Nešto se tu desilo, čim je Mlađa Dinkić osetio potrebu da se indignira na svog bivšeg ministra odbrane SiCG, Prvoslava Davinića (koga su u vojsci zvali Prvoljub, po onom liku iz serije „Lift“ koga je igrao sjajni Nebojša Glogovac – ako se neko seća). Reč je, naravno, o satelitskim uslugama koje nam ne trebaju, a koje smo hteli da kupimo parama koje nemamo. Sada ispada da smo Izraelcima dužni nekoliko desetina miliona evra za uslugu koju nam nisu isporučili, jer je Prle potpisao nešto za šta tvrdi da nije obavezujući ugovor – dok londonska arbitraža tvrdi da jeste. Davinić je, kao nekadašnji međunarodni činovnik u UN i kao diplomata kod Slobe, morao znati kako britansko pravo na te stvari gleda. Na prvi pogled čini se da je tu sve jasno i da se neko neće dobro provesti.

Od svega toga poreskom obvezniku koji to treba da plati nije nimalo lakše. Za te pare mogli smo svašta da svršimo; što reče kolega Basara, koliko je Amerikanaca Miladin Kovačević mogao da premlati za te pare… Kao što se od Miladina i ona dva veselnika iz konzulata u Njujorku ne može naplatititi taj milion, tako se ni od Prleta ne može naplatiti šteta. Otpisuje se kao kalo, što kažu trgovinske uzanse.

Nije to, međutim, tako jednostavno kao što izgleda. Naš predsednik Boris Tadić smatrao je za shodno da aferu sa satelitom razvodni: kaže čovek pre neki dan da je to satelitsko izviđanje ustvari dobra stvar i da bi nam valjalo u životu, jer da je ta kosovska situacija rovita, je li, pak treba imati uvid i odozgo. Kao drugo, Boža Đelić (valjda po svojoj naučnoj liniji rada), misli da bi mi i Izraelci mogli nekako da se prebijemo oko te parnice: da oni nama za iste pare isporuče neko naoružanje i vojnu opremu, na primer, pak smo onda kvit. Tu ima jedan problem: „Imagesat“ je privatna firma, specijalizovana samo za te poslove; šta država Izrael o toj Đelićevoj ideji misli, ne zna se. Iz navedenog se dade zaključiti da sadašnjim vlastima baš ne odgovara da se sada ta priča raspetljava; ko zna na šta to ispadne. Za takvo razmišljanje povoda ima: meni je g. Davinić pre neku godinu u privatnom razgovoru dao do znanja da on u toj priči nije sam, kao što je nedavno izjavio za NIN (da nije, ne bih to pominjao). Nije, međutim, hteo da ulazi u detalje, jer da će se to videti pre ili kasnije. Imajte na umu za čije se vlade to događalo.

Osim svega ovoga, postoji već godinama u odgovarajućem sektoru političke i obaveštajno-bezbednosne čaršije uverenje da se i u taj nesrećni satelitski posao neko fino ugradio. Stručna lica sa izdvojenim mišljenjem kažu (tiho) da je takva satelitska slika kakvu je nudio taj „Imagesat“ jednostavno neupotrebljiva za navedene potrebe (satelitskog izviđanja južne granice); da se za te pare može organizovati i održavati daleko efikasniji i precizniji obaveštajni rad na konzervativnim i daleko boljim osnovama na datom terenu. Po mišljenju samozatajnih i uznemirenih (za svoju budućnost) stručnjaka, dakle, neko je – ukratko – izradio tadašnje državno rukovodstvo Srbije i Crne Gore i uvalio im tu izraelsku podvalu. To je moglo da se desi, kažu ljudi, zato što državno rukovodstvo nije imalo ni naznaku svesti o stvarnoj međunarodnoj situaciji u kojoj se zemlja nalazi, niti realističnu percepciju pretnje.

Ima li naša spoljna politika danas lucidnu percepciju pretnje, iz koje percepcije će izvesti odgovarajuću strategiju, a iz strategije taktiku? Šta će to neki pretpostavljeni satelit Borisa Tadića videti na južnim granicama što vojni i ostali obaveštajci i pogranična policija ne vide i ne čuju ako se potrude na operativnom radu na terenu? Izraelska vojna industrija, moćna i moderna kakva je, imala bi svašta korisno da nam proda. Na primer, kriptovane bezbedne sisteme taktičke telekomunikacije, koji su značajan amplifikator vojne moći svake države. To smo, podsećam vas, pokušavali od njih da kupimo negde posle Dejtona, ali Izrael je insistirao da u tim uređajima bude primenjen njihov digitalni ključ, iako je Institut za primenjenu matematiku VJ tada imao razvijen bolji, 32-bitni ključ, pa je posao propao. To je bio samo jedan primer; ima ih još.

Bitno je da ćemo se teško dogovoriti sa Izraelom oko prebijanja ovog satelitskog duga: šta se izraelske države i privatnih firmi iz vojno-industijskog kompleksa uopšte tiču „Imagesetovi“ ugovori sa bivšom državom SiCG? Na šta, dakle, misle Boris Tadić i Boža Đelić? Zašto podgrevaju sumnjivu priču o satelitskom izviđanju koje nam sad odjednom opet treba na južnim granicama? Zašto pokušavaju da zamažu ovaj skandal? Hoće li neko izaći sa razumnom procenom pretnji državi Srbiji; hoće li neko reći koje su to pretnje i odakle stižu i predložiti odgovarajuću strategiju i prateće taktike? Bez toga nema ni spoljne, ni odbrambene politike, hvala lepo. Jesmo li se mi odmakli od percepcije pretnji koju je imala tadašnja vesela Savezna vlada SCG? Gde je Sveto Marović u toj satelitskoj priči? Da li se nešto promenilo u ovih nekoliko godina? Zašto bi ova vlada Srbije uopšte preuzimala na sebe hipoteke one Savezne vlade?

Ako krenemo redom: detonacije Vuka Jeremića pokazuju da na strateškom planu vlada potpuna konfuzija oko prioriteta spoljne politike; mi ne znamo na osnovu kakve percepcije pretnji g. Jeremić i ostali zasnivaju svoju spoljnu politiku; misle li oni zaista da će Kosovo napasti Srbiju, pa im zato opet treba satelit za izviđanje?

To je – galami oko Kosova uprkos – malo verovatno. A da tu nema nekog malo banalnijeg i prizemnijeg razloga? Da se tu neko nije ugradio, pa sada treba stvar zamazati? Ili će i ta afera otići u blagoslovenu i bogougodnu zastaru, grobnicu u koju zakopavamo sve blesave afere: od Radeta Terzića, preko „Indeksa“, pa onda „Duvanske mafije – Mreže“ itd?

 
Danas, 30.05.2010.

Peščanik.net, 31.05.2010.