Federacija je za nas inostranstvo.
Milorad Dodik, predsednik Vlade Republike Srpske

Srbija je za nas inostranstvo.
Bojan Pajtić, predsednik Vlade AP Vojvodine

 
Šta povezuje ove dve veoma zanimljive, takoreći identične izjave? I jednu i drugu daju predsednici vlada subdržavnih entiteta, koji su samo deo suverenih, međunarodno priznatih država (Republike Bosne i Hercegovine odn. Republike Srbije). I jedna i druga izjava, međutim, suštinski to subdržavno stanje negiraju, poručujući da su njihovi entiteti de facto samostalni i nezavisni. Šta, međutim, suštinski razlikuje ove dve izjave? Pa, ne bi ih razlikovalo ništa bitno da nema jednog važnog detalja: samo jedna od njih je autentična. Dodik je, naime, stvarno rekao ono što gore piše (u intervjuu „Vremenu“ od 19. 2. 2009, a i u nekim ranijim prigodama), dok sam Pajtićevu izjavu naprosto izmislio: ništa makar i u nagoveštaju slično ovim rečima u stvarnosti ne postoji. Međutim, to što nešto ne postoji još uvek ne znači da ne proizvodi posledice u stvarnosti. Štaviše, što je nešto izmišljenije, to razornije deluje po živce i pribranost izvesne sorte naših „javnih mislilaca“.

Sa stanovišta ovdašnjih iznova ustalasalih „nacionalnih radenika“ po strankama, parapolitičkim organizacijama, crkvenim odajama, akademskim institucijama, medijima etc, ono što Bojan Pajtić nije izrekao zapravo je prava istina, ona koja stoji iza taktičke slatkorečivosti tvoraca i pisaca predloga Statuta Vojvodine: njihova prava namera – znaju to Patriote – zapravo je da Srbija za Vojvodinu postane „inostranstvo“. Koje pa sad inostranstvo? Pa, ono iz Dodikovog sna: Dodik drži da je Sarajevo Banjaluci inostranstvo, a kad je već tako, zašto onda i Pajtić – barem po neumitnoj birokratskoj logici uvećanja sopstvene moći, ako ništa drugo – ne bi (po)želeo da Beograd Novom Sadu bude inostranstvo? Doduše, ne postoji ama baš ni jedan suvisli dokaz u prilog tome da Bojan Pajtić, ili bilo ko drugi, izvečeri u tajnosti oprema granične prelaze kod Nove Pazove i Pančeva, ali nismo li već naučili da je sve „zapravo“ obrnuto od onoga što nam očinji vid i zdrav razum sufliraju? Zdrav razum je ionako precenjen, drže naše Patriote: evo, ni mi njime nismo baš raskošno obdareni, pa šta nam fali?!

Sve ovo ipak ne mora značiti da nam paralela Dodik-Pajtić ne može biti spoznajno korisna. Jedna od glavnih, reklo bi se i glavna sporna tačka famoznog Statuta, na koji se nadigla onolika parapatriotska dževa, jeste odrednica po kojoj Vojvodina može da sklapa međunarodne sporazume i utemeljuje svoja predstavništva u inostranstvu – pre svega u Briselu, pri Evropskoj uniji. Takvo nešto je, kažu naprasno uspaničeni kritičari Statuta, ekskluzivno svojstvo suverenih država; drugim rečima, tražeći za Vojvodinu takvo šta, „Pajtić“ (kao metafora) zapravo potiho ostvaruje svoj Pravi Cilj, onaj lukavo neizrečeni, po kome će „Srbija Vojvodini biti inostranstvo“. No, upravo u spomenutom intervjuu „Vremenu“, Milorad Dodik ovako komentariše činjenicu da je Republika Srpska – koja, podsećam, nije suverena država, mada Dodik ne krije da bi to voleo – otvorila predstavništvo u Briselu: „Mi smo predstavništvo u Briselu otvorili kao članica skupštine evropskih regija. To, naravno, nije ambasada jer mi nismo međunarodno priznata zemlja. Mi hoćemo da predstavimo interes RS za evropske integracije na način kako mi mislimo da to treba da se uradi. Dosadašnja praksa je pokazala da Sarajevo oblikuje takozvanu evropsku politiku za cijelu BiH“.

