Gospodine Brammertz, u obraćanju na inauguraciji rezidualnog mehanizma za međunarodne krivične sudove rekli ste da ICTY rizikuje da potkopa vlastita dostignuća ukoliko njegova pravda nije razumljiva žrtvama, zajednicama u regionu i međunarodnoj javnosti, navodeći kao uzrok tome kontroverzne odluke ICTY-ja. Da li je bilo reakcija na te Vaše izjave?
Primio sam mnogo pozitivnih komentara od osoblja Tribunala koje dijeli moju zabrinutost u vezi s tim što žrtve ili šira javnost često ne razumiju rad Tribunala. Nedavne presude MKSJ-a sasvim sigurno ne pomažu u prevladavanju tog problema.
Sudija Harhoff je u svom pismu, objavljenom u junu, izrazio duboku zabrinutost zbog neprijatnog osjećanja da je Tribunal promijenio kurs pod pritiskom vojnih establišmenta SAD-a i Izraela. U svom osvrtu na to naveli ste da nije primjereno da se uključujute “u raspravu”, ali ste rekli da ćete preduzeti “sve raspoložive pravne mehanizme u predmetima Stanišić – Simatović, Perišić i Gotovina – Markač”. Šta to konkretno znači?
Ne želimo nagađati o razlozima koji su doveli do ishoda suđenja u nekim predmetima koji su nedavno okončani pred Tribunalom. Smatramo da je bolje da svoje napore usmjerimo na rješavanje raspoloživim pravnim mehanizmima onih ishoda koje smatramo problematičnim ili nepravednim.
Šta to konkretno znači? To znači da smo u predmetu Stanišić i Simatović, u kojem je Pretresno vijeće oslobodilo oba optužena, podnijeli najavu žalbe u kojoj smo zatražili da se oslobađajuće presude ponište i da se umjesto njih izreknu osuđujuće presude. Što se tiče predmeta Gotovina i Markač i predmeta Perišić, i dalje razmatramo da li postoje osnove za pokretanje postupka preispitivanja. Standard za preispitivanje je veoma visok, a svaki zahtjev za preispitivanje mora biti podnesen u roku godine dana od izricanja drugostepene presude, ali ako budemo zaključili da za to postoje osnove, preduzećemo potrebne korake.
Što se tiče pravnih zaključaka u vezi s pomaganjem i podržavanjem u drugostepenoj presudi u predmetu Perišić, smatramo da Žalbeno vijeće ne treba zauzeti isti stav u drugim predmetima. Zato je Tužiteljstvo pred žalbena vijeća u predmetu Šainović i drugi i u predmetu Đorđević iznijelo argumente da analiza Žalbenog vijeća u predmetu Perišić o “konkretnoj usmjerenosti” kao elementu odgovornosti za pomaganje i podržavanje nema temelja u međunarodnom običajnom pravu i da je, osim toga, u suprotnosti s ranijom praksom Tribunala. Naše mišljenje je da zaključak Žalbenog vijeća u predmetu Perišić o odgovornosti za pomaganje i podržavanje nije koherentan kao pravna doktrina i da ga ne bi trebalo slijediti. Moramo sačekati da vidimo šta će o tome reći žalbena vijeća u predmetima Šainović i Đorđević.
Udruženje advokata koji brane optužene pred ICTY-jem napalo je suca Harhofa, stalo u odbranu predsjednika Merona i izrazilo “duboko žaljenje zbog senzacionalističkih i neodgovornih tvrdnji suca Harhoffa”. Također, advokati su pokrenuli i kampanju po kojoj je za oslobađajuće presude upravo krivo Vaše tužiteljstvo zbog slabih optužnica. Kako to komentirate?
Kao što sam već rekao, ne namjeravam ulaziti u raspravu o Harhoffovom pismu. Međutim, mislim da Tribunal ne može zanemariti činjenicu da su pred njim teška vremena i nezapamćeno oštre kritike. Tribunal treba te kritike ozbiljno shvatiti i rješavati.
Žrtve iz regiona, nevladin sektor, ugledni profesori, međunarodni pravni stručnjaci, regionalni i svjetski mediji, imali su i imaju žestoke reakcije nakon objavljivanja pisma suca Harhoffa. Upućena su i pisma u kojima se traži ostavka Merona i/ili formiranje komisije UN-a koja bi istražila te navode. Znate li da li je UN preduzeo neke akcije u istraživanju tih navoda i šta mislite šta će se desiti ukoliko ICTY završi sa radom, a zauvijek ostanu neistražene te tvrdnje? Kakva je to onda poruka poruka svjetskoj javnosti i da li naslijeđe ICTY-ja onda ima smisla s takvom mrljom?
