Veoma mi je drago što je Prof. Prokopijević odlučio da nastavi našu malu polemiku od zimus, i to iz najmanje dva razloga. Prvenstveno mi je drago zbog Peščanika, koji neopravdano bije glas da je klub istomišljenika. Zatim mi je drago zbog rijetke časti obraćanja imenom u samom naslovu: time mi, nadam se, stavlja do znanja da je moje tadašnje protivargumente uzeo za ozbiljno. Ovo mi tim više laska što sam u raspravu stupio sa pozicije informisanog laika, dakle nekog ko je fasciniran ekonomskim temama, ko se o njima redovno obavještava iz nekoliko različitih izvora, ali iza sebe nema niti jednog semestra formalnog ekonomskog obrazovanja. Ovdje, takođe, imam malu ispravku: po profesiji sam naučnik (biohemičar, uglavnom zaokupljen neurobiologijom), ne pisac. Dakle, mahom pišem naučne radove, a sve ostalo tek kad ugrabim vremena.

Prije nego što se osvrnem na teze koje profesor Prokopijević iznosi u svom najnovijem tekstu, dozvolite da nas sve prvo podsjetim o čemu je prošle zime bilo riječi. U svom prvom komentaru na Prokopijevićev članak Obamino shvatanje ekonomije, doveo sam bio u pitanje dvije tamošnje teze: (1) Obamina pobjeda na izborima je bila uzrokom pada Dow Jones Industrial indeksa (DJI) od oko 800 poena, i (2) proširenje zdravstvenog osiguranja na nezaposlene i neosiguranu djecu je loše po Sjedinjene države. Moj osvrt na tezu (1) bio je isključivo metodološke prirode: naglasio sam kako nije nemoguće da se pomenuti fenomen dogodio iz pomenutog razloga, ali i pokušao da prikažem kako ne postoje dovoljno dobri argumenti za takvu tvrdnju. Tezu (2) sam pokušao da osporim kako sa etičkog, tako i sa stanovišta ekonomske logike. Profesor je bio ljubazan i brzo odgovorio, ja sam bio mišljenja da pojašnjenja nisu zadovoljavajuća, i na tome je ostalo.

Evo šta imam da kažem o članku Šta sada Pejoviću?:

1.   Obama se u kampanji i posle izbora predstavljao kao spas i nada za SAD. Mislim da ćemo se složiti da ne postoji politički kandidat na planeti Zemlji (o pobjedniku na izborima da i ne govorimo) koji se ne predstavlja na taj način. Čak se i John McCain tako predstavljao, dok god je imao daha, mada se izborom Sare Palin kao svoje partnerke definitivno svrstao u beznadežne slučajeve, kojima spasa nema.

2.    Ogromna većina ekonomista od ugleda je govorila da je Obamin ekonomski program rizik za Ameriku.Većina je poverovala Obami, a ne dobrim ekonomistima. Ne znam odakle profesoru Prokopijeviću taj podatak; moguće da je jednostavno u pitanju definicija „ekonomiste od ugleda”. Tako, na primjer, ova lista ekonomista koji su podržavali Obamin program, a koja je poslednji put ažurirana 7. septembra prošle godine (što će reći, dva mjeseca prije izbora), sadrži imena četvorice dobitnika Nobelove nagrade (iz ekonomije, naravno), dvojice bivših američkih ministara finansija, Greenspanovog prethodnika na mjestu predsjedavajućeg Federalnih rezervi, nekoliko profesora (ekonomije, naravno) sa najuglednijih američkih univerziteta, te možda najznačajnije, ime Warrena Buffetta, najbogatijeg čovjeka na svijetu i investicionog maga, koji je svoju firmu Berkshire Hathaway uspio da sačuva od ekonomske oluje zbog koje i vodimo ovu polemiku. Da ne govorimo o tome da je 66% članova American Economic Association bilo izjavilo kako će glasati za Obamu (i to prije nego što je došlo do kraha berze 3. oktobra, baš na dan kad je  McCain proglasio kako su „temelji američke privrede snažni”). Po istraživanju fiskalno konzervativnog britanskog časopisa The Economist (koji je, sasvim zanimljivo, podržao Obamu), čak 80% članova uglednog (ili ne?) National Bureau of Economic Research bilo je mišljenja da se Obama bolje razumije u ekonomiju od McCaina, i da bi odabrao bolji ekonomski tim. Riječima profesora Prokopijevića: „većina je poverovala Obami, a ne dobrim ekonomistima”. Moguće, profesore: ali na koje ekonomiste tačno mislite?