Šta, dakle, kaže Dodik? Predstavništvo u Briselu je legitimno, tako rade „evropske regije“, i u tome nema ničega čudnog. A zašto ga otvara? Zato što centar države ne može ili ne želi da predstavi sve interese RS pri EU, pa će RS to učiniti svojeručno. A šta kažu Pajtić & co. iz Novog Sada? To isto, skoro od reči do reči. Međutim, naša namnožena i razgalamljena patrioteska mu ne veruje. Oh, to onda znači da Dodiku veruju? Ne, naravno: oni dobro znaju da Dodik, kako bih vam rekao, taktički lažucka, jer ga ne zanimaju nikakve „evropske regije“ nego suverenost RS. Ali, zašto onda ne kritikuju Dodika, isto onako kao Pajtića? Zato što smatraju da je Dodikov cilj ispravan: Dodik je separatista, i to je u redu; Pajtić je – to po njima – takođe separatista, ali to nije u redu. Ali, zar ne postoji mogućnost da „Pajtić“ – ovaj ili bilo koji drugi na njegovom mestu – ipak nije „separatista“? E, u to već ne mogu da poveruju: pošto polaze od sebe i iz sebe, nezamislivo im je da bi neko drugi mogao ozbiljno misliti ono što sami ozbiljno ne misle.

Na ovom mestu u paramparčad se razbija jedna (ionako već dvadeset godina prisutna i isto toliko godina licemerna) kukumavka i stare i nove srpske parapolitičke misli o „razbijanju suverenih, međunarodno priznatih država“. Naime, nemaju oni načelno ama baš nikakav problem s tim: državu se ne sme ni stvarno (slučaj Kosovo) ni tobože (slučaj Vojvodina) „razbijati“ samo u slučaju kada se ta država zove Srbija; ako se država, međutim, zove na primer Bosna i Hercegovina, onda to „razbijanje“ ne samo da nije nešto loše, nego je čak vrlo preporučljivo, za diku i ponos. Uzgred, isto je (poželjnost njenog „razbijanja“; v. zaumni projekt „RSK“) tokom devedesetih vredelo i za Hrvatsku, ali je ona, tja, uspela nekako da se izmigolji. Što joj neće biti oprošteno, trajno ih je time ujela za srce.

U iz malog prsta isisanom „slučaju Vojvodina“ radi se, dakle, o jednoj projekciji. Poznajući sebe i svoje težnje, razgrajani „antistatutisti“ i na druge projektuju iste mehanizme rezonovanja i ponašanja. Zato na Vojvodinu gledaju kao na potencijalno „novu Republiku Srpsku“, koju treba zaustaviti dok je još mala, i koja je – za razliku od svog tobožnjeg uzora – nepoželjna jer „razbija“ državu koju se ne sme razbijati, za razliku od države BiH, čije razbijanje je pravo bogougodno delo. U stvarnosti, nikakve srodnosti između Vojvodine i RS nema, ne samo po pitanju „separatizma“, nego po samoj naravi tih entiteta: RS je novokomponovana, aistorijska, geografski aprirodna i bizarna tvorevina nastala na masivnom, organizovanom etničkom čišćenju monumentalnih razmera; „Vojvodina stara“ (što bi rekao Veljko Petrović) sušta je suprotnost tome: regija kojoj je „etnička nečistost“ i polivalentnost svake vrste jedan od stubova identiteta. Kao takva, ona je loš uzor, za razliku od Republike Srpske, kojoj je i episkop bački Irinej u jednom intervju nedavno ispevao odu, zbog njene, pazi sad, „jednorodnosti i jednokrvnosti“. A gde stoluje taj episkop? Na dvesta metara od Pajtićevog kabineta. A o čemu sanja, zajedno sa svojim civilnim saveznicima? Ne smem ni da zamislim. Mada nešto o tome govori i to što im toliko smeta to što u Statutu nema „konstitutivnog“, simbolički-statusno povlašćenog etnosa, i što su u njemu jezici i pisma ravnopravni.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 22.02.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)