Upoznat sam s raznim inicijativama i pismima upućenim UN-u. Međutim, nemam nikakvih informacija o mogućim reakcijama iz sjedišta UN-a, a ovo pitanje treba uputiti u UN u New Yorku.
Istorija će na osnovu kvalitete pismenih obrazloženja vijeća ocijeniti ishod suđenja na Tribunalu. Ali mislim da događaji u posljednjih šest mjeseci ne dovode u pitanje sve ono što je MKSJ dobro uradio u posljednjih 20 godina.
Kako objašnjavate da na sve to nema zvaničnih reakcija iz Srbije i Hrvatske, odnosno ne čini li se da su političke i državne strukture na kraju i “konačno” zadovoljne oslobađajućim presudama Gotovini, Perišiću i Stanišiću. Preciznije, Srbija je prestala kritikovati ICTY nakon oslobađanja Gotovine, a Hrvatska mudro šuti iako su oslobođeni i Perišić i Stanišić zbog zločina u Hrvatskoj. Ko predstavlja žrtve? Odnosno o kakvim rezultatima na kraju mandata ICTY-ja i njegovom naslijeđu možemo govoriti ako ga žrtve kritikuju, a političari podržavaju?
Od osnivanja Tribunala žrtve su imale velika očekivanja i potpuno sam svjestan toga da ta očekivanja nisu u potpunosti ispunjena. Prema tome, važno je da uspješno okončamo preostala suđenja i žalbene postupke i da nastavimo podržavati nacionalne sudske vlasti. S vremenom se stav političara veoma često mijenjao.
Uspjeli ste žalbom u slučaju Karadžić da Žalbeno vijeće vrati općine koje su međupresudom bile izbačene iz optužnice, a u kojima je po dokazima Tužiteljstva počinjen genocid. Vjerujete li da ćete uspjeti na kraju to i dokazati kako u slučaju Karadžić tako i Mladić?
Smatramo da je ulaganje žalbe na oslobađajuću presudu po tački 1 koje je izreklo Pretresno vijeće u vezi s genocidom počinjenim 1992. godine u opštinama u Bosni i Hercegovini bilo izuzetno važno. Važno je, prije svega, za žrtve, ali isto i za razvoj međunarodnog krivičnog prava i za nasljeđe ovog Tribunala.
Da li zločini počinjeni u općinama 1992. godine predstavljaju genocid ili ne jedno je od najvažnijih pravnih i činjeničnih pitanja proizašlo iz sukoba u Bosni i Hercegovini. Ta pitanja treba na kraju suđenja temeljito razmotriti uzimajući u obzir sve dokaze. Smatramo da je odbacivanje te tačke optužnice usred suđenja bila velika greška i zadovoljni smo da se Žalbeno vijeće složilo s nama i ponovo potvrdilo tu tačku.
Sada može biti stavljena na temeljito i valjano razmatranje kakvo i zaslužuje. Nakon toga slijedi Karadžićevo izvođenje dokaza u odnosu na tu tačku. I dalje ćemo činiti sve što možemo da uvjerljivo objasnimo Pretresnom vijeću zašto smatramo da treba izreći osuđujuću presudu po tački 1. Međutim, o tome će Pretresno vijeće donijeti konačnu odluku.
Srbija traži da se kazne izdržavaju u Srbiji. Šta ste učinili da do toga ne dođe, s obzirom da je i predsjednik Meron nedavno izjavio da se o tome raspravlja?
Tu odluku mora donijeti Savjet bezbjednosti UN-a zajedno s predsjednikom MKSJ-a. Tužilaštvo, kao jedna od strana u postupku, ne učestvuje u donošenju takvih odluka.
Pozvali ste da se zaštiti i iskoristi naslijeđe ICTY-ja i uložili ste veliki napor da se pomogne nacionalnim pravosuđima. Da li ste zadovoljni radom nacionalnih pravosuđa, odnosno tužiteljstva u Srbiji, Hrvatskoj i BiH?
