skaču na noge kilave, hvataju škarice za nokte te se izdiru: ”Koji se to gad usuđuje reći da ne voli Hrvatsku, ako je mi volimo i bolje bi mu bilo da tu svoju ne-ljubav zadrži za po doma (kao i pederska posla!), a ne da je javno obznanjuje. Inače? Inače ima da mu glasnice kojima je to izgovorio i prste kojima je to natipkao kratkim postupkom bolno odstranimo. Uopće tko je to rekao, kad i gdje, a nećemo pitati i zašto jer je po sebi jasno da takav svoju manjinsku ne-ljubav ne može očitovati u toplini naše kolektivne domovinske ljubavi?”

Ukratko, vratio se ”ARKZIN”, a stoga što su se ”vratile devedesete”. Tko ne zna, pravo mu budi i neka se malo pomuči ako ga zanima. Nekada, još devedesetih godina prošloga stoljeća, kao ”metazin za politiku i kulturu civilnoga društva”, Arkzin je bio korektiv pokvarene tuđmanoidne ere, a njegov ”Kolektiv Bastard” danas ga oživljuje (za svoj račun) i kao projekt Europske unije i EU kulturne fundacije. Jedan separat udomio se u spomenutom dvotjedniku ”Zarezu” (21. XI. o. g.), a drugi, malo opsežniji, u ”Novostima” (22. XI. o. g.), samostalnom srpskom tjedniku (kao hrvatskoj publikaciji)… I da, izjavu spomenutu na početku u tim je novinama još 1977. g. (br. 92) sročio i usudio se objaviti BORIS BUDEN.

Tko je, sad, pak taj? Joj, da mi ga se je dočepati, zavolio bi on Hrvatsku, ako ne milom, a onda… ništa, ništa, mrmlja neki naš domoljub. B. Buden (rođen 1958. u Zagrebu), jedan je od nekolicine post-ex-YU značajnijih filozofskih pisaca, ali strašnom utjerivanju ljubavi u glavu nije više dostupan otkako je preselio izvan granica ‘lijepenaše’. No ako smo iz Hrvatske izvezli jednog B. Budena, a onda smo u prekograničnom prometu uvezli jednoga Joea Šimunića. Filozofa za nogometaša (ili obrnuto), pa kakva je to računica?

Prvi je otišao dobrovoljno, a drugi se doselio dobroplaćeno. Za Budenom nećemo plakati, a za Šimunića ćemo zavijati, da, zavijati kao krvoločni čopor. Jer ako to australsko (mentalno) siroče nije znalo, ali u ustaškoj tzv. NDH, skupno izvikivanje ”spremnosti” kao odziv na pozdrav ”Za Poglavnika i dom!” nije bio nikakav izljev ljubavi. Prepariran u Australiji od ustašoidnog okružja, (ništa nije slađe nego u tuđini žaliti za propalom prošlosti), dotični nabijač napuhane mješinice nekidan se, nakon senzacionalnog sramoćenja još pokušavao opravdavati kako on nikoga nije poticao na bilo kakav oblik mržnje ili nasilja, već da je samo izražavao – ljubav. Točno: LJUBAV PREMA USTAŠIJI, koja se razbuđuje i razmahuje u novokomponiranome članstvu (pod mentorstvom onih starijih koji su izbjegli pravodobnoj retorziji). Ako je iz njegova pozdravljanja iz lukava neznanja, na vrijeme izostavljeno spominjanje ”Poglavnika”, to ništa ne mijenja na stvari kad to već ionako NIJE nikakav ”stari narodni iliti hrvatski pozdrav”.

Valjam se od smijeha kad se nogometaši i njihovi tutori pozivaju na nekakvu operu kao na ”dokaz” te ”starine”. Zajčev Nikola Zrinski, stubokom je različit od Petra Zrinskoga, (združenoga s Krstom Frankopanom), jer je Zajčev (po Badaliću, na predlošku Th. Körnera) samo izmaštana, mitizirana figura iliti najobičniji ”proaustrijski, prohabsburški konotjer…” koji nam je u drugoj polovici 19. st. nametnut austrijskom prohabsburškom propagandom, među ostalim i kao protuteža starčevićanskom mitu o Petru Zrinskom i F. K. Frankopanu, borcima protiv Beča… kako je govorio Miroslav Krleža. No čak i u romantičarskoj plačimačak Zajčevoj operi nema onih riječi na koje se naša nogometna inteligencija poziva, opravdavajući svoju endehašku nostalgiju.

No dok su se o Šimunićevu animiranju gledališta na stadionu (za koji su trebali biti pripravljeni vatrogasni šmrkovi jer na smeće se ide metlom), do sada već mnogi raspisali, čini se da je nekima na vrh jezika, ali se još ustručavaju reći, koji bi to bio ukorijenjeni narodni pozdrav, a s kojim bi se moglo parirati današnjem revivalu ustaštva u ”lijepojnašoj”. Znamo jedno – suprotiva ”domuspremni” – da su se one pozitivne snage u Hrvatskoj (i šire), koje su u 20. st. dovele ovu zemlju na prave staze i izvele je u pobjednički tabor (saveznici protiv nacista; NOB protiv kvislinga), da su se te pozitivne snage pozivale na isti slogan koji je uvijek zvučao gromko. Najprije ću napisati samo akronim jer ne znam tko sve ne viri u ovaj tekst: S. F. – S. N.

Pod tim akronimom bilježenim i/ili došaptavanim najprije kao lozinka u ilegalnoj borbi, potom upotrebljavanim kao početak svake borbene akcije partizana protiv ustaša, pa kao zaključak raznih zasjedanja i dogovora, pod njim je izvojevana i ova današnja državica, koja se, eto, hvali da je stvorena na temeljima antifašističke borbe. Stoga, umjesto da ikom više padne na pamet ona ustaška ljubavna izjava, (kao što je nekidan ponovljena u Splitu!?), treba ponovno proširiti, ojačati, glasno u Saboru i na stadionu izvikivati uvijek isto:

S M R T   F A Š I Z M U  –  S L O B O D A    N A R O D U !

 
Autograf, 27.11.2013.

Peščanik.net, 27.11.2013.