3.   Stimulus plan od 787 milijardi dolara je neuspjeh, budući da je stopa nezaposlenosti početkom septembra dostigla 9.7%, a obećano je da će pasti na 8%. Administracija obmanjuje javnost. Tačno je da obećanje o avgustovskoj stopi nezaposlenosti nije ispunjeno. Međutim, tačno je i to da su već početkom juna ekonomski savjetnici iz vrha administracije saopštili kako je prvobitna procjena bila previše optimistična. Profesor Prokopijević sigurno zna da projekcije – naročito ekonomske – dolaze u paketu sa velikom greškom (i priznajem, podložne su političkoj manipulaciji). Od brojki iz Bidenovog govora, sljedeće mi se čini bitnijim: sve su brojniji znaci (izuzev, priznajem, stope nezaposlenosti) da je američka privreda krenula putem oporavka. U maju, na primjer, projekcije privrednog rasta SAD-a za 3. kvartal 2009. kretale su se oko 0.4% godišnje; nedavno su korigovane na 2.3%; ugledni konzervativni ekonomista Michael Darda očekuje rast od 4% do kraja 2010. Osim toga, program državnog otkupa „toksičnih” finansijskih konstrukata trenutno državnoj kasi donosi godišnju kamatu od oko 18%, što je učinak na nivou boljih hedge fund firmi. Vijesti o neočekivanom rastu GDP-a stižu i sa Dalekog istoka i iz zemalja EU. (Ovdje treba istaći da nije američka vlada jedina koja je usvojila mjere finansijske pomoći posrnuloj privredi: zemlje članice G20 su se usaglasile da združeno – ne računajući, dakle, ogromne intervencije u pojedinačnim zemljama – ušpricaju 1,100 milijardi USD u svjetsku privredu, mahom u siromašne i krizom teško pogođene zemlje.) Uz svu dobru volju, teško mi je da uz ovakav razvoj događaja pridružim epitete „neuspjeh” i „poraz”. Mislim da niko odgovoran ne može poreći kako kriza i dalje postoji, ali nije mi jasan metodološki put kojim se apokaliptični zaključci o jednom veoma složenom sistemu izvlače iz samo jednog parametra, kakav je stopa nezaposlenosti. (Molio bih profesora Prokopijevića da me ispravi, ukoliko zbog svoje neukosti pravim kakvu kardinalnu grešku u zaključivanju.)

4.   Poraz Obaminog plana podstiče njegov tim na nove inicijative, kakva je “reforma” zdravstvenog osiguranja. Deo naivnih je shvatio; podrška javnosti je u opadanju. Ovdje slijed događaja nije ispravan: reforma zdravstvenog osiguranja je bila na vrhu liste prioriteta kandidata Obame mnogo prije nego što je finansijska kriza postala svima uočljiva (jer nekima je bila evidentna već godinama). Obamin rejting uglavnom pada zbogprljave, lažima i zastrašivanjima prepune kampanje protiv pomenute reforme (koja je upravo zbog toga u opasnosti da postane „reforma”), ali to je tema koja prevazilazi ambicije ovog odgovora (ipak, evo jednogzanimljivog članka na temu).

Na kraju, ja imam nekoliko pitanja za profesora Prokopijevića:

a.    Šta bi se desilo sa američkom privredom da mjera stimulusa nije donesena? Šta bi bilo da se dozvolilo da propadnu AIG, Citibank i General Motors (ma kako gadan to ukus u ustima ostavljalo)? Kolika bi stopa nezaposlenosti tada bila, a kolika stopa privrednog rasta? Koliko bi vitalnih državnih službenika – prosvjetnog osoblja, policajaca, vatrogasaca – ostalo bez posla?

b.    Ako je u ekonomiji sve tako kristalno jasno, zašto je tako mnogo naivaca i neznalica među ekonomistima samim (pogledati moj odgovor br. 2)? Kako to da nobelovci Krugman i Stiglitz zagovaraju paket koji je triput veći od izglasanog (i predviđaju da će ostatak doći na red iduće godine)? Da li su i oni naivci?

c.     Ako tržište funkcioniše kao sat, kako je moguće da nastaju „mjehuri”, i to ne od juče? Ako je sve tako sagledivo, zašto krize nisu predvidljivije?

d.    Ako je deregulacija tržišta apsolutno dobra, a regulacija apsolutno loša (jer takav se utisak stiče, čitajući profesorove rečenice), kako je moguće da je sadašnja kriza nastala kao direktna posljedica deregulacije pravila poslovnog ponašanja, koja su omogućila kreiranje credit default swap-ova i ostalih oblika finansijskog šibicarenja? (Neka me se ispravi ako griješim, ali mislim da o genezi sadašnje krize ima veoma malo nesuglasica.)

e.    Da je Obama na čelo svog ekonomskog savjeta umjesto Larryja Summersa i Warrena Buffetta postavio profesora Prokopijevića, kakav bi savjet dobio?

 
Peščanik.net, 08.09.2009.

Leave a Reply