Posljednjih godina je postignut važan napredak, ali možemo li reći da je sad sve dobro? Sasvim sigurno ne! Srbija i Hrvatska moraju nastaviti s istragama i krivičnim gonjenjem. Budućnost je naročito problematična za BiH gdje provođenje nacionalne strategije procesuiranja ratnih zločina teče veoma sporo.
Ono što bih ja volio vidjeti u budućnosti jeste da se pokrenu krivični postupci protiv onih koji su bili na srednjim i visokim položajima za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. MKSJ je krivično gonio mnoge visoke oficire, ali je bilo mnogo onih koji su bili na dovoljno visokim položajima da bi trebali biti među prvima protiv kojih bi trebalo pokrenuti krivični postupak.
U maju je bilo obilježavanje 20 godina ICTY-ja. Šta su po Vama dostignuća ICTY-ja u proteklih 20 godina?
U posljednjih 20 godina MKSJ je postavio čvrste temelje današnjeg međunarodnog krivičnog pravosuđa. MKSJ je 161 osobu optužio za teške zločine počinjene tokom ’90.-ih godina u bivšoj Jugoslaviji. Danas je to jedini međunarodni sud bez bjegunaca od pravde.
Nadalje, iza njega je bogata sudska praksa koja služi kao smjernica u radu drugih sudova. Presedani koje Tribunal uspostavlja u vezi s tranzicijom s međunarodnog na domaća pravosuđa možda je jedno od najvažnijih njegovih postignuća. Tribunal učestvuje u jačanju sposobnosti domaćih pravosudnih tijela u bivšoj Jugoslaviji za krivično gonjenje lica u hiljadama preostalih predmeta u vezi s ratnim zločinima. Kada MKSJ zatvori vrata, ta tijela imaju ozbiljnu odgovornost da se pobrinu da se postupak utvrđivanja odgovornosti okonča.
Do kada ste na funkciji glavnog tužitelja i šta smatrate Vašim najvažnijim prioritetima do kraja mandata?
Na sadašnjoj dužnosti u UN-u ostajem do 31. decembra 2014. godine. Prvi prioritet će mi biti uspješno okončanje posljednja tri suđenja – u predmetima protiv Karadžića, Mladića i Hadžića – kao i preostalih žalbenih postupaka. Zatim, zadatak će mi biti da uspješno osporimo pravno rezonovanje izneseno u predmetu Perišić u vezi s “konkretnom usmjerenošću” kao elementom pomaganja i podržavanja.
Mislim da je taj presedan korak unatrag za međunarodnu pravdu i da je u suprotnosti sa pravnim normama. I na kraju, ali ne manje važno, treba nastaviti podržavati državna tužilaštva u njihovom radu na preostalim predmetima koji se odnose na ratne zločine. Kao što vidite, u sljedećim mjesecima pred nama je mnogo posla u postizanju tih ciljeva.
Kako komentirate intervju koji je predsjednik Meron dao Radioteleviziji Srbije, i to tako što je u prvom javnom istupu nakon brojnih kritika poslije presude Gotovini, Stanišiću i Perišiću, ali i pisma suca Harhoffa, odlučio da svoje stavove iznese za TV Srbiju, objašnjavajući kako mu je jako bitno da javnost Srbije shvati šta to radi ICTY i tvrdeći kako tužitelji i sudije prvostepenog vijeća prave greške i ne rade dobro svoj posao?
Taj intervju je dao predsjednik Meron i njemu treba uputiti to pitanje. Ono što ja mogu reći jeste da Tužiteljstvo, u skladu s našim dužnostima, iznosi najbolje raspoložive dokaze i to je sve što mi možemo da uradimo.
Pretresna vijeća u predmetu Gotovina i drugi i u predmetu Perišić, koja su saslušala sva svjedočenja i neposredno posmatrala svjedoke, bila su uvjerena snagom dokaza koje smo izveli. A činjenica da su odluke u drugostepenim postupcima kojima su preinačene osuđujuće presude praćene oštrim suprotnim mišljenjima članova tih vijeća takođe govori o tome da se prvenstveno radi o pristupu većine u tim vijećima dokazima i pravu. Zbog toga smatram da nedavno izrečene oslobađajuće presude ne proizlaze iz temeljnih propusta u dokazima koje je izvela moja kancelarija.
BH Dani, 23.08.2013.
Peščanik.net, 22.08.2013.