Bliži se trenutak kada će nosioci projekta borbe za “očuvanje” Kosova poput istrošene žvakaće gume ispljunuti taj demagoški koncept. Nije teško zamisliti predsednika Borisa Tadića ili šefa diplomatije Vuka Jeremića kako umornim od zamajavanja građana glasom kažu: “Samo me ne pitajte ništa o Kosovu.”

Nešto slično izjavio je ruski predsednik Dmitrij Medvedev najavljujući svoju posetu Beogradu. Ruski predsednik, svakako,  ima prečeg posla od toga da “čini” srpskoj vlasti pomažući joj da održi iluziju kod građana Srbije o nekakvoj napetoj diplomatskoj borbi za Kosovo. Njegov preči posao je da, recimo, od domaćina traži da jedna ulica u glavnom gradu ponese ime Crvene armije, kako bi se ruski kapital osetio “kao kod kuće”. Ili da traži produženje monopola na uvoz naftnih derivata za još godinu dana, kako bi zarada ruskog naftnog partnera NIS-a rasla, a cena i kvalitet benzina ostajali isti: najviša i najlošiji u regionu.

Iako Međunarodni sud pravde još nije ni nagovestio ishod svoje analize o usklađenosti nezavisnosti Kosova sa principima međunarodnog prava, Rusija kao najznačajniji partner Srbije u toj na propast osuđenoj misiji, sve jasnije najavljuje svoju nezainteresovanost za čitav slučaj. Dogodiće se slična stvar kao i devedesetih, kada su ruski zvaničnici tokom posete sankcijama izmrcvarenom Beogradu, osvrćući se po jadu i bedi oko sebe, poručili sprovodiocima režima Slobodana Miloševića – upristojite se malo, sramota je podržavati vas ovako nerazvijene.

Svetska scena je doživela dobar obrt sa dolaskom Baraka Obame na mesto američkog predsednika. Sve je izvesnija podrška Rusije za uvođenje sankcija Iranu zbog razvijanja nuklearnog programa, što predstavlja jedini način da se izbegne sukob udruženih snaga zapadnih zemalja sa Iranom. Odluku predsednika SAD da odustane od plana za postavljanje antiraketnog štita u Poljskoj i Češkoj, i pre nego što je ona u četvrtak zvanično potvrđena, mediji su protumačili kao korak ka ublažavanju tenzija između Amerike i Rusije. Time je Obama izvesno “naljutio” zemlje istočne Evrope, od Poljske do baltičkih zemalja, jer je plan bivšeg predsednika Amerike Džordža Buša o sistemu antiraketne odbrane predstavljao simbol rešenosti SAD da brane istočnu Evropu od eventualnih pokušaja Rusije da povrati staru sferu uticaja. Naravno, pod okriljem potrebe postavljanja antiraketnog sistema kao odbrane od pretnje iz Irana. Osim podrške Rusije u vezi sa sankcijama Iranu, Obamina odluka mogla bi i da podstakne novi sporazum o obostranom smanjenju nuklearnog naoružanja SAD i Rusije. Nezvanično se spekuliše i time da Obama želi da posredno ojača i poziciju ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva.

I dok se među svetskim silama grade novi odnosi, Srbija koja sedi i čeka savetodavno mišljenja MSP o statusu Kosova ostavlja ispravan utisak zaostale i neprilagođene zemlje. Bajka Jeremića i Tadića o povratku za pregovarački sto nakon ocene MSP počinje da iritira I najnaivniji deo srpske javnosti. Svima postaje jasno da će MSP izbeći jasnu ocenu nezavisnosti Kosova. Ali MSP neće propustiti priliku da istakne činjenicu da su 1999. Albanci nasilno i masovno iseljavani sa teritorije Kosova. Izvesno je da 62 zemlje neće povući svoje priznanje nezavisnosti Kosova; izvesno je da se 1,8 miliona kosovskih Albanaca neće vratiti u srpsku „otadžbinu“, a i da to učine, teško je zamisliti kako ih neko ljubazno poziva da izaberu svoje predstavnike u srpskom parlamentu.

Predsednik Srbije, međutim, i dalje nas uverava da neće biti masovnog priznavanja nezavisnosti Kosova, kao da se ono već nije odigralo. Pa nisu “džabe” on i Jeremić letovali u zemjama Trećeg sveta i članicama Pokreta nesvrstanih.

 
Peščanik.net, 12.10.2009.