Seul, 1988.

Moj stari i pokojni komšija Lale je do svog posljednjeg dana vjerovao da je Jugoslavija propala zbog Olimpijskih igara u Barseloni 1992. godine. Kako je znao reći, „kauboji su se zavjerili da propadnemo i da se raspadnemo“, kako ih ne bismo u konačnici razbili u košarkaškom finalu olimpijskog turnira. Sva razuvjeravanja i (geo)političke racionalizacije bile su uzaludne: Lale je ostajao dosljedan svojim ubjeđenjima.

U septembru 1988. godine košarkaška reprezentacija Jugoslavije je nastupila na Olimpijskim igrama u Seulu sa novim selektorom Dušanom Ivkovićem, te najavila novo praskozorje jugoslovenske košarke – osvojili su srebrnu medalju. To srebro, vječiti simbol nezadovoljštine, bilo je vanredno važno iz nekoliko razloga… Od posljednjeg zlata na velikom takmičenju (Moskva 1980) do seulskog srebra bili smo uglavnom vječito treći. Rastanak od legendarnih veterana Dalipagića i Radovanovića tekao je sporo; pritom je bilo zaista teško odreći se divova iz generacije zlatnih dječaka, koju su od ranije činili Delibašić, Ćosić, Slavnić i Kićanović. Seulska epopeja bila je posebno značajna, jer je najavila diskontinuitet. I igrački i taktički. Iako je Ćosić još na Evropskom prvenstvu u Grčkoj (1987) najavio novu fizionomiju državnog tima (što je dodatno zacementirao Pešić na juniorskom prvenstvu u Bormiju), onaj koji je (toliko nužnu) smjenu generacija u potpunosti implementirao bio je zapravo Ivković.

Ta 1988. godina, barem u pričama, bila je (u najmanju ruku) intenzivna. U američkim bioskopima premijerno je prikazan McTiernanov Umri muški, George Bush (stariji) je pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD, Mihail Gorbačov je posjetio Jugoslaviju, Slobodan Milošević nas je entuzijastično (sa mitinga na Ušću) uputio ka ropotarnici povijesti, Alija Izetbegović je pušten iz zatvora, Doktor Živago je po prvi put objavljen u SSSR-u, u Beogradu je otvoren prvi McDonald’s, Australija je uvela prve plastične novčanice, Dubravka Ugrešić i Milorad Pavić dobili su nagradu „Meša Selimović“, Sega Mega Drive se prvi put pojavila u japanskim tržnicama, umrli su Roy Orbison, Pit Maravič i Pavle Vujisić, a Leonard Cohen je objavio album I’m Your Man.

Zimska olimpijada u Kalgariju ili crnogorska Antibirokratska revolucija bile su za Laleta po značaju tek periferne pojave naspram ljetnje Olimpijade u Seulu. I baš od tog Seula do Rima 1991. godine napravio je Ivković nepobjedivu igračku smješu koju su sačinjavali Dražen Petrović, Vlade Divac, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Toni Kukoč, Jure Zdovc, Željko Obradović, Stojko Vranković, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Arijan Komazec, Zoran Sretenović, Velimir Perasović, Zoran Savić i mnogi drugi. Lale je tvrdio da smo u Seulu nepravedno izgubili finalni meč od Sovjeta (naročito zato što smo ih u grupi nadmašili). Zlatne medalje iz Zagreba, Buenos Airesa i Rima bile su samo usputne uvodnice u totalni i konačni okršaj. Lale je smatrao da se potvrda naše superiornosti morala desiti jedino i samo – na olimpijskom turniru. „Protiv amerikanskih profesionalaca!“, govorio je.

Po sopstvenom priznanju, Dušan Ivković se taktički i strategijski pripremao za ovaj meč pune dvije godine. Međutim, magiju tih godina skršio je bratoubilački rat i raspad zemlje. Prema svjedočenju Mirka Novosela, čovjek koji je lobirao, tačnije odigrao presudnu ulogu da se novoformiranoj reprezentaciji Hrvatske omogući da nastupi na košarkaškom olimpijskom turniru u Barseloni, bio je zapravo jedan Srbin – Bora Stanković, ondašnji generalni sekretar FIBA. I tako su se Dražen, Dino, Toni, Stojko… prošetali do finala olimpijskog turnira.

Toga dana u našoj kući, na debelom televizoru (u boji) marke Ei – Niš i jedinom analognom satelitskom prijemniku u kraju gorio je Rai Due gotovo cijeli dan, a moja mati je pripremala priganice sa medom, jer za krofne zbog hiperinflacije i sankcija nije bilo novca i materijala. Gorjeli su Vukovar i Dubrovnik, a tada svježe mobilisani i namršteni komšija Lale krišom je u našem domu navijao za Hrvatsku. (Ko bi rekao da će četvrt vijeka kasnije za neke sličan čin predstavljati jednaku jeres?)

Tog osmog avgusta tisuću devetsto devedeset i druge, američki Dream Team je ubjedljivo savladao hrvatsku reprezentaciju sa 32 poena razlike. Nikada nećemo saznati da li bi ta 32 poena, u pogodnom trenutku, nadoknadili Vlade, Žarko, Peđa ili Saša; te ona dugo pripremana i nikad viđena Dudina taktika. Kao što nikada nećemo saznati da li su onih 26 poena razlike iz Atlante (1996) mogli zajedno nadoknaditi Dino, Toni ili možda Dražen? Ostaje nam da nagađamo…

Međutim, prije nekoliko noći sanjam kako sjedim sa pokojnim Laletom. Na digitalnom prijemniku gori neki američki kanal, a za čuvenom govornicom Medžik Džonson i Majkl Džordan najavljuju ulazak jednog neponovljivog tima u springfildsku košarkašku Kuću slavnih. U odsjaju pametnog televizora, dovoljno širokog da zajedno stanu njih dvadesetorica i jedan komplikovani natpis – Yugoslavia National Basketball Team (1989-1991), vidim Laletovo nasmijano lice. I to je posljednje što sam vidio u tom snu, iz kog me je probudio pokvareni alarm, te sam nekoliko narednih minuta konsekventno psovao sve alarmantnosti ovoga svijeta.

Od srebrnog Seula do naših dana prošlo je trideset godina i nijedna druga sportska generacija nije uspjela da pozlati sve naše izgubljene godine i da nas ubijedi da smo imali pravo na posljednju zajedničku pobjedu. I da me ne shvatite pogrešno: nije mi uopšte žao Jugoslavije koliko mi je žao te nedosanjane reprezentacije.

Peščanik.net, 17.09.2018.