Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Najbolje je od svega, priča mi barba Miće, što ti nabrijani dingosi u dresovima svojih nogometnih reprezentacija i crnim majicama s likovima iz nacionalnih idiotologija, niskih čela ukrašenih samoglasnicima i kokardama – uopće ne znaju maternji jezik. Rođeni i odrasli u Australiji, počesto i djeca ljudi rođenih i odraslih u Australiji, udaraju jedni na druge po predgrađima Adelaidea, Canberre, Pertha, Sydneya i drugih gradova down under, pa na perfektnom australskom engleskom jebu jedni drugima kroejšn mader i serbijan sister.
U tim malim debilima “jošte živi duh naših djedova”, makar sve što im je od tog duha s dalekog Balkana ostalo jest ta crna majica s likom Đenerala ili Poglavnika i nejasna ideja o tome da su Kroats ili Serbs, što god to značilo, po svome identitetu i smislu samo i jedino kad mlate one druge. Ako biste ih pitali zašto to rade, pa onda isto to pitanje ponovili na engleskom, s jakom australskom nevjericom odgovorili bi vam “kako to mislite ‘zašto'” jer to se podrazumijeva, to je pitanje nacionalnog identiteta, što drugo zaboga rade Hrvati nego mlate Srbe, i po čemu su Srbi to što jesu, dakle Srbi, osim po tome što mlate Hrvate? Kad toga ne bi bilo, po čemu bi se, jebiga, Hrvati i Srbi razlikovali od drugih, od Engleza, Nizozemaca, Pakistanaca, Vijetnamaca, Kineza ili Aboridžina?! I kakvo je to uopće pitanje?!?
Ta se naša jugoslavenska mladost tradicionalno, eto, jednom godišnje, u januaru, okuplja na Otvorenom prvenstvu Australije, oko teniskih terena u Melbourneu, slično kao što po australskim ili američkim gradovima jednom godišnje svoje velike parade organiziraju Talijani, Irci ili Turci, pa marširaju širokim avenijama, mašu zastavama s kamiona, pjevaju, bubnjaju, plešu i znatiželjnicima dijele nacionalne kolačiće, pića, osmijehe i poljupce.
Tako je prije neki dan, na otvaranju Australian opena, perivojima Melburne Parka krenula tradicionalna povorka mladih Hrvata. Dirljivo je bilo vidjeti te mlade mamlaze kako ponosno stupaju dižući desnice u zrak, pale i bacaju baklje, prevrću stolice, gađaju policiju i prolaznike limenkama piva, te pljucaju i šamaraju lokalne novinare. Svakom su Hrvatu u domovini pred tim prizorom morali uz kičmu proći žmarci silnog ponosa, pa kroz leđnu moždinu i mali mozak isteći kroz oko kao suze ponosnice, baš kao što je svaki Australac što se našao na putu hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Hitlerjugend morao pomisliti kako mora da je sretan narod koji ima takvu omladinu.
Već danas ili sutra, kako već nalažu običaji, izmilit će iz lijepih kućica u predgrađu i mladi Srbi u crnim majicama s đeneralom Mladićem, orit će se Melbourne Parkom “ubij, zakolji” ili “gem, set, Srebrenica”, pa će udariti folklorno društvo na folklorno društvo, a australska policija, novinari i javnost opet će se, kao svakog januara, pitati kakav je to zanimljiv običaj, u čemu je točno fora to s bocama, palicama, stolicama i noževima, i ne boje li se mladi Kroats i Serbs da bi se tako mogli i ozlijediti.
Poznat je fenomen da se u dalekim dijasporama i rasejanjima, u džepovima hrvatstva i srpstva oko katoličkih i pravoslavnih misija u bijelome svijetu, konzerviraju jezik i običaji prohujalih decenija i vijekova, sačuvani onakvi kakvi su bili kad su prve generacije stigle u taj middle-of-nowhere. Jezik i rječnik starih dalmatinskih malih mista i otoka, recimo, izumro i davno zaboravljen u domovini, može se čuti još samo kad iz dalekog Čilea, Južne Afrike ili Novog Zelanda dođe onaj mitski barba čiji je djed tamo otišao prije stotinu godina, kad je peronspora harala Dalmacijom i kod kojega se u kući vazda govorilo jezikom dalmatinskih težaka s prijelaza stoljeća. Kao što se danas posve nepoznati jezici bosanskih kasaba ili južnosrpskih varošica mogu čuti samo kad u mahalu dođe mercedes neobične registracije i iz njega izađe uplakani starac bijele kose, pa na začudnom nekom jeziku započne ljubiti zemlju pod nogama.
Tako će, eto, jednog dana – možda zaista predalekog, ali ipak jednog – u naše balkanske mahale stići i unuci današnjih mladih Kroats i Serbs, pa nas, sve marširajući, pjevajući, pljucajući i razbijajući, podsjetiti na naše lijepe, davno izumrle običaje i začudni jezik ustaša i četnika. Izaći će iz mercedesa australskih registracija starac bijele kose, poljubiti zemlju pod nogama i pred zapanjenim rođacima reći: “Tenk ju Gad det ajm d Serb, fak ol d Kroats, bladi katolik maderfakers, fak dejr ustašas maders end sisters, fak dem ol, kil dem ol, oubij, zakoulji, pička mader, uaaaaa, eeeeee!”
Narodi koji imaju takvu omladinu, makar i tako daleko i down under, ne moraju brinuti za svoju budućnost. Ako ikad i zaboravimo tko smo i što smo, oni će nas bejzbol palicom i bocom o glavu uvijek podsjetiti. Bolje da izumre selo nego običaji.
Nezavisne novine, 20.01.2010.
Peščanik.net, 21.01.2010.